Traži se Brut

Marco Bitschnau
Autor 29.11.2022. u 09:31

Izdvajamo

  • Uprkos svim ovim republikanskim dilemama demokrate bi trebale da malo stišaju svoje trenutno slavljeničko raspoloženje: Jedan red wave je možda ove godine izostao, međutim zbog gubljenja glasova partije u uporištima kao što je Njujork ili gubitaka među onima azijatskog ili hispanjolskog porijekla trebalo bi vođstvo uz Nancy Pelosi i Chucka Schumera da se zamisli. Isto vrijedi i za činjenicu da je tijesan poraz u borbi za Predstavnički dom ipak poraz.

Povezani članci

Traži se Brut

Na proteklom izbornom mitingu još usko povezani – Donald Trump i Ron DeSantis. Foto: DPA

Trump je oslabljen, a u stranci se već oštre noževi. To bi 2024. moglo republikancima donijeti veliki krah.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Zatvorite oči i krenite – sa ovim pozivom Hail-Mary (Zdravo Marijo) može se u principu dobro precizirati raspoloženje vladajuće partije prije međuizbora u SAD-u. Spolja mogu midterm elections doduše izgledati kao ogroman test raspoloženja i jedna vrsta političkog svjedočanstva za prvo polugodište; ovdje se uglavnom postavljalo samo pitanje, da li će pješadija predsjednika na vlasti imati samo loše ili katastrofalne rezultate i koje većine u kongresu bi pritom mogli izgubiti. U osnovi to nije previše američki specifičan fenomen, važi i kod nas u Njemačkoj: Ko vlada u zemlji njemu je ceteris paribus u pokrajinama teže i obrnuto. Neravnoteža, koja se na jednu stranu zasniva na različitim kapacitetima u mobilisanju birača, a na drugu stranu uzima u obzir činjenicu da ko vlada jednostavno može praviti greške i upustiti se u razne afere. Jer politički život upravo tako igra.

S obzirom na tu činjenicu, učinak demokrata na ovogodišnjim midterms mora se smatrati iznenađujućim uspjehom. Razna su istraživanja već unaprijed sugerirala da do začaranog crvenog vala neće doći, da će Bidenova stranka tijesno izgubiti Predstavnički dom i možda čak krenuti prema dobitku mjesta u Senatu, ali to se teško moglo predvidjeti. Rezultat: Opšte slavlje u Bijeloj kući i taktičkim klubovima Democratic National Committee, nasuprot tome kisela lica na suprotnoj strani, koja je vjerojatno također u određenoj mjeri postala žrtva vlastitih očekivanja.

Međutim, to je bila prije svega potvrda da ispravan timing još uvijek može biti zlata vrijedan. Skandali i nepopularne odluke ne lome u SAD-u nikome vrat nego sposobnost protivničke strane da pažnju javnosti u pravom trenutku usmjeri u željenom pravcu.

Da su republikanci imali prepoznatljive poteškoće da plasiraju svoje High-Interest teme (prije svega sveprisutnu inflaciju) i izazovu djelotvorno osvetoljubivo raspoloženje u masama bilo je u tom pogledu i u tome da su demokrati još u ljeto sa presudom o pobačaju Dobbs v. Jackson Women’s Health Organization također dobili izuzetan mobilizirajući poklon. Da je Supreme Court ovaj slučaj razmatrao prethodne godine efekat bi sa sigurnošću ispao znatno blaži. Međutim, tako se na glasačke kutije slila veoma energična i još uvijek pod šokom presude Pro-Choice grupacija i oduzela je političkom protivniku svaku pravu inicijativu djelovanja.

Za političke protivnike su takve eskapade naravno poklon sa neba

U mnogim slučajevima, demokrati su također uspjeli gurnuti republikanska stajališta o toj temi u polumrak licemjerja na način koji je bio učinkovit u medijima, pri čemu se posebno ističe slučaj bivšeg igrača američkog fudbala i kandidata za Senat Herschela Walkera. On se tokom izborne kampanje više puta pohvalio da je Pro-Life kandidat, ali onda su ga istovremeno dvije žene javno optužile da je za njih tajno platio pobačaj.

Za političke protivnike su takve eskapade naravno poklon sa neba, međutim istovremeno one pokazuje i: candidate quality matters. Utvrditi to nije trivijalno utoliko što se čini da cijeli svijet još uvijek slijedi narativ o pretjeranoj polarizaciji u koju su SAD već izvjesno vrijeme kliznule i iz koje sada ne mogu više naći izlaz. Uobičajene sociodemografske linije razdvajanja izrasle su, tako se govori, u holistički identitet sa znatnom sklonošću za segmentiranje i stvaranje mjehura. Republikanci razgovaraju još samo s republikancima, demokrati samo s demokratima, i jedni i drugi imaju svoje gradske četvrti, profesionalne grupe, radio emisije i društvene mreže.

Kao posljedica tako okorjelih frontova, imenovanje kandidata postaje sve manje važno. Da li seriozni konzervativac ili mucavi teoretičar zavjere, da li umjereni progresivni ili od svijeta odvojena tvrda socijalistkinja – na kraju je samo važno „(R)“ ili „(D)“ iza imena, a ne individualni profil.

Toliko o teoriji, koju u cjelini uopće ne treba negirati. Da postoji određeno polariziranje i sa tim povezana tendencija inkapsulacije nije tako pogrešno. Ali elektorat SAD-a ipak još uvijek dobro zna koga želi vidjeti u uredu i dostojanstvu, a koga ne. Tako se u odlučujućoj državi Džordžiji može vidjeti kako se na republikanskoj strani veoma popularni guverner Brian Kemp – konzervativac stare škole i skeptičan prema Trumpu – bez muke probio protiv Stacey Abrams koja je na sebe privlačila pažnju dok spomenuti Walker nije uspio protiv demokratskog nosioca funkcije Raphaela Warnocka.

Doduše, u drugom slučaju održat će se i drugo kolo pošto ni jedan od oba kandidata nije mogao ostvariti 50 posto glasova (posebnost Džordžije) međutim, više od 200 000 glasova razlike između oba republikanca opovrgava jednostrani pogled birača.

Više od masovnog neuspjeha njegovih slabih kandidata mogao bi Trumpa zaboljeti nevjerovatan rezultat guvernera Floride Rona DeSantisa

Da na kraju mnogi radikalni republikanci (pored Walkera naprimjer Doug Mastriano u Pensilvaniji ili Kari Lake u Arizoni) nisu uspjeli ne predstavlja bezuslovno ideološki problem, nego problem kvaliteta. Međutim to je prije svega problem za promotora i spiritus rectora neizabranih: Donalda Trumpa. Još u očekivanju sigurne pobjede bivši predsjednik je u izbornoj noći nagovijestio da predstoji najava njegove predsjedničke kandidature u 2024. godini. I stvarno je izgledalo da je trenutak za takav manevar povoljno izabran: Demokrati na podu, Biden tetura, on sam nasuprot tome borbeno raspoložen i u pozi pobjedničkog comeback kid – tako je izgleda Trump sebi predstavio tok večeri. Da od toga nije bilo ništa pokvarilo mu je očito raspoloženje pa je on, ako se vjeruje Jimu Acosti iz CNN, sljedeće sate proveo u galami na svoj tim u kampanji.

Više od masovnog neuspjeha njegovih slabih kandidata mogao bi Trumpa zaboljeti nevjerovatan rezultat guvernera Floride Rona DeSantisa, koji se u svojoj mnogoljudnoj saveznoj državi pobrinuo za mali broj republikanskih svijetlih trenutaka. Sa jedva 33 000 glasova prednosti osvojio je on 2018. guvernersku fotelju, sada je to bilo više od milion i pol. Nevjerovatan uspjeh, koji republikancima ne samo da je obezbijedio tri dodatna mjesta u Kongresu nego je ravnotežu moći partije pomjerio dalje u pravcu juga.

Da je Trumpu ofanzivno izneseni zahtjev za vođstvom najmlađeg guvernera Amerike (njih dvojicu dijele 32 godine) trn u oku pjevaju već odavno na Mar-a-Lago vrapci sa krovova. Konačno veteran iz Iraka i apsolvent univerziteta Yale nije samo uspješan, fotogeničan i popularan u bazi nego je sposoban u svoj nastup integrisati popularne karakteristike bivšeg predsjednika bez da izgubi svoju karizmu u centru. U tom smislu on je stvarno „bolji Trump“.

Lošiji Trump, koji se i u stvarima vođstva partije ponaša po temeljnom principu Može biti samo jedan, u svakom slučaju nije gubio vrijeme da nakon razočaravajuće izborne večeri svoga rivala in spe direktno napadne: „Ron DeSanctimonious“ je „prosječan REPUBLIKANSKI guverner“, izjavio je on u petak u objavljenom saopštenju, u kome on za potvrdu dalje navodi kako ga je DeSantis 2017. molio za podršku u njegovoj predizbornoj kampanji. „On je bio politički mrtav, […] ali nakon što sam ja saopštio da ću ga podržati bilo je kao […] da je eksplodirala atomska bomba.“

Dok je Trumpov kurs obećavao uspjeh oni su rado igrali njegovu igru

To se može vrednovati kao Trumpova uobičajena mješavina iz samougađanja i udara na sve, ali i kao znak napregnutog mira, podsvjesnog saznanja da više ne drži uzde u svojim rukama. Zapravo, izuzetno velik broj republikanskih čelnika na nivou Senata i guvernera održava prilično instrumentalan odnos sa svojom još uvijek galionskom figurom. Dok je Trumpov kurs obećavao uspjeh oni su rado igrali njegovu igru. Sada, kada se nakon 2018. i 2020. dogodio i treći neuspjeh u nizu, nasuprot tome oštre se noževi. I od jednog određenog trenutka nedostaje samo odlučan Brut, koji će starećem Cezaru zadati prvi, smrtonosni ubod.

To naravno ne znači da bi takav ubod bio izvjesnost, tim više što se ne može isključiti da bi nepredvidivi Trump u slučaju da ne bude nominovan (najava kandidature za 2024. je uslijedila u međuvremenu u relativnoj opskurnosti) mogao sa svoje strane porušiti sve mostove i nastupiti kao nezavisni kandidat. Sa republikanskog aspekta to bi moglo biti jednako velikom krahu: novo izdanje predsjedničkih izbora 1992. kada je Bill Clinton suvereno pobijedio prije svega zato jer su se veliki dijelovi republikanske klijentele iznervirani odvojili od George H. W. Busha i podržali alternativnu kandidaturu milijardera Rossa Perota.

U ovom slučaju, posljedice bi mogle biti još dramatičnije i uključivati ​​godine lutanja u toliko spominjanoj political wilderness. Utoliko izgleda upitno da li će republikanske kongresne veličine htjeti krenuti u takav rizik – ili da li će obzirom na okolnosti života 76-godišnjaka prije vjerovati u to da će priroda sama od sebe riješiti te stvari.

Uprkos svim ovim republikanskim dilemama demokrate bi trebale da malo stišaju svoje trenutno slavljeničko raspoloženje: Jedan red wave je možda ove godine izostao, međutim zbog gubljenja glasova partije u uporištima kao što je Njujork ili gubitaka među onima azijatskog ili hispanjolskog porijekla trebalo bi vođstvo uz Nancy Pelosi i Chucka Schumera da se zamisli. Isto vrijedi i za činjenicu da je tijesan poraz u borbi za Predstavnički dom ipak poraz.

Republikanskom minority leader-u Kevinu McCarthy biće doduše teško da svoje poslanike drži na okupu, međutim, ono što ujedinjuje njegovu frakciju je neumoljivo odbijanje Bidenove agende. Za predsjednika, koji se svakako bori sa mnogobrojnim otporima, moglo bi u budućnosti biti još teže da ostvari svoje ambiciozne reformske planove. Kod imenovanja sudija ima on i dalje slobodne ruke, međutim mnoga izborna obećanja, koja su posljednjih godina zaustavljena na osnovu postkovid investicionih paketa, prijete da ostanu neispunjena. I svjesni problematike nasljednika u predsjedničkom lageru i nepovoljne senate map važi zato gledajući na 2024: Sve je otvoreno.

Marco Bitschnau je promovirao političku sociologiju na Švajcarskom forumu za studije migracija i stanovništva (SFM) na univerzitetu Neuenburg i naučni je saradnik kod Swiss National Science Foundation.

ipg-journal.de

Marco Bitschnau
Autor 29.11.2022. u 09:31