Švedska pred nemogućim izborom

Povezani članci

• Francuska i Britanija bez iranske nafte
• Albright: Upisat ću se kao muslimanka
• Evropa nespremna za recesiju posle pandemije
• Žene širom Poljske protestovale protiv zabrane abortusa
• Gradonačelnik New Yorka najavio mjere u borbi protiv antisemitizma
• Japan presudio da zabrana istopolnih brakova nije neustavna

Švedska bi mogla pooštriti procedure ulaska u državu, ostavivši milione ljudi na milost i nemilost fanaticima.

Piše: Mark LeVine-Al Jazeera

Prošlo je pola sata iza ponoći, a na glavnoj željezničkoj stanici u Malmeu je više od 150 izbjeglica. Kroz Malmo, koji je udaljen samo 40 minuta vožnje vozom od Kopenhagena i predstavlja južni ulaz u grad, prošli su deseci hiljada izbjeglica otkako su od ljetos počele u velikom broju pristizati u Evropu.

Više od 2.000 izbjeglica dnevno pristizalo je na ovu relativno malu stanicu kada je kriza bila na vrhuncu, a što se gotovo ponovilo početkom novembra kada je za 24 sata pristiglo 1.700 izbjeglica.

Uprkos pritisku koji je uzrokovao tako veliki priliv, Švedska je uspjela obraditi zahtjeve većeg broja izbjeglica po glavi stanovnika nego bilo koja druga država u Evropi – više u dvosedmičnom periodu nego što je Velika Britanija pristala primiti u narednih pet godina.

Ali ispod relativne efikasnosti velikog prijema izbjeglica u Švedsku leži niz političkih, društvenih i moralnih nedosljednosti što otkriva granice tolerancije i prihvatanja u jednom od možda najgostoljubivijih društava na svijetu, a u Evropi sasvim sigurno.

Opasnost od progona

Od Drugog svjetskog rata u međunarodnom pravu se pravi razlika između ljudi koji bježe od progona (što je originalno podrazumijevao termin “izbjeglica” u Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951.) i/ili pogibije povezane s ratom u svojoj domovini (što je pripojeno pravnoj definiciji izbjeglice, počevši sa Konvencijom Organizacije afričkog jedinstva iz 1969.) i onih koji odlaze iz svoje domovine zbog očigledno ekonomskih razloga.

Onima koji bježe od rata i/ili progona garantirano je “pravo na zabranu protjerivanja” – odnosno, pravo da ne budu vraćeni u domovinu sve dok postoji opasnost. Vodeći se ovim principom, Švedska je dala gotovo automatski azil svakom Sirijcu koji je kročio danas na njeno tlo.

Ali ovo usko i legalističko shvatanje obaveze prema izbjeglicama stvara značajne probleme, kako je pokazala neformalna anketa među izbjeglicama koje su sjedile duž staklenih zidova glavne željezničke stanice u Malmeu.

Kao prvo, iako je Švedska usvojila politiku otvorenih granica tokom vrhunca krize, veliki broj ljudi koji ulaze u ovu državu će u konačnici biti vraćen u domovinu ili na što je moguće bližu lokaciju domovini.

Zato izbjeglice iz Iraka koje nisu iz Mosula ili pokrajine Anbar uglavnom dobijaju odbijenice na svoje zahtjeve za azil. Isto se dešava većini Eritrejaca i onih koji su došli iz subsaharske Afrike, te većini Afganistanaca, kojih zapravo možda ima najviše među tek pristiglima.

Afganistan je naravno, i dalje aktivna ratna zona bez obzira kako ga Švedska agencija za migracije definirala. Veliki broj pristiglih tražitelja azila iz Afganistana u pogledu etničkog porijekla su Hazare i na meti su ekstremista, koji ih žele istrijebiti. Eritrejcima koji su prošli intenzivni politički progon također redovno odbijaju zahtjeve za azil.

Neposredna opasnost

Nisu svi Sirijci pobjegli od neposredne opasnosti. Jedan volonter na željezničkoj stanici je objasnio da je on otišao iz jednog od “sigurnih gradova” pod kontrolom Vlade, ne zato što je strahovao za svoj život već zato što je ekonomska situacija ostavila malo prostora za budućnost u tom gradu.

Da li bi njega, koji je već produktivan član novog društva (solidno poznaje švedski jezik i ima pristojan posao) trebalo vratiti u Siriju? Razlikuje li se on, pitao se, od brojnih pripadnika drugih naroda i etničkih grupa među novopridošlima kojima pokušava pomoći svaku večer?

