Treći krug

Povezani članci

• Tri krize
• Protesti imigranata u 150 gradova SAD-a
• U Italiji počinje najveće suđenje mafiji u posljednje tri decenije, optuženo 350 osoba
• Reporteri bez granica kažu da su 34 novinara ubijena u ratu Hamasa i Izraela
• Kaos u Francuskoj, pola milijuna ljudi na ulicama
• Vanredno stanje: Više od 500 uhapšenih u Kašmiru

Foto: DPA

Francuska ljevica se pod Melenchonem ujedinila u savez. Na parlamentarnim izborima oni bi mogli biti najveća konkurencija Macronu.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Olakšanje je bilo veliko kada je Emmanuel Macron u drugom krugu predsjedničkih izbora u aprilu na koncu jasno pobijedio svoju desničarsko-populističku protivnicu Marine Le Pen. Fiksirajući se na ponavljanje duela ovo dvoje, kojima su ankete prognozirale tijesnu trku, ostala je u pozadini činjenica da je predstavnik radikalne ljevice Jean-Luc Melenchon sa 22 posto u prvom krugu ostao tijesno iza Le Pen i propustio prolazak u drugi krug. Očito je među ljevicom široko rasprostranjena žudnja za jedinstvom potaknula velike dijelove birača na stategijsko ponašanje u glasanju, vote útil, u korist najbolje plasiranog među ljevičarskim kandidatima. Tako je Melenchon dobio više od dvostruko u odnosu na ostale kandidate ljevice zajedno.

Sa remetilačkim diskursom i programom, koji u istoj mjeri naglašava socijalne i ekološke teme, uspjelo mu je da privuče posebno mlade birače „generacije klima“. U starosnoj grupi 18 do 34 godine dobio je oko trećinu glasova. Pritom je to prije svega mlada obrazovana elita kod koje je on posebno dobro prošao. Njegov rezervoar glasova koncentriše se na region metropole Ile – de –France i na sve gradove u kojima su na komunalnim izborima 2020. zeleni bili u prednosti. Međutim, i u organiziranom radništvu i kod zaposlenih u nesigurnim radnim odnosima njegov udio glasova je nadprosječno visok. Osim toga upada u oči da je veliki dio muslimanske populacije glasao za Melenchona.

Prvi puta sada radikalni ljevičari su ti koji dominiraju u lijevom lageru.

Dok se erozija tradicionalnih partija nastavlja, a francuski socijalisti su degradirani kao marginalija nacionalne politike Melenchonovom La France Insoumise, uspjelo je da se, pored Macronovog „progresivnog“ centra i desničarskih populista Le Penove, etabliraju kao treći pol partijskog krajolika.

Nošen časnim rezultatom kao treći na predsjedničkim izborima i novouspostavljenom hegemonijom među lijevim partijama uzeo je Melenchon političku inicijativu na sebe i deklarisao je predstojeće parlamentarne izbore u junu kao „treće izbore“. Za ove je dao cilj da sa svojom union populaire osvoji većinu u nacionalnom parlamentu i nakon toga prisili predsjednika Macrona da, prema republikanskim tradicijama, njega kao zastupnika većine imenuje za premijera. U cohabitation koja iz toga rezultira on bi preko većine u parlamentu progurao svoj program vlade. To bi, prema Melenchonu, bio korak ka reparlamentarizaciji Pete republike koja je propala na “predsjedničku monarhiju“.

Sa NUPES je od mnogih ljevičarskih birača čežnjivo očekivano jedinstvo ljevice postalo sada realnost.

Da bi ostvario takvu većinu Melenchon ipak treba partnera za savez. Zbog toga je on učinio – drugačije nego još 2017. – korak prema “ostaloj ljevici“ i pozvao je, iz svoje pozicije jačine, druge partije lijevog lagera, Zeleni EELV, komuniste i nakon početnog suzdržavanja i socijalističku partiju na stvaranje izbornog saveza. Sa Nouvelle union populaire écologique et sociale (NUPES) je od mnogih ljevičarskih birača čežnjivo očekivano jedinstvo ljevice postalo sada realnost. Prema dogovoru NUPES nije samo izborni savez nego treba nakon izbora garantirati koordiranu aktivnost lijevih snaga u nacionalnom parlamentu – tamo do izbora Jean – Luc Melenchona za premijera i realizacije zajedničkog vladinog programa.

Novodobijeni partneri Melenconove Insoumise – PS, EELV i PCF – morali su se kod kovanja ove alijanse zadovoljiti time da samo u malom broju izbornih krugova mogu imenovati svoje kandidate. Za socijalističku partiju to znači da samo u 70 od ukupno 577 izbornih okruga nastupa sa vlastitim kandidatom što dovodi u pitanje njen status kao nacionalne političke snage. Osim toga morali su se „mali“ partneri u savezu jako približiti programu La France Insoumise.

Za napetost se pritom posebno pobrinula LFI pozicija “neposlušnosti“ prema pravilima EU. U tekstu dogovora to konačno glasi da će primjena zajedničkog programa nužno voditi do napetosti i konflikta sa politikom EU, zbog čega se mora biti spremno da se određena pravila ne respektuju –pri čemu to za jedne (La France Insoumise) znači „neposlušnost“ a za druge (Parti Socialiste) „privremeno stavljanje van snage“ pravila EU.

Status nacionalne političke snage je za „Parti Socialiste“ doveden u pitanje.

Popuštanje kod izbornih krugova kao i programsko približavanje na radikalne lijeve dovelo je unutar socijalističke partije, ali i kod Zelenih do mnogo kritike i proturječnosti pa čak do otvoreno izražene disidentnosti. U nekim izbornim krugovima biće kandidata PS u konkurenciji sa onima iz NUPES. Interni kritičari, među njima i bivši predsjednik Francois Hollande, oštro napadaju alijansu PS kao kapitulaciju pred radikalnim ljevičarima i predaju fundamentalnih vrijednosti socijalističke partije.

Dok oni okretanje od socijaldemokratske zaostavštine ere Hollandea kao „kraj PS, onakve kakva je postojala“ napadaju, struja oko predsjednika partije Oliviera Faurea slavi savez sa radikalnim ljevičarima kao istorijsku odluku o pravcu koja svjesno markira raskid sa vremenom Hollandea. Nakon što se PS u to vrijeme veoma socijaldemokratizirala da je prema govorniku partije Pierre Jouvet postala „grozno dosadna“ PS se sada ponovo vratila tamo gdje pripada, naime u „velikoj lijevoj porodici“ na strani Insoumise, ekoloških ljevičara i komunista. Time PS ne odgovara samo želji ljevičarskih birača, peuple de gauche, koji u velikoj većini žele jedinstvo ljevice, nego i činjenici da ova nova PS, kaže Olivier Faure, nema nepremostive programske razlike sa Melenchonovom Insoumise.

Koliko je solidna zajednička programska platforma, pokazat će se međutim tek u političkoj praksi nakon izbora.

Odluka PS, isto kao i Zelenih, da uđu u izborni savez sa radikalnom ljevicom, slijedila je očigledno ne samo strategijsku kalkulaciju da se sačuva minimalan broj poslaničkih mandata u nacionalnoj skupštini, nego apsolutno i novu programsku orijentaciju. Radikalnost zajedničkog programa odgovarajuće se brani kao socijalni i ekološki izazov našeg vremena zbog čega navodno tipična socijaldemokratska politika malih koraka i kompromisa nije više dovoljna. Koliko je solidna zajednička programska platforma, pokazat će se međutim tek u političkoj praksi nakon izbora. Moguće tačke sukoba su kao programske nijanse između partija učesnica navedene u programu NUPES.

U svakom slučaju „kulturna revolucija” koja je dovela do toga da su se često razjedinjeni francuski ljevičari našli u jednom savezu izazvala je u znatnim dijelovima njihovog biračkog tijela euforiju. Time se hrani nada na novu političku dinamiku koja bi dugo marginalizovanim „pravim“ ljevičarima mogla obezbijediti trijumfalni povratak na političku pozornicu. Za sada je savez barem uspio da ljevica postane relevantna snaga u borbi za političku moć u Francuskoj. Dok su predsjednički izbori bili obilježeni duelom Macrona i Le Pen sada na parlamentarnim izborima naznačava se dvoboj između Macronovog izbornog saveza Ensemble Citoyens i NUPES.

U anketama samo trećina vjeruje u to da bi Melenchon mogao opet ujediniti zemlju.

Prema anketama oba saveza stoje skoro izjednačeno, kod oko 25 do 26 posto glasova. Nasuprot tome, Rassemblement National Le Penove sa nešto više od 20 posto znatno zaostaje. Pošto je francuski izborni sistem kod parlamentarnih izbora većinski, apsolutni udio glasova partija ne prenosi se u odgovarajuću raspodjelu mjesta u nacionalnoj skupštini. Izborni sistem puno više podržava politički centar.

U projekcijama podjele mjesta pokazuje se tada ponovo znatna većina za Macronov Ensemble. Projekcije na bazi posljednjih anketa doduše ostavljaju otvorenim da li će to biti dovoljno za apsolutnu većinu (od najmanje 289 mjesta). Za Ensemble Citoyens očekuje se između 275 i 310 mjesta, za NUPES između 170 i 205. Pobjeda ljevice, koja bi mogla iznuditi cohabitation time ne izgleda vjerovatna ali ovaj rezultat bi za ljevicu koja je posljednji put bila zastupljena sa samo 60 od ukupno 577 poslanika u nacionalnoj skupštini, već bio uspjeh. Ona bi bila najjača opoziciona snaga.

Međutim, ankete pokazuju i to da čak iako bi mnogi birači dali prednost cohabitation, očekivanja od vlade vođene premijerom Melenchonom su suzdržana. Doduše vjeruje znatno više od polovine birača u to da on želi mijenjati stvari, međutim samo jedna trećina očekuje od vlade Melenchona poboljšanje situacije u zemlji, a nasuprot tome skoro polovina smatra da bi se situacija pogoršala. I samo jedna trećina vjeruje u to da bi Melenchon mogao ponovo ujediniti zemlju; skoro dvije trećine smatra ga suviše autoritarnim.

Sa izbornim savezom NUPES ljevica je bez sumnje ponovo na političkoj sceni; da li će ovo biti etapa na putu nazad na vlast mora se tek vidjeti.

Sa izbornim savezom NUPES ljevica je bez sumnje ponovo na političkoj sceni; da li će ovo biti etapa na putu nazad na vlast mora se tek vidjeti. Jer, doduše, ukupni pozitivni podaci iz anketa omogućavaju da se prepozna ozbiljna strukturna slabost novog lijevog saveza. On ima poteškoću da na sebe poveže sve umjerene ljevičare. Međutim, bez njih ljevica nije sposobna za većinu.

Prema jednoj Ipsos anketi samo oko 60 posto simpatizera PS smatraju izborni savez dobrim. Ova rezervisanost odražava se onda i u izbornim intencijama: Samo 58 posto onih koji se izjašnjavaju da su bliski PS (u svakom slučaju oko 7,5 posto biračkog tijela) i samo dvije petine onih koji se smatraju umjerenim ljevičarima (oko 30 posto lijevog biračkog tijela) tvrde da žele glasati za kandidate izbornog saveza NUPES. Ipak, kako naglašava Gilles Finchelstein iz Fondation Jean Jaures, u borbi za ove umjerene ljevičarske birače, koji ne nalaze sebe u postojećim političkim ponudama, odlučit će se da li će ljevica u Francuskoj naći put nazad u vladu.

Dr. Thomas Manz vodi pariski biro zadužbine Friedrich Ebert od maja 2019. Prije toga dugo je radio za zadužbinu kao društveno-politički savjetnik u Latinskoj Americi, između ostalog u Boliviji, Gvatemali, Kubi i Dominikanskoj Republici kao i u Meksiku.

ipg–journal.de