Ubojito oružje sankcija: Pravo bogatijeg

Izdvajamo

  • Je li veliki broj ovih konflikata samo slučajno nagomilavanje? Ili je li možda započela nova era sukoba koji se vode gospodarskim sredstvima? Ko sa istraživačima diskutuje o ovim pitanjima dobija komplikovani odgovor: Na jednu stranu države i gospodarska područja bore se međusobno ekonomskim sredstvima već stoljećima. Na drugu stranu javlja se novi kvalitet – pošto se gospodarstvo kao oružje može sve efektivnije upotrijebiti.

Povezani članci

Ubojito oružje sankcija: Pravo bogatijeg

Foto: dpa

Carine, sankcije, izolacija: Zemlje se međusobno sve više bore ekonomskim sredstvima. Strategija nije nova – ali postaje sve djelotvornija.

Pišu: Johannes Pennekamp i Winand von Petersdorff 

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

10. august bio je crni dan za mnoge Turke. Već u podne turska lira je znatno izgubila na vrijednosti – tada se probudio Donald Trump i najavio nove prijetnje sa carinama. Retorika je upalila: Kad su Turci uveče pošli u krevet njihove lira novćanice bile su u odnosu na dolar za petinu manje vrijedne nego još ujutro kratko nakon ustajanja.

Takvo umanjenje vrijednosti boli i ima snagu da uzbudi jedan cijeli narod. Od tada se lira doduše nešto stabilizovala međutim turska kriza time još nije okončana. Planira li američki predsjednik možda slijedeći napad koji bi poljuljao finansijski sistem zemalja u razvoju?

Konflikt između Turske i SAD je posebno interesantan. Uostalom radi se o starim  prijateljima: Međutim sada se dvije članice Nato napadaju sankcijama, prijetnjama carinama i pozivima na bojkot. Ipak ovaj konflikt nije ni izdaleka jedini sukob u kome države koriste ekonomska sredstva kao oružje: SAD zlostavljaju sa svojim carinama na čelik i aluminijum ne samo Tursku, nego i EU, Kinu i mnoge druge industrijske zemlje. Sa Kinom tinja osim toga i carinski konflikt oko nematerijalnog vlasništva čiji konačni doseg još uvijek nije saglediv.

Amerika koristi sekundarne sankcije

Ni jedna od dvije najveće gospodarske sile na svijetu nije dosada pokazala kako bi se mogao izbjeći trgovinski rat. Protiv Rusije Trump je pooštrio gospodarske sankcije zbog slučaja Skripal, slijedeći stupanj eskalacije cilja na, za Moskvu, važan izvoz energije. Prošle srijede predsjednik je potpisao dekret koji dozvoljava vladi da uvede sankcije protiv zemalja koje pokušavaju da manipulišu sa izborima u SAD.

Sa veoma dalekosežnim gospodarskim sankcijama, koje prisilno moraju slijediti i evropska preduzeća, Trump pokušava oslabiti režim u Teheranu. Konačno tu je i Kuba koja stoji pod američkim sankcijama od 1960. godine. SAD imaju poseban položaj jer na osnovu svoje gospodarske snage mogu zavesti sekudarne sankcije: Oni prisiljavaju preduzeća iz drugih zemalja da ne posluju sa zemljama koje stoje pod američkim embargom. Trenutno takve sankcije djeluju protiv Irana i Sjeverne Koreje.

Ali ne upotrebljavaju samo SAD svoju gospodarsku moć kao oružje: Saudijska Arabija okrenula je leđa njemačkim preduzećima kada je davala unosne narudžbe. Razlog su bile kritičke izjave bivšeg ministra gospodarstva Sigmara Gabriela. Sa Kanadom je Saudijska Arabija zbog kritike na odnos prema aktivistkinjama za ljudska prava čak zamrzla trgovinske odnose. I raspoloženje između Kine i više evropskih zemalja se pogoršava. Njemačka vlada otežala je kineskim investitorima pristup domaćim preduzećima. I EU radi na odgovarajućim pooštrenjima.

Je li veliki broj ovih konflikata samo slučajno nagomilavanje? Ili je li možda započela nova era sukoba koji se vode gospodarskim sredstvima? Ko sa istraživačima diskutuje o ovim pitanjima dobija komplikovani odgovor: Na jednu stranu države i gospodarska područja bore se međusobno ekonomskim sredstvima već stoljećima. Na drugu stranu javlja se novi kvalitet – pošto se gospodarstvo kao oružje može sve efektivnije upotrijebiti.

Čovjek koji se ne da lagano zaraziti svim tim čarkama i svakodnevnim uzbuđenjima oko Donalda Trumpa je Werner Abelshauser. „Pravi gospodarski rat još ne vidim“, kaže ovaj istoričar gospodarstva sa univerziteta u Bilefeldu. Sukob između SAD i Turske ide doduše u tom pravcu. „Ostali konflikti nisu još dosegli taj stadijum.“

Kada istoričari misle na sukobe vođene gospodarskim sredstvima kao prvo pada im na um doba hladnog rata i sa tim povezana politika embarga. Radi podsjećanja: brzo nakon Drugog svjetskog rata Zapad – predvođen SAD – je ograničio trgovinu vojnim i tehnološkim proizvodima sa Sovjetskim savezom i zemljama istočnog bloka.

Još je Napoleon zavodio gospodarske blokade

Jedan odbor Nato država, zvani „Cocom“ kontrolisao je šta smije proći kroz željeznu zavjesu – a šta ne. „Ne smije se zaboraviti da još 1990. Njemačka nije mogla izvoziti mnoge mašine u Rusiju“, kaže Abelshauser. Njemačka je zbog toga patila ali ni blizu tome koliko iz ekonomskih razloga države raspadajućeg istočnog bloka.

Tradicija gospodarski razrješavanih konflikta međutim seže još daleko unazad: 1806. Napoleon je zaveo gospodarsku blokadu Britanskih ostrva da bi zaštitio Francusku od jeftine konkurencije iz Velike Britanije. Takozvana Kontinentalna brana bila je na snazi sedam godina. Nekoliko decenija kasnije u opijumskom ratu Britanci su silom natjerali Kineze da otvore svoja zatvorena tržišta i odustanu od protekcionizma.

Svjetska gospodarska kriza tridesetih godina zbog uvoznih carina

!878/79. njemačko carstvo pod Otto von Bismarckom uvelo je dalekosežne zaštitne carine na žitarice, stoku, željezo i čelik. „Njemačka je već tada bila dobitnik globalizacije“, kaže Abelhauser, „ali pojedine branše su imale problema sa tim razvojem.“ Carine su te branše opet napravile konkurentnim.

Globalan trgovinski rat do tada neviđenih razmjera doživio je svijet konačno početkom 1930-ih godina. Iniciran od američkih političara Reed Smoota i Willisa Hawleya uveo je „Smoot-Hawley-Tariff-Act“ enormne uvozne carine na hiljade proizvoda što je dovelo do raspada svjetske trgovine i eskaliranja svjetske gospodarske krize.

Konflikti sadašnjosti mogu u istorijskom poređenju izgledati bezazleni ali uprkos tome nisu ni izbliza bezopasni. To stanovište zastupa Thomas Jäger, profesor za internacionalnu politiku na Univerzitetu Keln. On to objašnjava time da su gospodarske sankcije danas puno djelotvornije nego prije. „Vojna sredstva su nasuprot tomu postala tupo oružje“, kaže Jäger.

 „Sankcije danas stvarno ranjavaju“

Avioni, rakete i trupe su preskupi i zato su izgubile svoju „funkciju koplja“. „Vojska danas pretešno služi kao štit, dakle za odbranu“. Sa ekonomskim oružjem ponaša se sasvim drugačije. Svjetsko gospodarstvo je veoma tjesno povezano, finansijski tokovi su digitalizovni i praćeni preko cijelog svijeta i samo kratak prekid u isporukama može izazvati velike ekonomske štete. „Sankcije danas stvarno ranjavaju“, kaže ovaj naučnik. Da jedna država kao Južna Afrika bude godinama izolirana a da efekti budu neznatni danas nije više moguće.

Prije svega SAD su nakon napada 11. septembra 2001. spoznale da gospodarska sredstva pritiska djeluju efektivnije nego vojna. „Amerikanci su naprimjer obustavili u Saudijskoj Arabiji finansiranje dobrotvornih organizacija koje su igrale važnu ulogu za terorizam“, kaže Jäger.

I sankcije protiv Irana su danas djelotvornije nego ranije kaznene mjere. Amerikanci su kaznili među ostalima Commerzbank i BNP Paribas sa milijardskim kaznama jer su uprkos sankcijama bili uključeni u poslove sa Iranom. Danas se zapadna preduzeća masovno povlače iz zemlje jer žele da izbjegnu takve ili još gore kazne. Ovdje ima i suprotnih primjera. Pokušaji da se Sjeverna Koreja odvrati od nuklearnog naoružanja izgleda da nisu uspjeli.

Prije svih autokrati rado koriste sankcije kao oružje

Istraživač Jäger smatra da je za političare danas atraktivnije uzimati gospodarsko oružje – i zato raste broj konflikta koji se odvijaju na ovaj naćin.

Upadljiva je činjenica da se prije svih autokratske vlade ili političari kao Donald Trump, kojima je bliži populizam ili gospodarski nacionalizam nego međunarodni dogovori, slačaju gospodarskog oružja. „ Što su sistemi autokratskiji utoliko su tome naklonjeniji“, smatra Jäger.

Autokrati kao turski predsjednik Erdogan mogli bi zbog svoje moći lakše posegnuti za tim instrumentima i lakše to interno provesti. Konačno i institucije su spremne da slijede vođstvo ili kao u Kini da budu vjerni liniji.

Šta ostaje, to je pitanje i kamo vode svi ti konflikti. Jäger smatra da je trenutno potpuno rasplamsana sistemska borba između Kine i SAD. „Hoće li ubuduće odlučivati autokratski ili demokratski sistemi“, pita se naučnik. U ovoj borbi EU bi se morala konačno jasno pozicionirati na strani Amerikanaca da bi ojačala demokratski lager. „Izgleda kao da Evropljani uopšte ne znaju šta su njihovi prioriteti“, kritikuje naučnik. Oni se čvrsto drže poretka 20. stoljeća iako je to odavno prošlost.

Mnogo manje uzbuđen u budućnost gleda istoričar gospodarstva Abelshauser. „Ne vjerujem da će se spirala eskalacije značajno dalje pokretati“. kaže on. Amerikanci su uvijek imali protekcionističku žilu kao što to pokazuje „Smoot-Hawley-Tariff-Act“. Aktuelna politika Trumpa više je okrenuta unutrašnopolitičkim zbivanjima, dakle manje se radi o pravim neprijateljstvima. Dok god su skoro isključivo Amerikanci ti koji dovode u pitanje međunarodna pravila slobodne trgovine posledice za Njemačku su ograničene. „Tek kad dođe do totalnog gubitka ovih pravila biće opasno. međutim ja to ne vidim“, kaže Abelshauser.

faz.net

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija