Vlada May i parlament su zakazali
Odnosi Ujedinjenog kraljevstva sa EU stoje pred propašću

Peter Rasonyi
Autor 4.2.2019. u 11:50

Vlada May i parlament su zakazali <br> Odnosi Ujedinjenog kraljevstva sa EU stoje pred propašću

Foto: ANDY RAIN/EPA-EFE/REX

Uredio i preveo: Ešref Zaimbegović

Velika Britanija ne zna kako dalje sa Brexitom – a za dva mjeseca ispašće neregulisano iz EU. Referendum je politiku doveo u krizu. Sada parlament mora ponovo preuzeti inicijativu.

Theresa May uspjela  je ovoga tjedna odbiti pokušaje parlamentaraca da preuzmu oblikovanje Brexita oko čega se vode žestoke borbe. Pirova pobjeda premijerke međutim, sa velikom vjerovatnoćom, ne vodi ničemu drugom nego produžavanju blokade u Parlamentu. Premijerka će za dva tjedna biti tamo gdje je i danas; neophodne odluke su još jednom samo odgođene.

To što je dovelo do kaskade zlonamjernih komentara slijedi u potpunosti racionalnu političku kalkulaciju. May očigledno pokušava da definitivnu odluku o Brexitu što više približi 29. martu, zakonski utvrđenom terminu izlaska. Time ona slijedi dva cilja. Kao prvo može odlagati očigledan raspad u svojoj partiji i tako duže ostati na vlasti. Kao drugo rastu šanse da na kraju ipak većina poslanika, u paničnoj reakciji, prihvati njen dogovor sa EU. Dogovor, trezveno posmatrano, nije ni u kom slučaju tako loš kako se obično predstavlja. On obezbjeđuje Velikoj Britaniji opsežan pristup unutrašnjem tržištu bez velikih problema u slobodi kretanja i boravka osoba.

Rizična kalkulacija Mayove dovela je „majku svih parlamenata“ u neugodnu poziciju. Ako parlament i dalje bude pasivno posmatrao kako zemlja bez dogovora ispada iz EU, on prihvata nepredvidive turbulencije i rizike za britansko gospodarstvo i stanovništvo. Prije svega, pod vođstvom Mayove, on ne vrši svoje gordo pravo da kao suveren upravlja političkim događanjima u zemlji. U eklatantnoj samoparalizi oduzeo je vlast sam sebi.

Parlamet kontra odluka naroda

Kako je moglo doći do ove krize? Ta nevolja započela je 23. januara 2013. kada je tadašnji konzervativni premijer David Cameron najavio izjašnjavanje naroda o ostanku Velike Britanije u EU. Za samodopadljivog političara ovo je bio genijalni šahovski potez. Jednim udarcem oko predsjednika se ushićeno okupila dosadna grupica fanatičnih evroskeptičara u njegovoj partiji. Istovremeno Cameron je oduzeo sve opasnijoj konkurenciji na desnom rubu, United Kingdom Independence Party (Ukip), jedini adut: izlazak iz EU. Računica se isplatila. Na parlamentarnim izborima 2015. Cameron je čak osvojio malu apsolutnu većinu a Ukip je danas beznačajna.

Na šta Cameron nije mislio ili je lakomisleno uzeo u obzir bila je ogromna kolateralna šteta koju bi njegova sebična odluka mogla zadati britanskom ustavnom sistemu. Sa referendumom o EU Cameron je predao moć uticaja na sudbinu Velike Britanije drugoj instanci, narodu, bez da je bilo regulisano u kojem odnosu će to biti sa aspekta dotadašnjeg centra moći, parlamenta iz Westminstera. Na ovom konfliktu vezan je proces Brexita do danas.

Doduše parlament je 2015. usvojio zakon kojim je odluku o izlasku iz EU prenio na narod. Referendum je time bio legitiman. Međutim ostalo je potpuno nejasno šta bi to tačno značilo. Tri tačke su važne: Prvo, pravni status referenduma je konsultativan. Izabrani parlament ne može time, prema konvencionalnom shvaćanju ustava, biti ograničen u svome suverenitetu. Drugo, ostalo je nejasno kako bi u slučaju izlaska iz EU trebali izgledati odnosi sa EU. „Treba li Ujedinjeno Kraljevstvo ostati član Evropske unije ili treba li istupiti iz Evropske unije?“ Tako kratko glasilo je 23. juna 2016. pitanje na koje je tog dana 51,9% glasača odgovorilo sa Da.

Treće, situacija nije bila takva da je Cameron morao referendumom popustiti pritisku građana u kriznoj situaciji ili da je referendum upotrijebio kao demokratski ventil.  Doduše gunđalo se među konzervativnim evroskepticima kao već dvadeset godina prije pod John Majorem. Ukip je dobijao na podršci. Međutim gospodarstvo, zdravlje, migracije, socijalno blagostanje, nedostatak stanova i obrazovanje bile su teme koje su prema svim anketama građanima zadavale najviše briga. Tek nakon toga dolazili su odnosi u EU. Odluka Cameruna nije bila klečanje pred voljom naroda. Ona je uslijedila proizvoljno iz sebične, kratkoročne kalkulacije  moći – i pod pogrešnom pretpostavkom da će referendum potvrditi članstvo u EU i jednom  zauvijek ućutati stalnu galamu evroskeptičara.

Nesposobnost partija

Teoretski bi parlament danas mogao jednostavno ignorisati referendum i povući izjavu o istupanju. Međutim postoji veliki konsenzus oko toga da to nije prihvatljiva politička opcija. Poslanici obje velike partije,  koji sada sjede u parlamentu, birani su na osnovu izbornog programa koji je jasno utvrđivao realizaciju izlaska iz EU. „Mi moramo provesti glatki i uređeni oproštaj od EU i izgraditi duboko i specijalno partnerstvo sa našim prijateljima iz cijele Evrope“, obećano je u izbornom programu torijevaca. „Laburisti prihvataju rezultate referenduma. Borićemo se za radna mjesta i životni standard i nove, tijesne odnose sa EU“, stoji u izbornom programu laburista. Prema tradicionalnom tumačenju ustava poslanici stoje u obavezi prema svojim biračima da provode izborni program. A tamo spada i istup iz EU.

Mjereno na ove namjere vlada Mayove i cijeli parlament su zakazali. Parlament se do danas, dva mjeseca prije termina za izlazak, pokazao nesposobnim da pripremi „glatki i uređeni oproštaj“ ili „nove tijesne odnose sa EU“. Puno više stoje odnosi sa EU pred propašću.

Šta uraditi? Parlament mora okončati krizu, u koju se sam izmanevrisao, i to hitno. Za to postoje tri puta. Kao prvo ipak je moguće prihvatanje ugovora o izlasku koji predlaže Mayova. To bi bio izlaz, ali on zahtjeva ogroman zaokret i zato nije posebno vjerovatan.

Kao drugo paralment bi mogao odgoditi datum izlaska i dobijeno vrijeme iskoristiti da se održe novi izbori. Vlada i parlament bi time povukli konsekvence iz svoje nesposobnosti da regulišu pitanje od eminentnog nacionalnog značaja i formiraju nove uske odnose sa EU kako su obećali u izbornom programu. U predizbornoj kampanji partije bi morale objasniti da li se drže rezultata referenduma i kako tačno žele uspostaviti buduće odnose sa EU. Birači bi tako imali na idealan način izbor između različitih modela i šansu da novoj vladajućoj većini daju precizan nalog. Međutim bila bi velika opasnost da partije proigraju i ovu šansu i sa nepreciznim programima uđu novoizabrani parlament koji opet neće uspostaviti većinu za Brexit.

Drugi referendum kao izlaz

Treći put je pomjeranje datuma izlaska da bi se narod pitao još jednom. Ovaj put nije, kako se često tvrdi, skandalozno nepoštovanje narodne volje. Pošto je i prvi referendum bio proizvoljno zaključen od strane tadašnjeg parlamenta današnji parlament ima ne manje pravo da pokrene drugi referendum. Pošto bi on treba voditi željenom razjašnjenju situacije morao bi biti formulisan jasnije. Dvostepeni postupak kao što je predložio stručnjak za ustavno pravo Vernon Bogdanor. Bilo bi svrsishodno da se u prvom koraku odlučuje o istupu iz EU a u drugom o načinu istupa. To bi dalo parlamentu jasna uputstva i danas izgleda kao najizglednije rješenje krize Brexita.

Velika Britanija stoji na raskršću. Ispadne li zemlja za dva mjeseca iz EU bez odobrenja parlamenta ili bude potreban za rješenje drugi referendum, u svakom slučaju mora se kraljevstvo zapitati sa kojim sistemom vlasti želi ići u budućnost: Treba li se narod ubuduće više podijeliti na vlasti jer se parlament pokazao kao nesposoban? Tada bi se morale stvoriti nove institucije direktne demokratije koje bi dale i narodu pravo inicijative i time stvarno učešće u vlasti. Prava naroda koja ad hoc zavise od interesa vlade nisu dovoljna. Ili će se Velika Britanija sjetiti svojih korijena i vratiti parlamentu puni suverenitet – i odgovornost. Referendumi bi tada važili kao stranputice koje treba izbjegavati. Obje opcije pojačale bi demokratiju, jedna nekritička mješavina znači suprotnost.

nzz.ch

Peter Rasonyi
Autor 4.2.2019. u 11:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija