Turska, Erdogan i kriza slobode

Povezani članci

• Izbeći rat po svaku cenu
• Hakirana stranica Trumpove kampanje
• Svetska zdravstvena organizacija: Više od 1.000 napada na zdravstveni sistem Ukrajine
• Proruski separatisti oborili ukrajinski zrakoplov, Putin zatražio da Ukrajina prekine operacije
• Planovi Vladimira Putina: Ustav to sam ja
• OVO JE PREDSJEDNIK ZA PRIMJER Klonirajte ovog čovjeka i distribuirajte u svaki parlament na planeti

Posljednjih mjeseci turska vlada je pod izgovorom obračunavanja sa faktorima puča uhapsila veliki broj novinara i gradonačelnika kurdskih gradova. Prema izvještaju New York Timesa od 17. Novembra,  do sada je u Turskoj uhapšeno više od 120 novinara. Samo iz opozicionog lista “Džumhurijjet” u zatvoru trenutno boravi 10 novinara. List “Džumhurijjet” jedan je od najstarijih turskih listova osnovan 1920. Na listi uhapšenih novinara ovog lista posebno se ističe ime glavnog i odgovornog urednika Murata Sabancua i njegovih bliskih saradnika.

Piše: Saeid Abedpour

Listi uhapšenih novinara treba pridodati i imena gradonačelnika gradova Van, Siirt, Tunceli i Mardin i drugih gradova  sa većinskim kurdskim stanovništvom. Uhapšeni su gradonačelnici 24 kurdska grada a Erdogan je umjesto njih imenovao druge osobe. Uhapšene gradonačelnike Erdogan optužuje da su održavali kontakte i pružali potporu “teroristima” kurdistanske radničke partije PKK.

Nakon puča uhapšeno je i zatvoreno više od 70 hiljada osoba. Od toga za oko 37 hiljada je određen pritvor i oni se nalaze u zatvoru dok su ostali pušteni na slobodu. Talas hapšenja i istjerivanja s posla nakon posljednjeg puča koji je krenuo iz vojnih, policijskih, sudskih i stranačkih struktura proširio se i na civilne institucije, TV kanale, štampu, fudbalske timove, univerzitete i humanitarne organizacije. Rijeka azilanata –  vojnih lica, univerzitetskih profesora, intelektualaca, novinara – koja se slila u evropske zemlje govori da je riječ o jednom procesu kojemu se ne nazire kraj,  s obzirom da je Erdogan odlučio obračunati se sa protivnicima. Atmosfera straha praćena potpunim beznađem oponenata da bi se mogao naslutiti kraj “rušilačkom cunamiju” koji se dešava pod “kišobranom” opasnog spoja “turskog nacionalizma i fundamentalizma” u trenutnim uvjetima ne ostavlja nimalo prostora za ustrojstvo novih relacija moći u okviru postojećih zakona. Erdogan i sadašnji sistem Turske koriste se atmosferom narušene sigurnosti za još žešće kršenje građanskih prava i novonastalu situaciju koriste za opravdavanje koraka koje poduzimaju.

