Trump tells it like it is

Povezani članci

• Iračke snage protiv poslednjeg uporišta IDIL-a
• Rabii Alhantouli: Mi ne idemo nigdje, ostajemo na našoj zemlji
• Američki zvaničnici u Evropi koordiniraju opcije sankcija Rusiji
• Na vlastitoj vatri
• Izricanje prve presude za Nikolu Gruevskog
• Korbin danas

Foto: nbcnews.com

Kada je u junu prošle godine Donald Trump najavio početak svoje kampanje za republikanskog predsjedničkog kandidata, američki mediji su njegove političke ambicije komentirali uz podsmjeh. A i kako ne bi jer je sve skupa izgledalo komično.Trump se taj dan spustio na pokretnim stepenicama svog njujorškog nebodera uz žestoku rock pjesmu Neila Younga „Rockin’ in The Free World“, te je pozdravljajući grupicu plaćenih statista-simpatizera rekao nešto kao: „Kakav svijet, hiljade ljudi.“ Izgledao je kao obični šarlatan koji nije bio u stanju da smisli ništa originalnije pa je posudio Reaganov slogan iz predsjedničke kampanje 1980. godine „Make America Great Again!“ – Napraviti Ameriku velikom opet! Dan iza toga je stari rocker Young izjavio da on nije odobrio Trumpu korištenje njegove najavne pjesme, a ubrzo je počeo kružiti video uplašenog Trumpa kada je gore prikazani Bjeloglavi orao krenuo da ga kljucne.

Taj traljavi početak je momentalno zaboravljen čim je Trump šokirao američku javnost svojim rasističkim istupima, koji su iznenadili čak i najkonzervativnije protukandidate u redovima njegove stranke. Tako je Trump na samom početku uvjereno izjavio da su većina Meksikanaca kriminalci i silovatelji, te da Meksiko šalje u Ameriku samo najgore ljude. Na to je dodao da bi on izgradio zid na granici s Meksikom koji bi platila meksička Vlada. A kada bi mu bilo postavljeno neko pitanje u vezi ekonomjie ili vanjske politike, on je uglavnom ponavljao „Ja bih to sredio, vjerujte mi, to je samo pitanje dobrog menadžmenta“. Naravno, zbog takvih izjava i njegovog neadekvatnog ponašanja mediji su se sprdali s njim sve dok nije počeo da vodi u anketama i pobjeđuje svoje političke rivale unutar Republikanske partije. Na današnji dan on vodi s 458 delegata. Iza njega su skoro jednako štetni likovi, Ted Cruz – 359 delegata, Marco Rubio – 151, te navodno umjereni John Kasich – 54 delegata. Ko prvi dođe do 1,273 delegata, taj postaje republikanski predsjednički kandidat.

Foto/izvor:AP

Šali više nema mjesta. Prije nekoliko dana na web stranici liberalne MSNBC televizije je osvanuo naslov – „Svijet gleda predsjedničku utrku u Sjedinjenim Američkim Državama s nevjericom“. Kao biva, čovječanstvo ne može da dođe sebi zbog stvari koje se dešavaju u Americi. To naravno nije precizan naslov jer je Amerika šokirala svijet još 2000. godine kada se izbornim muljanjem na vlast popeo George Bush, koji se svojski potrudio da sroza ugled svoje zemlje. Ali sada je to već stara priča; novi čovjek je u igri što donosi nove izazove za američko društvo. Liberalna Amerika je ustvari sama zatečena Trumpovim početnim uspjehom zbog čega ovakav naslov više označava preispitivanje samih sebe nego bilo šta drugo. Kako je moguće da lakrdijaš poput Donalda Trumpa dogura tako daleko u, pretpostavljamo, tako važnom društveno-političkom procesu ove velike zemlje?

Potencijalnih odgovora na ovo pitanje može biti puno, ali izgleda da je nedavni opširni članak „Uspon američkog autoritarizma“ pogodio u srž problema. Ukratko, grupa američkih politologa je došla do zaključka da je formula uspjeha Donalda Trumpa u tome što se on predstavlja kao jak autoritarni líder koji je sposoban zaštititi Ameriku od raznoraznih prijetnji. Studija sugerira da se Amerikanci okreću takvim liderima ili vodstvu kada se osjećaju ugroženima. Ova teza navodi na pitanje, koga se to zapravo Trumpovi simpatizeri boje? Odnosno, ko i šta im predstavlja najveću prijetnju? Odgovor je neobičan. Naime radi se o vanzemaljcima „aliens“, što je američki termin za strance koji ima široku upotrebu (pogotovo u pravnoj terminologiji.) Tako autori navode da je trend autoritarizma u Americi „ubrzan posljednjih godina demografskim i ekonomskim promjenama kao što je imigracija koja je „aktivirala“ autoritarne tendencije, zbog čega puno Amerikanaca traže jakog lidera koji bi sačuvao status quo, za koji oni smatraju da je u opasnosti, i (lidera op. aut.) koji bi nametnuo poredak na svijet (okolinu op. aut.) koju oni smatraju sve više stranom“. Dakle Amerikanci koji u Trumpu vide nadu i/ili spas su ljudi koji se boje očiglednih demografskih promjena uzrokovanih imigracijom i vrlo energičnim priraštajem pridošlica. Oni se primarno boje stranaca ili stranog; ili još bolje rečeno, oni se boje drugog ili drugačijeg.

U članku se također podrobno daje analiza budućnosti američkog autoritarizma, za koji se pretpostavlja da će vremenom rasti. Naravno, naivno bi bilo zaključiti da će se američka demokratija transformirati u diktaturu ali se pretpostavlja da će rasti biračka sklonost prema jakim „autoritarnim“ liderima kakvim se predstavlja Trump. Autori navode da on „utjelovljuje klasični autoritarni stil vođenja: jednostavan, moćan i onaj koji kažnjava“ a to su tri stvari koje izgleda pašu jednom dijelu uglavnom bijele Amerike.

Očigledno Trumpovi sljedbenici padaju na njegove jednostavne poruke čiji je imaginarni eksponent taj budući zid prema Meksiku koji će Meksikanci sami platiti. Većina njih misle ili se nadaju da bi Trump po dolasku na vlast mogao zaustaviti imigraciju i vratiti Ameriku ono staro „dobro“ zbog čega im odlično paše i Trumpova plagijat-poruka po kojoj će on napraviti Ameriku opet velikom (čitaj bijelom).

Strah tog dijela Amerike, kako je za pretpostaviti, će samo rasti jer po prognozi američkog Biroa za popis stanovništva, oko 2040. godine bijelci će brojati manje od 50% stanovništva SAD-a. Takve demografske promjene u pravom smislu mijenjaju boju zemlje što po mnogima i dovodi do društvene i političke radikalizacije uznemirenog dijela stanovništva ove zemlje. Zbog toga je Trumpovo rasističko lupetanje dobro prihvaćeno kod tih ljudi među kojima kruži isprazni kliše „Trump tells it like it is“, nešto kao, „Trump kaže kako jeste“. On ustvari govori ono što oni žele čuti, vrlo jednostavnim, nekorektnim, nepolitičarskim i lako razumljivim jezikom tipa „Meksikanci su opasnost! Ja ću to srediti!“ i tome slično. On obećava sriktati sve neprijatelje Amerike na brzinu.

Ono fascinantno, međutim, je da se među Trumpovim pristalicama nalaze ljudi raznih društvenih i ekonomskih slojeva. Meni je, na primjer, najinteresantniji slučaj mog komšije Toma. On je još osamdesetih godina uslijed Reaganovih ekonomskih rezova izgubio posao na nekom nosaču aviona gdje je kao civil radio na tada dobro plaćenom održavanju istog. Od tada se seljakao po Americi trbuhom za kruhom i životario radeći najteže poslove. Trenutno radi na kasi u jednoj samoposluzi za minimalac dok mu je žena kao plućni bolesnik nesposobna za posao. I na vrhuncu svega im se vratio kući nezaposleni sin koji nema ni srednju školu. Po svim parametrima, oni su duboko ispod granice siromaštva. Prije nekoliko dana sam ga sreo, stali smo malo, pitao sam ga za njegovu ženu. Rekao mi je „neće još dugo“. Onda mi je ispričao da njegovo zdravstveno osiguranje košta 48$ mjesečno, a ako želi da istom policom osigura i svoju ženu morao bi plaćati dodatnih 500$. To je naravno nemoguće jer bi mu to uzelo više od trećinu plate. Tako je njegova žena osuđena na tanku državnu zdravstvenu pomoć. Na to sam ja počeo filozofirati kako nije fer da svi nemaju jednak dostup zdravstvenoj skrbi i da bi se to moglo promijeniti na idućim izborima na što me je on ushićeno prekinuo rekavši da je Trump najbolji jer „Trump tells it like it is!“ I kako se on navio da priča o Trumpu, ja ga onako gledam, radi za minimalac, žena mu umire a nema zdravstveno, sin mu kopa po kantama (neki dan sam ga vidio), a njemu je glavni prioritet da se zaustave imigranti iz Latinske Amerike. „U Americi više nema reda kao nekad“, kaže on dok uvlači dim loše smotane škije.

Drugi primjer je moja punica koja je rodom iz jedne nedođije na Srednjem zapadu i dosta bolje ekonomski stoji od komše Toma. Ona je mojoj ženi preko telefona rekla: „Trump tells it as it is“. Za vrijeme njene posljednje posjete smo je odveli u veliki supermarket gdje se mogu kupiti proizvodi iz drugih zemalja, pretežno iz Latinske Amerike, i gdje su kupci kao i zaposlenici uglavnom Latinoamerikanci. Kada smo ušli u supermarket, žena i ja smo se razletjeli po namirnice dok je ona jadna u šoku skupila svoju malu sjedu glavicu među ramena, raskolačila velike plave oči, grčevito uhvatila ona šoping kolica i bukvalno u stopu pratila moju ženu. Malo sam je posmatrao sa strane, ta šoping kolica su joj u tom trenutku bila čitava Amerika, a namirnice u njima su joj simbolizirale čitavo materijalno bogatstvo njene domovine bez kojih bi mogla ostati i prije nego što dođe na kasu. Držala je grčevito ta kolica i dok smo mi stavljali namirnice na pokretnu traku na kasi. Kada smo izašli ona je sebi u bradu rekla: „Vuuaaau, ovdje su svi Hispanic (Latinoamerikanci op.aut.)“. Taj dan sam je čuo kako preko telefona govori da ona nikada ne bi mogla živjeti u Oregonu jer ovdje uvijek pada kiša. Jeeess draga punice, rekao sam u sebi, tebi vjerovatno smeta Hispanic kiša.

I to su otprilike Trumpovi pobornici, jedan dio bijele Amerike svih slojeva koji se opire nečemu nezaustavljivom. Većina njih misli da su u opasnosti, ali i da je imigracija fenomen koji se može zaustaviti dekretom ili nekim zidom. Tu se odjednom stvorio Trump koji im svojim simplističkim porukama samo daje lažnu nadu. Ta Amerika će vrlo brzo biti prisiljena prihvatiti rezultat demografskih promjena i dolazeću ljudsku raznolikost koja, ako se dobro formira i prihvati, će biti jedan od zdravijih elemenata ove velike zemlje. U tu raznolikost bi se trebao dobro uklopiti i sam Trump jer u istoriji Amerike nije bilo narandžastijeg čovjeka, samo je pitanje, koliko je on toga svjestan?