Velike europske iluzije

Autor 9.7.2012. u 08:16

Velike europske iluzije

Tijekom proteklih nekoliko mjeseci pročitao sam niz optimističnih procjena o izgledima za Europu. Međutim, zapanjujuće je što niti jedna od njih ne tvrdi da njemačka formula spasa kroz patnju ima ikakve šanse za uspjeh. Umjesto toga, optimizam se pronalazi u tvrdnji da bi neuspjeh, točnije raspad eurozone, predstavljao golemu katastrofu za sve, uključujući i Njemačku te da će na kraju ta mogućnost nagnati europske čelnike da poduzmu sve u svojoj moći kako bi spasili stvar. 

Nadam se da je taj argument točan. No svaki put kad pročitam neki članak koji zagovara takav stav, pomislim na Normana Angella. Koga? Još davne 1910. Angell je objavio slavnu knjigu pod naslovom “Velika iluzija” u kojoj tvrdi da je rat postao nepotreban te da su trgovina i industrija, a ne iskorištavanje potlačenih, ključ za bogatstvo neke države ta da se stoga više ništa ne može dobiti iz golemih troškova vojnih osvajanja.Nadalje, Angell tvrdi kako čovječanstvo počinje to shvaćati i prihvaćati ubrzani nestanak “domoljubnih strasti”. Nije doslovno rekao da više neće biti velikih ratova, ali jest to dao naslutiti. Svi znamo što je uslijedilo. Izvodi se zaključak da mogućnost katastrofe, bez obzira koliko ona bila očita, nije nikakvo jamstvo da će države poduzeti sve u svojoj moći kako bi tu katastrofu izbjegle. A to se naročito odnosi na slučajeve kada zbog ponosa i predrasuda čelnici ne uviđaju očitu istinu. Što me vodi natrag na Europu i njezinu krajnje ozbiljnu gospodarsku situaciju.Sve je to jedan veliki šok, čak i za nas koji od samog početka pratimo cijelu priču, a sada shvaćamo da su prošle dvije godine prije negoli su se europski vođe konačno posvetili trenutnoj gospodarskoj strategiji, strategiji temeljenoj na uvjerenju da će fiskalna štednja i “interna devalvacija” (u biti, rezanje plaća) riješiti probleme prezaduženih država. U cijelom tom razdoblju navedena strategija nije postigla niti jedan jedini uspjeh, a najbolja obrana tog ortodoksnog stava jest nekoliko malenih baltičkih država koje su se djelomično oporavile od recesijskog gospodarskog pada, ali su i dalje puno siromašnije nego prije krize. No reći ćete, čekaj malo. Nije li prošlomjesečni samit pokrenuo drugačija nastojanja? Da, jest.

Njemačka je malčice popustila, pristavši na blaže uvjete zajmova Italiji i Španjolskoj te na plan spasa privatnih banaka koji bi zapravo i mogao imati smisla. No svi su ti ustupci neznatni u usporedbi s razmjerima postojećih problema. Što bi doista bilo potrebno za spas europske jedinstvene valute? Odgovor bez sumnje uključuje značajan otkup državnih obveznica od strane središnje banke, kao i iskrenu volju da ta banka prihvati nešto višu stopu inflacije. Čak i uz te mjere, veliki dio Europe i dalje bi bio suočen s izgledima višegodišnje visoke nezaposlenosti. No u najmanju ruku počeo bi se nazirati put prema oporavku. No teško je, doista teško zamisliti kako bi došlo do takvog političkog zaokreta. Dio problema počiva u činjenici da njemački političari već dvije godine glasačima prenose laži, točnije da je do krize došlo krivnjom financijski neodgovornih vlada južne Europe. Ovdje u Španjolskoj, koja je sada epicentar krize, država je na samom početku recesije bilježila nisku razinu dugovanja i proračunski višak. Ako je ta zemlja sada u krizi, to je rezultat golemog balona na tržištu nekretninama čijem su napuhavanju pridonijele banke svih europskih zemalja, uključujući i Njemačku. No ta izmišljena pripovijest sada stoji na putu bilo kakvog uspješnog rješenja.No neupućeni glasači nisu jedini problem – čak i elitni europski mislioci tek se trebaju suočiti sa stvarnošću. Naime, kada čitate najnovije izvještaje europskih “stručnih” institucija, poput onoga kojega je prošli mjesec objavila Banka za međunarodne nagodbe, dobijete dojam kao da ste zašli u paralelni svemir na koji se ne odnose ni lekcije iz prošlosti, ni matematički zakoni, svemir u kojemu bi štednja funkcionirala samo kad bi svi u nju vjerovali i u kojemu svi mogu srezati potrošnju u isto vrijeme bez izazivanja gospodarske depresije. Dakle, hoće li Europa uspjeti spasiti samu sebe? Ulozi su vrlo visoki, a europski čelnici uglavnom nisu ni zli, ni glupi. No isto se to može reći i za europske državnike iz 1914. Možemo se samo nadati da će stvari ovoga puta završiti drugačije. 

The New York Times

Autor 9.7.2012. u 08:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija