Turska monetarna kriza: Riskantna igra globalnog finansijskog kapitalizma sa dugovima

Izdvajamo

• I tada je tu naravno i predsjednik Erdogan čiji zahtjevi za svemoći i u stvarima novca potkopavaju finansijsku vjerodostojnost njegove zemlje. Sve to pokazuje: Globalni finansijski kapitalizam traži striktna globalna pravila. Vjerovati u osobnu odgovornost pojedinačnih aktera nije dovoljno. Novac treba da bude ograničen, tokovi kapitala moraju biti trajni i nacionalne mogućnosti zaduživanja po potrebi ograničene. Međutim to je ona forma globalne finansijske politike koju nacionalpopulisti poput Erdogana i Trumpa punim srcem odbijaju.

Povezani članci

• Zašto Trump i republikanci imaju male šanse da promijene rezultat izbora?
• Bush ili Obama: Ko je odgovorniji za rast ISIS?
• ‘Nisam mogao samo da stojim po strani’: Borci iz Rusije uzeli oružje protiv Kremlja
• In Memoriam: Nelson Mandela, priča o jednoj borbi
• Amnesty International: Trump povlači poteze koji krše ljudska prava
• Planovi Vladimira Putina: Ustav to sam ja

Foto: AP

Turska je posebno izražen primjer za globalnu maniju zaduživanja koja je nakon finansijske krize preskočila i na zemlje u razvoju. Rizici su bili poznati, upozorenja glasna. Koristi od toga nije bilo.

Piše: Henrik Müller
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Priča je brzo ispričana. Dva samozvana jaka čovjeka upletena su u svađu. Niko od njih dvojice neće da popusti. Jedan, predsjednik SAD Donald Trump, uveo je sankcije protiv zemlje sa kojom Amerika već sedamdeset godina njeguje strategijsko partnerstvo u NATO-u.

Drugi, turski šef države Recep Tayyip Erdogan poziva svoj narod na patriotska djela da bi ublažio akutnu ekonomsku i monetarnu krizu: Ne kupujte iPhone, mjenjajte vaše dolare u lire! On sada traži novog partnera.

Kraj ove priče još nije napisan. Međutim, moguće je da će štete biti velike i trajne – za građane Turske ali i za geopolitičku ulogu SAD i sigurnost Evrope.

Storija o dva stara, tvrdoglava čovjeka nije pogrešna. Međutim, ona sakriva druge, dublje povezanosti. Jer u ekonomskoj krizi na Bosforu pokazuju se osnovne mane finansijskog kapitalizma.

Tačno je da je trenutno zaoštravanje – brzi pad valute i skokoviti rast inflacije –  izazvano konfliktom dvije nacionalpopulističke vodeće figure. Međutim, stvarni uzroci leže dublje. Tako gledano problemi Turske nisu pojedinačan slučaj nego simptom.

Aktuelna kriza postavlja dva velika pitanja:

• Kako je moguće da tursko gospodarstvo godinama nagomilava sve veće dugove?
• I: Zašto su međunarodni investitori uošte bili spremni pozajmljivati ove gigantske sume?

Strah od vala stečajeva

Da se u osnovi ide krivim putem poznato je već godinama. Još u ljeto 2013. došlo je do rasprodaje na berzama različitih zemalja u razvoju. Bilo je to izazvano najavom američke centralne banke Fed da će postepeno napustiti krizni modus i ubacivati manje novca na tržišta.

Izgled na rastuće kamate u SAD stvarao je strah od vala stečajeva u zemljama u razvoju. Nakon toga Fed je privremeno obustavio svoje planove.

U ljeto 2014. ponovo je Banka za međunarodno poravnanje (BIZ) iz Bazela upozorila na rapidni porast dugova u zemljama u razvoju. Međutim, nisu to bile države ili privatna lica koji su uzimali kredite u velikom stilu nego preduzeća. Već tada BIZ je posebno upozoravao na razvoj u Turskoj.

Veliki rizik nije nosila samo visina dugova nego i njihov sastav. Pošto su u SAD, Evrozoni, Japanu i drugim bogatim zemljama bile ekstremno niske kamate – velike centralne banke masivno su ubacivale novac na tržišta i to djelomično rade i do danas – preduzeća u Turskoj i drugim zemljama u razvoju pozajmljivali su dolar i evro.

Više od 90% svih međunarodnih pozajmica i više od 80% međunarodnih bankarskih kredita koji su dati preduzećima u zemljama u razvoju glase na inostranu valutu, izvještava BIZ 2014. godine.

Firme pozajmljuju novac u dolarima ili evru – a njihovi prihodi su pretežno u domaćoj valuti. Rizična igra: U slučaju obezvrijeđivanja domaće valute za visoko zadužena preduzeća postaje znatno skuplje otplaćivanje dugova u stranoj valuti. I dobijanje novih kredita postaje teže i skuplje – kasniji bankrot nije isključen.

Ovi rizici su bili poznati, upozorenja se nisu mogla prečuti. Ipak igra zaduživanja išla je sve dalje.

Posljedice su prilično dramatične. Od 2008. obim kredita u dolarima koji su dati zemljama u razvoju se više nego udvostručio: na nevjerovatnih 3,6 biliona.

Ponekim dužnicima sada prijeti da se ne mogu izvući iz zamke dugova. Jer dolar je proteklih mjeseci znatno ojačao. A pošto kamate u SAD rastu dalje finansiranje biće još skuplje – ukoliko do njega uošte dođe.

Oslonjeni na inostrani novac

Kao što je rečeno, Turska nije usamljen slučaj ali je posebno izražen primjer za globalnu maniju zaduživanja koja je nakon finansijske krize 2008. sa zapadnih ekonomija preskočila na zemlje u razvoju.

Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) turske banke godinama su davale više kredita u stranoj valuti nego u lirama. Uz to dolaze obveznice turskih dužnika u stranoj valuti. Ukupno četvrtina dospjelih obaveza glase na evro, dolar ili jen pokazuju podaci OECD.

Rapidno obezvređenje lire je prije svega zato tako brizantno jer je Turska oslonjena na priliv sredstava iz inostranstva: U njenom platnom bilansu otvorena je rupa od 5% bruto domaćeg proizvoda. Inflacija raste što valutu još više pritišće i stanje dalje pogoršava. Pogođene su i banke iz evrozone koje će možda morati otpisati dio svojih potraživanja u Turskoj..

Druge zemlje u razvoju kao Indija, Brazil ili Južna Afrika su u opasnosti da budu uvučene u spiralu nepovjerenja iako su tamo uslovi puno bolji.

Na kraju se postavlja pitanje: Ko je ustvari kriv?

Kratkovidnost, oholost i druge nevolje

Da su se aktuelni dužnički problemi zemalja u razvoju već dugo i jasno mogli vidjeti ukazuje na začuđujuću kratkovidnost povezanu sa velikom dozom oportunizma.

Sa gledišta tražioca kredita kamate su bile tako lijepo niske: Zašto ne koristiti fantastične uslove finansiranja?

Vjerovnici su očajnički tražili mogućnosti ulaganja koji će im donijeti više nego uobičajena rendita na zapadu. Zašto ne prihvatiti jedan ili drugi rizik?

Vlade i centralne banke u zemljama u razvoju kao Turska nisu htjele zaustavljati ovaj razvoj: Zašto izgubiti šansu da se dođe na viši životni standard?

Zapadne centralne banke ignorirale su većinom globalne nuspojave njihovog bezprimjernog ulijevanja novca. Zašto biti obziran prema drugim narodnim gospodarstvima kad su EZB, Fed i Co. ipak zakonom nadležni samo za svoju zemlju?

I tada je tu naravno i predsjednik Erdogan čiji zahtjevi za svemoći i u stvarima novca potkopavaju finansijsku vjerodostojnost njegove zemlje. Sve to pokazuje: Globalni finansijski kapitalizam traži striktna globalna pravila. Vjerovati u osobnu odgovornost pojedinačnih aktera nije dovoljno. Novac treba da bude ograničen, tokovi kapitala moraju biti trajni i nacionalne mogućnosti zaduživanja po potrebi ograničene.

Međutim to je ona forma globalne finansijske politike koju nacionalpopulisti poput Erdogana i Trumpa punim srcem odbijaju.

spiegel.de