„Teško predvidivi akteri“

Daniel Kopp
Autor 23.11.2019. u 10:47

„Teško predvidivi akteri“

Wolfgang Schroeder u razgovoru o odnosu prema desničarskim populistima i potencijalo samorazaranje unutar AfD-a.

Intervju vodio: Daniel Kopp

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Na pokrajinskim izborima u Tiringenu Alternativa za Njemačku (AfD) pod vođstvom pokrajinskog šefa desničarskog ekstremiste Björn Höckea osvojila je 23 procenta. Šta se tu desilo?

Pokazuje se da aktivnosti koje su pokrenute protiv AfD do sada nisu doprinijele tome da ona izgubi atraktivnost na biračkim kutijama. Dakle mi zasada nemamo funkcionalno sredstvo da bi dobili nazad birače AfD. Puno više izgleda da veći dio njih momentalno nije pristupačan za argumente drugih partija. Drugi dio vidi u svome izboru AfD pogodan način da artikulira vlastito nezadovoljstvo i vjeruje da je potvrđen u javnom djelovanju. U svakom slučaju partija je birana i zbog i uprkos Höckeu.

U Vašoj knjizi „Smarte Spalter“ Vi opisujete desničarsko populističke partije kao “fenomen, koji oslikava centralna nerješena pitanja jedne globalizirajuće moderne”. O kojim pitanjima se pritom radi? I imaju li tradicionalne partije još šansu da ta pitanja riješe da bi zaustavili desničarski populizam?

Kratkoročno ne. Srednjeročno već, ako razumno analiziraju i povlače odgovarajuće konzekvence. Izazovi koji se stalno ponavljaju za reprezentativnu, parlamentarnu demokratiju tiču se kako ekonomsko – socijalnih tako i društveno – kulturalnih problema. Nije to jednostavno tako – iako često izgleda – da kulturalne konfliktne situacije koje su povezane sa migracijom i klimom mogu sve razjasniti. Uzroci leže dublje i imaju jaku socijalnu dimenziju. Očito je da odvajanje u paralelno društvo desničarsko populističkog do desničarsko ekstremnog svijeta izgleda kao cementirano. Ova kompleksna situacija oslikava se u suprotstavljanju kosmopolitskog i komunitarističkog gledišta. Međutim iza toga se skrivaju ne samo socio – kulturalni nego i socio – ekonomski uzroci.

Koji udio imaju političke elite na desničarsko populističkoj dinamici u Njemačkoj?

Radi se o obećanju demokratije o jednakoj slobodi za sve. I to je naravno zahtjevan projekat koji u stvarnosti mnogo puta ne dopada tako plauzibilno. To se pokazuje već na tome da je besramno bogatstvo posljednjih godina raslo bez odbitaka dok se od dole nije mogao vidjeti nikakav razvoj prema gore. Izgleda da je to za one koji uživaju u besramnom bogatstvu mali ili nikakav problem.

Dalji problem ide zajedno sa negativnim stranama doseljavanja koje više opterećuju donje i srednje slojeve stanovništva jer su sukobljeni sa pritiskom na plate, konkurencijom za radna mjesta i neposrednim konfliktima u njihovom susjedstvu dok gornji slojevi više koriste pozitivne strane; naprimjer u obliku jeftine radne snage i bolje gastronomske ponude.

Desnica prihvata ove proturječnosti na veoma vješt način time što prividno drži stranu „gubitnicima“, postavlja narod protiv elite i time tematizira povlastice sve do arogantnosti elita. To pokušavaju tematski naprimjer kod evra, kod nula kamata na štednim ulozima, kod negativnih posljedica multietničkog društva i ne na posljednjem mjestu kod klime. I pritom insceniraju kampanju naroda protiv establišmenta.

Kroz to dolazi do jakog izazova a to je da li su elite liberalne demokratije integrativno sposobne da imaju pred očima cijelu širinu društva sa različitim sposobnostima opterećenja. Na jednoj strani nastupaju protagonisti moderne kao zagovornici univerzalističkih vrijednosti; na drugu stranu oni često djeluju izrazito samosvojno i selektivno. A sa te perspektive može im se sa pravom predbaciti da oni sami ugrožavaju zajedništvo društva.

Šta tačno podrazumijevate pod integracionim slabostima elita?