Hiljade drugih Afrikanaca iz subsaharske Afrike, kao i njihovih komšija iz sjeverne Afrike, koji su (kao i on) došli brodom, već godinama označavaju kao “ekonomske migrante”.

Ali realnost je takva da su njihova sela, regije, pa čak i države nepogodne za život zbog kolonijalizma, rata, sistematskog ekonomskog iskorištavanja i uništavanja okoline, što traje decenijama, pa čak i stoljećima, i za što glavnu odgovornost snose politike sa Zapada.

Najupadljiviji primjer problema diskriminacije među izbjeglicama “koje zaslužuju taj status” i “pukim” ekonomskim migrantima je primjer hiljada Roma koji su došli u Švedsku u prošlom stoljeću.

Romi žive u Švedskoj već 500 godina, a gotovo u svim drugim državama u Evropi u koje su “putovali”, naišli su na diskriminaciju ili još gore – na prisilne sterilizacije, oduzimanje djece i, najnovije, na policijske liste – sve vrijeme otkako su ovdje. Zbog svega ovoga oni su i dalje “posljednja etnička grupa…protiv koje je prihvatljivo vršiti diskriminaciju” i “gotovo u potpunosti isključeni od društva u cjelini”.

Iako su se cijela švedska vlada i civilno društvo stavili na raspolaganje i pomažu sirijskim izbjeglicama, nekoliko blokova dalje od glavne željezničke stanice kamp romskih “migranata u EU”, uglavnom iz Rumunije i Bugarske, nasilno je ispražnjen i uništen, a većina onih koji su tu živjeli prisiljena je spavati na ulicama. Neki od njih su, u znak protesta, postavili kamp ispred gradske Vijećnice u stilu pokreta Occupy koji nas podsjeća na globalni okvir unutar kojeg se njihova borba mora postaviti.

Smrtonosno siromaštvo

Nader al-Attar, prognani egipatski aktivista i suosnivač Centra za solidarnost s izbjeglicama u Malmeu, to je lijepo objasnio: “Siromaštvo može biti jednako smrtonosno kao i građanski rat. Postoji određena neugodnost u pravljenju ove razlike; i rat i siromaštvo su strukturalna pitanja i oba mogu usmrtiti. Moramo učiniti ove poveznice jasnijim, način tretiranja izbjeglica je globalno pitanje, baš kao i problem Roma.”

Šveđani nisu ni manje ni više krivi za intenzivno nasilje i marginalizaciju s kojima se Romi suočavaju u istočnoj Evropi nego za nasilje u Siriji ili Iraku.

Ali oni, kao i svi mi, žive u širem svijetu – i uistinu su među onima koji od njega imaju najviše koristi – čije sistematsko nasilje i nejednakosti sada postaju očigledni. Posljedice, od masovnog terorizma do genocidnih ratova i polarnih kapa koje se ubrzano tope, prelaze granice daleko lakše od ljudi koji stižu u Malmo.

Dan prije napada u Parizu, Vlada je uspostavila granične kontrole na prvoj stanici u Švedskoj, udaljenoj dvije stanice južno od ove, u Hyllieu.

One izbjeglice koje kažu da namjeravaju zatražiti azil sada se odvode u najbliži centar za obradu izbjegličkih zahtjeva, one koje kažu da ne namjeravaju, vraćaju se u Dansku sljedećim vozom. Kada jednom uđu u sistem, ne mogu nastaviti putovanje u druge nordijske države, dok njihova klasifikacija, praćenje i moguće vraćanje postaju lakši.

Granice se zatvaraju širom Evrope kako planirani i realizirani ISIL-ovi teroristički napadi postaju očigledni. Pa ipak, veći broj evropskih država koje bombardiraju veće predjele na Bliskom istoku i u Africi će sigurno dovesti do povećanja broja izbjeglica koje bježe od nasilja.

Budući da su zemlje poput Turske, Jordana i Libana, koje su prve na udaru izbjeglica, već pune, ko će primiti te izbjeglice? Hoće li cijeli Bliski istok postati Pojas Gaze?

Na ulazu u željezničku stanicu u Malmeu i dalje stoji natpis “Izbjeglice, dobrodošle” na raznim jezicima, ali danas na stanici izbjeglica gotovo i da nema.

Ako bude kako ISIL želi, Švedska i druge evropske države će dodatno pooštriti procedure ulaska u državu, ostavivši milione ljudi na milost i nemilost vjerskim fanaticima, brutalnim i ubilačkim vladama, rasističkim društvima i međunarodnom sistemu u kojem doslovno nema mjesta za njih. Svako ko misli da će ovaj scenarij učiniti da on ili ona budu sigurniji zapravo ne obraća pažnju.