ENG
U strmoglavom padu
Autor/ica 👤Peter Bofinger
Povezani članci
Marc Chagall, „Pad anđela“
foto: Flickr
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Kao posljedica pandemije Covid – 19 širom svijeta došlo je do značajnog pada gospodarske aktivnosti. Na sreću vlade i centralne banke provele su istovremeno konjukturne mjere koje u gospodarskoj istoriji nemaju poređenje. Sa gledišta ove kombinacije ogromnog šoka i visoko dozirane terapije postavlja se pitanje da li će se srednjoročno za svjetsko gospodarstvo ukazati inflatorne ili deflatorne tendencije.
Prije svega u Njemačkoj sve je glasnija briga zbog mogućih inflatornih efekata konjukturnih mjera. Hans-Werner Sinn, dugogodišnji predsjednik renomiranog Ifo instituta, već povlači paralele sa hiperinflacijom koja je pogodila Njemačku u prvoj polovini 1920-ih godina. Za analizu gospodarskih posljedica pandemije Corona virusa najprije treba razlikovati tri faze:
U prvoj fazi Corona kriza izazvala je istovremeno šok i na strani ponude i na strani potražnje. Međunarodni lanci isporuka su prekinuti. Pošto su obdaništa i škole bili zatvoreni mnogi zaposleni morali su se pobrinuti za svoju djecu. U nekim zemljama gospodarska aktivnost bila je skoro potpuno obustavljena. Na strani potražnje lockdown je u ovoj fazi doveo da toga da potrošači nisu određene usluge uopšte mogli dobiti („socijalni konzum“). Putovanja i sa tim povezane usluge bile su praktično na nuli.
Kako ovi potresi djeluju na cijene već sada je očigledno: U SAD je indeks potrošačkih cijena od februara do maja, sezonski očišćen, pao za 1,3 posto a u evro prostoru za 0,7 posto. Ako su cjenovni efekti šoka potražnje bili jači od šoka ponude onda se to prije svega odnosi na snažan pad cijena energije dok su neprerađene životne namirnice bile skuplje.
Potražnja bi mogla i dalje biti smanjena, a pošto su bilansi mnogih preduzeća zbog krize pod pritiskom ostaje malo prostora za investicije.
„Nova normalnost“ (druga faza) koja se sada odvija u Evropi je sve drugo osim normalne. Doduše dalje održavanje socijalne distance i dalje negativno utiče na produktivnost u industriji i uslužnim djelatnostima ali ograničenja na strani ponude gube na značaju. Na strani potražnje ostaje striktna zabrana velikih manifestacija (koncerti, kongresi, sportska natjecanja). Rastuća nezaposlenost guši ukupnu gospodarsku potražnju isto kao i skraćeni rad (Kurzarbeit) koji je uobičajen prije svega u Njemačkoj (i Austriji) i također smanjuje neto prijem.
Uz ova neposredna djelovanja dolazi i to da bi opšta gospodarska potražnja mogla patiti od velike nesigurnosti o trajanju pandemije, posebno od opasnosti “drugog talasa”. Kao posljedica odgađaju se investicije u preduzećima kao i nabavka automobila i drugih dugoročnih konzumnih dobara od strane privatnih domaćinstava. Ukupno će efekti potražnje koji smanjuju cijene još jače prevazići efekte ponude koji podižu cijene nego u prvoj fazi.
Treća faza „prave normalnosti“ nastupiće tek onda kada bude nađena vakcina protiv Corona virusa i/ili djelotvorna terapija za oboljele. Sa povratkom na normalan društveni život ograničenja ponude će jedva izlaziti na svjetlo dana. Potražnja će ipak i dalje biti smanjena, a pošto su bilansi mnogih preduzeća zbog krize pod pritiskom ostaje malo prostora za investicije.
Pošto su stope inflacije u posljednjih deset godina u istorijskom poređenju već bile veoma niske, kriza neće najvjerovatnije ni u fazi prave normalnosti tjerati cijene na gore.
Za suzbijanje krize sve zemlje su povećale državne izdatke i snizile poreze. Pojačano kroz „automatske stabilizatore“ – tako sa nezaposlenošću rastu socijalni izdaci i izravnavaju gubici potražnje – to povlači za sobom snažan porast državnog zaduženja. Ako bude neophodna konsolidacija budžeta onda u pravilu slijedi restriktivna fiskalna politika. U Njemačkoj, sa 2009. u ustav ugrađenom „kočnicom zaduženja“, postoji zakonska obaveza da se državni dugovi koji se naprave u toku krize moraju otplaćivati.
