Van igre

Herbert Wulf
Autor 1.10.2021. u 14:36

Van igre

Ja bih imala još jednu podmornicu u ponudi, foto: DPA

Ljutnja i zbunjenost u Parizu. Nemoć u Briselu. Šta najnovije samostalne odluke Bidenove vlade znače za Njemačku i EU?

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Je li se od odlaska Trumpa kao predsjednika SAD promijenio ton u transatlantskim odnosima, ali ne i suština politike „America First“? Obje vanjsko i sigurnosnopolitičke samostalne odluke Bidenove vlade u toku nekoliko tjedana nameću ovu sumnju.

Kod povlačenja trupa iz Afganistana postavio je predsjednik SAD Biden saveznike u koaliciji, uključujući NATO, pred svršenu stvar. Sa jednostavnom tvrdnjom: „Bilo je vrijeme da se rat završi.“ Proveo je Biden Trumpov dogovor sa talibanima bez ikakve konsultacije sa partnerima. Francuzi, Britanci, Nijemci i mnogi drugi na terenu u Kabulu nisu imali drugi izbor nego da užurbano spakuju stvari i u dramatičnoj akciji povratka vlastite državljane i nekoliko hiljada afganistanskih mjesnih pomagača – ali ni blizu sve – odvedu kući. Ljutiti, ali to ne pokazujući, Evropljani nisu mogli ništa drugo nego da slijede politiku SAD.

Je li se od odlaska Trumpa kao predsjednika SAD promijenio ton u transatlantskim odnosima ali ne i suština politike „America First“?

Sredinom septembra naredna samostalna odluka, kada su SAD lansirale savez AUKUS sa Australijom i Velikom Britanijom u Pacifiku i najavile izvoz osam podmornica na nuklearni pogon za Australiju. Pikantno na ovom ogromnom izvoznom poslu naoružanja: Prije pet godina Francuska je već u konkurenciji sa njemačkim graditeljem podmornica Thyssen Krupp ugovorno dogovorila isporuku 12 podmornica na dizel. Ova već započeta narudžba u vrijednosti od 56 milijardi eura sada je propala. Novi savez i isporuke naoružanja nisu samo znak da se u svjetskoj konkurentskoj borbi u transferu naoružanja upotrebljavaju sva sredstva. To je i jasan signal Kini da ne može u indopacifičkom prostoru raditi po svojoj volji. Reakcija Kine se vjerovatno neće dugo čekati.

Francuska je ovakvo američko i australijsko ponašanje nazvala „neprihvatljivim među saveznicima i partnerima“ i povukla je francuske ambasadore iz Vašingtona i Kanbere na konsultacije u Pariz. To je bilo prvi put u istoriji odnosa između SAD i Francuske, koji postoje od 1778., da je jedan ambasador povučen. Bez obzira na diplomatske običaje, u Parizu je rečeno da je američka odluka bila „brutalna“, a australijsko ponašanje „nož u leđa“. A Le Monde u uvodnom članku: „Ko je još sumnjao: Bidenova administracija u ovome pogledu nije ništa drugo nego Trumpova administracija. SAD su na prvom mjestu bile strategijski, ekonomski, finansijski ili u zdravstvu. ‘America First’ je linija vodilja vanjske politike Bijele kuće.“

Ljutiti, ali to ne pokazujući, Evropljani nisu mogli ništa drugo nego da slijede politiku SAD.

I u Briselu zvone zvona za uzbunu: komesar za vanjske poslove EU Josep Borell iskazao je razumijevanje za francusku ljutnju i rekao je: „Mi moramo sami brinuti za naše preživljavanje, kao što to rade i drugi.“ Kako posao sa podmornicama tako i užurbano povlačenje iz Afganistana su voda na mlin francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji već odavno zahtijeva stratešku autonomiju za Evropu.

Evropska unija prezentirala je 16. septembra – skoro istovremeno sa uvredom prema Francuskoj i EU – svoju Indo-Pacific Strategy, a da prije toga nije bila informisana o AUKUS-u. Strategija EU je s jedne strane signal za zemlje pacifičkog prostora da EU prije svega ozbiljno uzima svoje ekonomske interese u tom regionu. S druge strane, to je znak za Kinu i SAD da se doduše neće slijediti tvrdi antikineski kurs SAD ali također ne želi se praktikovati izjednačavanje. Transatlantski odnosi su i dalje prioritet.

Niti dosadašnji nivo resursa niti dvoprocentni cilj NATO-a nisu dovoljni da bi se ostvarila strategijska autonomija EU prema SAD, Rusiji i Kini.

Kako treba da se ponašaju EU i njene zemlje članice nakon samostalnih poteza SAD, nakon nedvosmislenog nipodaštavanja evropskog mišljenja i interesa u Vašingtonu? Nude se tri opcije. Kao prvo, francuska pozicija. Evropa bi trebala vojno i sigurnosnopolitički stajati na vlastitim nogama. Neovisno od zahtjeva NATO-a da se vojni budžeti podignu na minimalno 2 posto bruto socijalnog proizvoda ovo traži znatna finansijska sredstva.

Sa sigurnošću niti dosadašnji nivo resursa niti dvoprocentni cilj NATO-a nisu dovoljni da bi se ostvarila strategijska autonomija EU prema SAD, Rusiji i Kini. I jesu li evropske vlade uopšte spremne da budžete odbrane drastično povećaju? U to se može sumnjati. A osim toga, morale bi se otkloniti značajne političke prepreke. Ni sve članice EU – prije svega istočnoevropske zemlje – nisu ubijeđene u strategijsku autonomiju Evrope. One vide svoju sigurnost i dalje garantovanu prije svega kroz NATO sa SAD-om na pole position.

Druga opcija je „Dalje kao i do sada”, jedna znatno mršavija francuska varijanta. Već decenijama proklamira se neophodnost evropeizacije sigurnosti sa evropskom armijom. Međutim, do sada radi se samo malim koracima u pojedinim oružanim projektima. Nije dovoljno ni to, kako je Borell tražio nakon afganistanskog debakla, da se formira brza borbena grupa EU. Ona već dugo postoji kao takozvana „Battle Groups“. Ona, međutim, do sada nije nikada upotrijebljena jer za to nedostaje politički konsenzus. Vjerovatno ostaje kod dosadašnjeg dugotrajnog kompromisa: naporan put forsirane vojne politike sa koracima naprijed i nazad, uprkos francuskim pritiscima i odgovarajućim ambicijama komisije EU.

Razumnije bi bilo kada bi se EU oprostila sa vojno dominiranim geopolitičkim natjecanjem sa „hard power“.

Treća opcija bi bila povratak na EU kao projekat mira. EU je 2012. dobila Nobelovu nagradu za mir pošto je bila važan faktor za održavanje mira u Evropi. EU je htjela da bude uzor za konfliktne regione u svijetu. Ovaj poticaj se danas više ne osjeća. Puno više EU pokušava, do sada uzaludno, kod renesansne geopolitike da se nekako održi u konkurentskoj borbi SAD i Kine. Šta je smisao slanja njemačke fregate u indopacifički prostor, kao što se upravo dogodilo? Kao demonstracija sile prema Kini to je potpuno neprikladno. Kao znak prijateljstva i spremnosti na kooperaciju neće se sigurno razumjeti od strane kineske vlade. Razumnije bi bilo kada bi se EU oprostila sa vojno dominiranim geopolitičkim natjecanjem sa „hard power“. Umjesto toga trebalo bi graditi ne njenom civilnom karakteru na „soft power“. Sa politikom jasno orijentisanom na miroljubivo rješavanje konflikata EU bi mogla biti alternativa programima naoružanja koji podsjećaju na hladni rat.

ipg-journal.de

Herbert Wulf
Autor 1.10.2021. u 14:36