Zadatak vodećih grupa u partijama i vladi nije samo da razumiju potrebe i emocionalno stanje društva da bi mogli komunicirati. Oni moraju na to snažno reagovati, dakle investirati i uvažavati. Ali ako razumijevanje i suosjećaj sa drugima funkcioniše nezadovoljavajuće i umjesto toga se praktikuje beskrvni tehnokratizam jedva da je moguće adresirati društveno stanje problema. Tu ljudi primjećuju  da ovo tehnokratsko obraćanje koje je naizgled upućeno na sve u stvarnosti često vrlo partikularno, kulturalno i ekonomski samosvojno. Kad politika postaje samosvojna tada je vrlo velika opasnost da se ona odvoji od slabijih dijelova društva.

Je li tada zadatak tradicionalnih partija da se opet jače pozabave različitim interesima društvenih grupa?

Bezuslovno, sa osjećajem da jedna te ista mjera ima različite socijalno i kulturalno dejstvo. Dakle radi se o tome da se univerzalne vrijednosti iste slobode, pravičnosti i solidarnosti prenesu na različite životne situacije. A tu postoji značajna potreba za poboljšanjem.

Kakva je tu uloga nacionalne države?

Prigovor glasi da politika nema više kontrolu jer je već odavno odustala od nacionalne države. Ona ne opaža na zadovoljavajući način  neposredne mogućnosti organizacije teritorijalne politike. U ovoj perspektivi je i trunka istine: Jer stvarno ne postoji samo preopterećenost države nego i nedovoljna opterećenost – misli se na primjer na zaustavljanje zaduživanja. Na drugu stranu zahtjev za povratak nacionalnoj državi je praćen i podcjenjivanjem političko globalizirajućih izazova u ekonomskom i ekološkom području.

U Vašoj knjizi Vi tvrdite da doduše nema jedinstvene strategije da bi se zaobišle partije koje prelaze granice demokratske pravne države. Međutim marginalizacija mora uvijek biti dio takve strategije. Desničarski populisti se rado stiliziraju kao glas naroda na jednoj strani i kao žrtva, koja se ne uzima ozbiljno, na drugoj. Ne rizikuje li se sa strategijom marginalizacije doprinos daljoj polarizaciji društva?

Kad se reflektira kako demokratija funkcioniše tada postoji određena prihvatljivost za stav da demokratija bez strategije osnovane marginalizacije uopšte nije zamisliva. To dakle znači da je potrebna snaga za sankcije i marginalizaciju da bi se mogla braniti tanka linija pristojnosti demokratskog projekta. To je i dio ustavno ustanovljenog zahtjeva za demokratiju koja se zna braniti.

Problem, koji sada imamo u javnim debatama, je međutim da mi primarno govorimo o izopćenju. Ali to je posljednji instrument u dužem lancu reakcija koje dolaze sa drugim mjerama. Najčešća forma je ignorisanje: Time je mišljeno da se ne mora svaka pa i ozbiljno mišljena povreda vrijednosnih stavova odmah tretirati kao veliki skandal. Ali tada postoje i razgraničenje i sukobi. Uspjeh populista ne može se objasniti samo kroz demagogiju nego upravo i time da oni navode par tačaka koje su u konsenzusu drugih pometene pod tepih.

Je li se u protekle četiri godine poboljšao odnos etabliranih partija sa desničarskim populistima?

Moj utisak je da su one na početku bile potpuno preopterećene. U međuvremenu ostvarena je izvjesna rutina u ophođenju sa AfD, sa desničarskim populistima. Ipak rezultat naših posmatranja je da i dalje ima enormno puno nesigurnosti. Još dugo neće biti prakticiran stvarno suveren odnos sa AfD, onaj koji je povezan sa poznavanjem uzroka i posljedica.

To je međutim povezano i sa samom AfD, koja je teško predvidiv akter – prije svega zbog toga što se u njoj odvijaju stalne interne borbe između radikala i umjerenih i ljudi sa strane nikada ne znaju tačno koju ulogu ove pozicije igraju za partiju i njeno strategijsko pozicioniranje. Trenutno imamo problem da radikalno krilo diktira javnu debatu i da se zato sve oslanja na pokrajinske šefove Höckea i Kalbitza. Međutim na drugoj strani je primarni problem slabost pragmatičnog, na parlament orijentisanost, krila. Oni naime nisu u stanju da se stvarno suprotstave ovome radikalnom krilu. U svakom slučaju radikali su u ofanzivi i umjereni u defanzivi.

Kada se pogledaju rezultati izbora u Saksoniji i Tiringenu, koji se djelomično približavaju liniji od 30 procenata, pitamo se: Koliko je vjerovatno da će AfD postati nova narodna partija?

Narodna partija ne znači samo da su tamo zastupljeni i prikazani dijelovi svih društvenih slojeva nego se ovdje radi i o zastupanju interesa i vrijednosti tih grupa. Ovo zastupanje do određenog stepena je povezano sa životnim emocijama društva, sa spremnošću za komunikaciju, sa sposobnošću integracije i sa odnosom prema manjinama.