U ovom suzdržanom okruženju sindikatima će biti teško da ostvare značajno povećanje plata. Pošto su stope inflacije u posljednjih deset godina, na osnovu relativno robustnog gospodarstva i stabilnog tržišta rada, u istorijskom poređenju već bile veoma niske, kriza neće najvjerovatnije ni u fazi prave normalnosti tjerati cijene na gore.
Rizik, da pandemija u svjetskom gospodarstvu izazove deflaciju je ukupno veći. Prema iskustvima, koje smo sakupljali od marta 2020., naš stav prema mobilnosti mogao bi se temeljito izmijeniti. Kroz intenzivno korištenje vlastitog stana kao kancelarije smanjiće se vožnje na posao a potražnja za automobilima i biroima će opasti. Putovanja na radionice i konferencije će se značajno smanjiti na uštrb avio kompanija, hotela i restorana. Zbog smanjene potražnje za naftom cijene energije ostaće trajno niske.
Deflacioni efekti će se utoliko više osjetiti ako se u fazi „nove normalnosti“ ne bude moglo spriječiti povećanje nezaposlenosti i veći talas stečaja.
Deflacioni efekti će se utoliko više osjetiti ako se u fazi „nove normalnosti“ ne bude moglo spriječiti povećanje nezaposlenosti i veći talas stečaja. Velika gospodarstva kao SAD, Japan i Njemačka mogu to lakše spriječiti nego manje, dijelom visoko zadužene zemlje kao Italija, Grčka ili Španija.
Kako onda njemački inflacijski fobičari dolaze na svoje scenarije hiperinflacije? Sinn ukazuje na snažan porast novčane baze u evrozoni: Količina novca ubačena u opticaj od strane centralne banke iznosila je prije izbijanja evro krize 1,2 biliona evra. Krajem prošle godine ona je iznosila već 3,7 biliona evra i nakon trenutno zaključenih mjera mogla bi se do kraja godine popeti na 4,8 biliona evra.
Ukoliko se iz ovih brojeva izradi jednostavna jednačina koja nivo cijena objašnjava kroz novčanu masu, brzinu obrta i količinu roba, lako se dolazi do zaključka da se prije ili kasnije može očekivati velika inflacija. Ali novac koji je centralna banka pustila u opticaj („monetarna baza“) je suma koja se u evro prostoru prema podacima iz aprila 2020. sastoji od samo jedne trećine od gotovog novca u opticaju (1,3 biliona evra) ali od dvije trećine od bankarskih salda kod centralne banke (2,2 biliona evra). Ova suma ipak ne igra nikavu ulogu u potrošačkom ponašanju domaćinstava i preduzeća. Količina novca, koja koja se stvarno broji, je stav novca „M3“, koji se sastoji od depozita kod banaka (12,3 biliona evra) i gotovog novca u opticaju (1,3 biliona evra).
Monetarna baza se, kako pokazuje Sinn, u posljednjih deset godina stvarno jako povećala. Međutim porasli su bankovna salda ECB zbog njihove kupovine obveznica. A to jedva da djeluje na stanje novca kod nebankarskog sektora koje je između 2008. i 2019. raslo samo za 3 posto godišnje.
Jako narastanje novčane mase će se smanjivati tako da će masa novca kod privatnih domaćinstava rasti jer će ona manje trošiti, a preduzeća će izgubljene prihode morati nadoknaditi bankarskim kreditima.
U novije vrijeme se međutim rast stanja novca kod nebankara, posebno u SAD, upadljivo ubrzao. Tako novčana masa „M1“ (gotovina i dnevni depoziti) sada pokazuje godišnji rast od 33,5 posto. Ovo stvaranje novca korespondira sa slično jakim rastom bankarskih kredita preduzećima (30,3 posto).
Ovdje je problem rast bez presedana kvote štednje privatnih domaćinstava u odnosu na raspoloživi prihod što je u aprilu iznosilo 33,0 posto. Jak porast novčane mase dolazi zbog toga jer novčane zalihe privatnih domaćinstava rastu pošto ona manje izdaju a preduzeća moraju izostale prihode nadoknaditi bankarskim kreditima. To nikako ne ukazuje na opasnost inflacije nego puno više na akutnu opasnost deflacije.
Osim toga ova saznanja lijepo potvrđuju, da štednja privatnih domaćinstava, drugačije nego to zastupa klasična teorija, nije za gospodarski sistem nikakav blagoslov nego prokletstvo.
Peter Bofinger predaje na univerzitetu Würzburg kao profesor ekonomije. Od marta 2004. do kraja februara 2019. bio je član Stručnog savjeta za ocjenu ukupnog gospodarskog razvoja (gospodarski mudraci).
Autor/ica 👤Peter Bofinger