Gušenje koje se opravdava pučem od 15. jula je tek dio scenarija “erdoganizacije” Turske. Da je to tako pokazuju dešavanja od prije otprilike četiri godine kada je došlo do gušenja demonstracija poznatih kao “Gezi park” čime je i započeo ovaj antidemokratski politički proces. Ovaj groteskno izvedeni puč je dao najbolji povod Erdoganu i njegovoj vladajućoj stranci da odlučnije krenu u realizaciju zacrtanih ciljeva. Uzdrmano stanje u zemlji dan nakon neuspjelog puča koji je bio izgovor za ukidanje svih zakona o zaštiti, s obzirom na postojanje jedne moćne društvene baze podrške Erdoganu u centralnom dijelu Anatolije, sa jedne strane je sekularno republikansko krilo zemlje dovelo u pat poziciju, a sa druge jačanjem gušenja i ratne atmosfere u kurdistanskim južnim i jugoistočnim dijelovima zemlje dovelo do jedne paradoksalne pozicije u udovoljavanju željama vladajuće klase. Također, nakon Erdoganove isprike Rusiji zbog obaranja vojnog aviona SU-24 Turska je uspjela osloboditi se pritiska Moskve i osigurati jedno pogodnije ozračje koje je rezultiralo ulaskom turske vojske na sjever Sirije što je potaklo nacionalitičke osjećaje Turaka ali i omogućilo izlazak iz ranije izolacije kada se radilo o procesu promjena u Siriji te uvlačenje svojih zapadnih saveznika u izvedene operacije. Ulazak turske vojske na teritoriju Sirije koliko god bio predmetom službenog protesta sirijske vlade koji se temeljio na zakonu o kršenju teritorijalnog integriteta ove zemlje, ali zbog “strašila” zvanog ISIL i borbe sa terorizmom naišao je na prećutno odobravanje Međunarodne zajednice. Odranije je bilo sasvim jasno da ulazak turskih vojnih trupa na teritoriju Sirije predstavlja više od obične borbe sa terorizmom ISIL-a. Taj je korak imao za cilj gušenje sirijskih Kurda  i njihovih jedinstvenih narodnih interesa jer ih je Erdogan smatrao dijelom Kurdistanske radničke partije (PKK) Turske. Posljednjih sedmica težište gušenja vlade u Ankari se usmjerilo na opozicione stranke i listove. Rušilački talas usmjeren prema kritički orijentiranim TV kanalima i listovima kulminirao je hapšenjem Murata Sabuncua, glavnog urednika opzicionog lista “Džumhurijjet”. Istovremeno sa gušenjem medija Recep Tayyip Erdogan  je smatrao da je došlo vrijeme za razračunavanje sa Narodnom demokratskom partijom (HDP) koja slovi kao istinski predstavnik turskih Kurda i koja u Parlamentu Turske ima 59 mandata, te je izdao nalog za hapšenje visokih dužnosnika ove stranke, među kojima Salahuddina Demir Tasha i Figen Yuksekdag, uz desetine članova Parlamenta i izabranih gradonačelnika kurdistanskih gradova. Posljednjih dana uslijedio je  novi talas zahtjeva za vojnim azilom pripadnika turskih snaga i njihovih porodica stacioniranih u NATO-ovim evropskim bazama, posebno u zračnoj bazi Rammstein u Njemačkoj, što pokazuje da se još uvijek nije stišalo nezadovoljstvo turskog društva, posebno vojne structure, politikom koju vodi Erdogan već da je proces ušao u novu fazu.

Teški problemi sa kojima se dana suočava Ankara kao, polarizacija društva, ratno stanje u regionima sa kurdskim stanovništvom, direktno uplitanje u sukobe i rat u Siriji, političko-sigurnosna nestabilnost, narušavanje relacija sa zapadnim saveznicima, članovima NATO-a, jačanje nezadovoljstva intelektualnih slojeva društva, mogućnost da će vlada u Ankari biti procesuirana pred međunarodnim sudovima zbog zločina počinjenih u kurdistanskim regionima, te rastuće nezadovoljstvo medijske zajednice samo su dio onoga što će zadesiti Erdoganovu Tursku.

Gušenje civilnih i političkih sloboda, kršenje građanskih prava, stvaranje uzavrele atmosfere u turskom društvu, sve su ovo rezultati Erdoganove politike posljednjih mjeseci. U skorije vrijeme zasigurno nećemo biti svjedoci da će Turska koja je prije nekog vremena obilježila devedesetogodišnjicu republike izgubiti svoje republikanske institucije a na uštrb jačanja “moderne osmanske vlade”. To će prije ili kasnije usljed unutrašnjih neslaganja i vanjskih poraza ostati samo Erdoganov puki san.