AfD iz određene normativne perspektive još nije partija demokratske vrste jer ona do sada nije dokazala da je stvarno spremna za komunikaciju, da je sposobna za integraciju i da prema manjinama može senzibilno postupati. Umjesto toga oni artikulišu određeni osjećaj protesta svih slojeva. Trenutno ne izgleda da se iz ovoga osjećaja protesta može napraviti više od odbijanja liberalnog poretka. Dok pozitivna terminologija narodne partije cilja na to da se prihvati pluralizam i istovremeno pozitivna integracija uputi prema svima AfD je trenutno antipluralistička narodna partija nezadovoljnih koja se marginalizira i izolira.

U istraživanjima se dugo tvrdilo da u Njemačkoj nema šanse za ulazak u parlament desničarsko populističke partije. Tu se govorilo o „njemačkom posebnom putu“. AfD je ovo shvatanje pobila u praksi. Znači li to na drugu stranu da je ona u principu sasvim slična drugim desničarsko populističkim partijama u Evropi?

Ovaj njemački posebni put ima element idealizacije: Činjenica je da smo već pedesetih godina imali jednu desničarsko ekstremističku partiju u saveznom parlamentu i da 1969. NPD tijesno nije uspjela da pređe granicu od pet posto. Od sedamdesetih godina u pokrajinskim parlamentima su prisutne desničarsko ekstremne partije. Ako se pogledaju ankete još od pedesetih godina tako je stalno 15 do 20 posto stanovništva Njemačke pristupačno za desničarsko populističke partije.

Međutim u suprotnosti sa nekim drugim zemljama u Njemačkoj nije bilo nijedne desničarsko populističke partije koja je dugoročno bila uspješna. Puno više bile su samo relativno kratko prisutne i iscrpljivale su se često u unutrašnjopartijskim borbama, dakle nisu uspijevale zbog unutrašnjih proturječnosti.

Meni izgleda da postoji jasna razlika i u tome da je većina drugih uspješnih desničarskih partija veoma jako orijentisana na vođstvo: u Francuskoj Le Pen, u Holandiji Wilders, u Italiji Salvini. Otvoreno je kako se to treba vrednovati: Je li to za njih prednost, jer samo tako može funkcionisati koalicija heterogenih snaga? Ili je li nepostojanje  jakog centralnog vođstva prije nedostatak, jer međusobne napade pojačava do razaranja? Trenutno se ima utisak da slaba pozicija upravljačkog centra u frakciji u saveznom parlamentu predstavlja već problem za cijelu partiju.

Ja bih prije imao utisak da se AfD institucionalno konsolidira – ona sada na primjer osniva vlastite zaklade.

Da, to je već prava riječ. Na jednu stranu ona se konsoliduje preko resursa koje joj na raspolaganje daju država i društvo. Ona se dakle uključuje u sistem parlamentarne demokratije – kroz mandate, pozicije, udruženja, zaklade i karijere. Na drugu stranu ona do sada nije našla interni mehanizam koji bi stvarno za  posljedicu imao konsolidaciju partije u smislu prihvatanja parlamentarno – reprezentativnog konteksta.

To znači: Mora se pretpostaviti da stvarno visoki udio desničarskih ekstremista u AfD, koji ima samo taktički odnos prema pravilima igre parlamentarne demokratije, dominira. Ali bez sive, mirne i jedva prepoznatljive politike više pragmatičnog krila ne može se bez daljnjeg objasniti uspješan model AfD. Mješavina pragmatičnog i radikalnog je odgovorna za ovu dinamiku uspjeha kod AfD.

A ako u ovoj dinamici uspjeha, koja je dosada vodila izjednačavanju između ovih snaga, programatski radikalni dio preuzme političko vođstvo, onda se ovaj projekat ne da tako jednostavno dalje voditi. Naime tada ona stoji pred vratima ureda za zaštitu ustava i vjerovatno bi se izgubila u unutrašnjim proturječnostima – slično samorazaranju njenih prethodnika. U svakom slučaju akteri i institucije stvarne demokratije ne mogu to prihvatiti nego moraju pružiti odlučujući otpor.

Dr. Wolfgang Schroeder je profesor na predmetu Politički sistem SR Njemačke na Univerzitetu Kasel i saradnik na Naučnom centru Berlin za socijalna istraživanja, demokratiju i demokratizaciju. Od 2009. do 2014. bio je državni sekretar za rad, socijalno, žene i porodicu pokrajine Brandenburg.

ipg-journal.de

Daniel Kopp
Autor 23.11.2019. u 10:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija