Vodstvo eurozone nepopravljivo manjkavo

Autor 16.9.2011. u 13:45

Vodstvo eurozone nepopravljivo manjkavo

Mjesecima se već vodi histerična, gotovo apokaliptična rasprava o sudbini eura koja je glavni krivac za globalnu nestabilnost. Može li europska valuta preživjeti? Čelnik američkih Saveznih rezervi Alan Greenspan tvrdi da ne može. Međutim, euro se u ovoj muci pokazao izdržljivim; za razliku od početka ljeta 2010. godine stabilan je prema dolaru na deviznim tržištima. Upravo nas ta stabilnost zbunjuje. Kritičari su se žestokom paljbom obrušili na euro. Diplomatsko saniranje krize europskih vlada i sve noviji i složeniji mehanizmi tržišta nakratko umiru, no val sumnje brzo nas preplavi.

Pritisak na izvoznike
Na dan, ili samo na nekoliko sati, brokeri podlegnu iluziji o stabilnosti i potiču euforičnu, ali prolaznu hajku na tržišta, a potom ih otrijezni stvarnost i shvate da se ništa nije promijenilo i da će se problem u još gorem obliku pojaviti za nekoliko tjedana ili mjeseci. Stalno izviru razni pravni i ustavni problemi. Treba li nam amandman Sporazuma o EU? Nije li to politički nezamislivo? Nužno dolazimo do zaključka da je vodstvo eurozone nepopravljivo manjkavo. Međutim, nepokorivost problema upućuje na prvotni razlog osnivanja eurozone. Turbulencije na tržištu pokazale su da nam treba institucijski mehanizam koji će osigurati stabilnost valute, a očito je rješenje međunarodna valuta. Euro je izniknuo iz štetnih učinaka nestabilnosti međunarodne valute nakon pada režima fiksnih kamatnih stopa početkom sedamdesetih. Kad god je dolar bio slab, kapital je preusmjeren u druge valute, uglavnom u japanski jen i njemačku marku. Međutim, aprecijacija deviznog tečaja velik je pritisak stavila na izvozne industrije, o kojim je gospodarski učinak tih zemalja ovisio, a obje su države svim silama nastojale izbjeći status rezervne valute. Danas su najveće žrtve dvojbi u vezi s dolarom i gospodarstvima koja su znatno manja od Japana i Njemačke. Danas kretanje kapitala podiže vrijednost švicarskog franka, švedske i norveške krune te kanadskog i australskog dolara, uzrokujući strašnu zbrku u tim malim gospodarstvima jer njihovi proizvodi i usluge više nisu konkurentni.

Udar švicarskog franka
Upravitelji tih novih sigurnih luka očajnički pokušaju barem privremeno vezati valutu ili je na neki način povezati s deviznim tečajem svojih velikih susjeda. Takva je politika jako opasna i nužno će sama sebe uništiti jer će se vezanjem valute pretvoriti u očitu metu koju će špekulanti i te kako dobro iskoristiti. Zbog trenutnih će se previranja manje europske zemlje nastojati što više vezati uz euro. To se dogodilo i sedamdesetih tijekom prvog vala tečajne krize, kad su se Skandinavci i Švicarci pregovorima domogli veze s europskim tečajnim režimom. No danas je logika te strategije još zanimljivija. Korist članstva u eurozoni osjete i mnoga manja gospodarstva, npr. Slovenija, koja je u eurozonu stupila 2007. godine, i Slovačka, koja se EU pridružila početkom 2009. godine u trenutku kad je početak financijske krize zatvorio vrata novim članicama; njihova gospodarstva uživala su u znatno većoj financijskoj stabilnosti nego njihovi nevezani susjedi. Za dio problema u susjednim zemljama zaslužno je i to što su domaći troškovi zajmova malim zajmoprimcima, uključujući i kupce nekretnina, djelovali strašno pa su se okrenuli kreditima u švicarskim francima, a onda ih je udarila golema aprecijacija franka. Ta kriza samo dodatno dokazuje, što je i bio temeljni poticaj za osnivanje eura, da obični ljudi i tvrtke ne bi smjeli biti izloženi tečajnom riziku.

Siguran stup vrijednosti
Čak i veće zemlje razmatraju pogodnosti i nepogodnosti članstva u monetarnoj uniji. Odmah nakon završetka financijske krize mislilo se da će valutna fleksibilnost Velikoj Britaniji omogućiti prednost pred članicama eurozone, kao što je Španjolska. Međutim, španjolski se izvoz oporavio brže nego britanski, a inflacijski pritisak deviznog tečaja danas znatno ograničava buduću britansku monetarnu politiku. Unutar eurozone, dakako, postoje očiti problemi s upravom. Najočitiji je problem dodjele sredstava za sanaciju neodrživih dugova nekih zemalja. Lako je zaključiti da nitko ne vodi eurozonu: ne vode je vlade pojedinih država, a ni neučinkovita Europska komisija u Bruxellesu, s kojom su veće članice gotovo zaratile. Međutim, paradoksalno je to što je euro privlačan upravo zato što nema kontrole. Za razliku od američkog dolara nema očite metode da se Europska središnja banka prisili na deprecijaciju valute kako bi održala konkurentnu prednost u odnosu na druga gospodarstva. Europske vlade ne mogu Europsku središnju banku uputiti na kupnju vladinih obveznica. Što se više neučinkovita uprava eurozone nalazi na udaru kritike, raste važnost eura kao nepolitičke valute i sigurnog stupa vrijednosti. U stabilnom svijetu snažnih tržišta male se zemlje mogu osloniti na svoj monetarni režim, no u vremenima tržišne nestabilnosti prijeti im velika kriza. Čudi me stoga otpor prema europskom projektu. Hrpa balvana povezana u splav, pa makar i bez vesala, puno je bolja od jednog trupca koji nosi olujno more. Što nas više bude preplavljivala sumnja i nesigurnost, potreba za zajedničkim pristupom bit će veća.

© Project Syndicate, 2011.

Harold James, profesor je povijesti i međunarodnih odnosa na Sveučilištu Princeton te profesor povijesti na Europskom sveučilišnom institutu u Firenci. Njegova je najnovija knjiga ‘The Creation and Destruction of Value: The Globalization Cycle’

poslovni.hr

Autor 16.9.2011. u 13:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija