ENG
Kina će u utorak obilježiti 70 godina komunističke vladavine velikom vojnom paradom u Pekingu proslavljajući se kao globalna supersila, uprkos godini štetnih trgovinskih tenzija sa SAD-om, nemirima u Hongkongu, međunarodnim kritikama o kršenju ljudskih prava nad muslimanskim manjinama te povećanja cijena hrane.
Kontrola narativa
Obilježavanje 70. godišnjice osnivanja Narodne Republike Kine najvažniji je događaj u Kini ove godine, te je u pripremi za demonstraciju moći i snage vlada poduzela niz koraka pooštravajući sigurnosne mjere, ukazuje Rojters (Reuters) ističući kako su u Kini sve godišnjice osjetljivo pitanje a Komunistička partija, željna kontrolisanja narativa, ne dopušta da različiti glasovi pokvare atmosferu.
Vrhunac proslave 1. oktobra bit će vojna parada kroz centar Pekinga, gdje će vojska pokazati novu opremu za koju se očekuje da uključuje interkontinentalnu balističku raketu ‘Dongfeng-41’, koja bi mogla nositi nekoliko nuklearnih bojevih glava i stići do Sjedinjenih Država u roku od 30 minuta, supersonične dronove, borbene avione i tenkove.
Na proslavu Kina nije pozvala strane lidere, ali će joj prisustvovati strani ambasadori sa sjedištem u Pekingu. Običnim građanima neće biti dozvoljeno da prisustvuju, a Peking će biti zatvoren. Oni koji će priredbu posmatrati s trga, vlasti su nakon procjene “vjernosti i pouzdanosti” lično odabrali.
Ovogodišnji nacionalni dan je izuzetno osjetljiv, jer je 1. oktobar praznik i na kineskom teritoriju Hongkonga, koji je u protekla tri mjeseca bio preplavljen masovnim prodemokratskim demonstracijama.
Nejasno je šta će se tog dana dogoditi u Hongkongu, ukazuje Rojters, no Komunistička partija se ipak nada da će svijet vidjeti slike urednih vojnih jedinica i rasplesane civile u Pekingu, a ne ogromne proteste na otoku.
Bez ozbiljnih izazova za Sija?
Vojna povorka u utorak preko Trga Tijenanmen prikazat će najsavremenije vojno oružje s namjerom da pojača patriotski žar i podršku kineskoj Komunističkoj partiji (KPK), u središtu sa predsjednikom Si Đipingom, piše Agencija Frans pres (Agence France-Presse).
Većina stručnjaka slaže se da, uprkos teškoj godini za Sija, nema ozbiljnih izazova za njegovu kontrolu, a neki od izazova su postavljeni u svrhu podrške ideološkim ciljevima zemlje uz upozorenje na antikineske snage.
Cilj vojne parade je prikazati izvanredni uspon Kine – do temelja opustošene ratom i glađu do moderne i snažne nacionalne države čiju ekonomsku i vojnu snagu, ukazuje agencija, mnogi gledaju sa sve većom zabrinutošću. Si će upotrijebiti godišnjicu kako bi poslao poruku da “partija i kineska nacija mogu proći kroz teška vremena kako bi postale jača zemlja”.
Nakon osnivanja Narodne Republike Kine 1. oktobra 1949., Mao Cetung je provodio godine reformi, kolektivizirajući poljoprivredne površine i brzo preuređujući društvene i ekonomske strukture, podsjeća AFP ističući kako je pak tokom Maove višedecenijske politike i vladavine ubijeno ili prognano više miliona ljudi. Nakon njegove smrti 1976., Deng Sijaoping započinje razdoblje otvaranja i ekonomske reforme, ali stranka je zadržala svoje autoritarne metode, šaljući vojnike i tenkove da uguše studentske demonstracije na Trgu Tijenanmen 1989. godine.
Si Điping je ugasio svaku nadu u političke reforme nakon što je preuzeo funkciju 2012. godine, pooštrivši svoju vlast, ukidajući civilno društvo i uklonivši ograničenja predsjedničkog mandata kako bi postao najmoćniji vođa zemlje od Maoa.
Priče o mrtvim, zatvorenim i marginalizovanim
Izvanredni uspon Kine bio je najvažnija priča 20. vijeka, ali dok se država priprema za obilježavanje 70. godišnjice, pitanje je ko je stvarno pobijedio pod vladavinom Komunističke partije, ukazuje BBC ističući kako su priče o mrtvima, zatvorenima i marginaliziranim uvijek mnogo skrivenije od priča o asimilaciji i uspjehu.
Peking će drhtati od grmljavine tenkova, raketnih bacača i 15.000 vojnika koji marširaju, što je projekcija nacionalne moći, bogatstva i statusa koju će na trgu Tijenanmen nadzirati predsjednik Si. Proslavom 70 godina vladavine Komunističke partije, Kina priređuje jednu od svojih najvećih vojnih parada ikada – kao čist, politički trijumf. No, taj narativ političkog i ekonomskog uspjeha koji je – iako je velikim dijelom istinit – naravno, nepotpun, ocjenjuje britanski javni servis.
Posljednjih godina, u kineskom zapadnom regionu Sinđang procijenjeno je da ima milion i po muslimana, većinom Ujgura, koji su smješteni u masovne logore zbog njihove vjere i etničke pripadnosti. Kina i dalje insistira da su to škole za stručno usavršavanje, te da se tako potiče novi način sprječavanja domaćeg terorizma. S druge strane, mnogi Kinezi koji su imali koristi od ekspanzije materijalnog bogatstva i prilika, u zamjenu za stabilnost i rast možda će prihvatiti – ili barem tolerisati – nedostatak političke slobode i cenzure. Oni bi paradu mogli posmatrati kao prikladnu počast nacionalnoj priči o uspjehu koja se ogleda u njihovom vlastitom.
Bilježeći i proučavajući neke od ogromnih promjena koje su uticale na kinesko društvo u posljednjih sedam decenija, profesorica sociologije sa Univerziteta u Pekingu, Guo Juhua, smatra da parada, koja Komunističku partiju stavlja na čelo i središte priče, propušta stvarnu pouku – da je napredak Kine počeo tek nakon Maoa, kada je partija malo popuštala. Prema njenim riječima, već “nekoliko generacija ljudi su prihvatili istoriju koja je lažirana, lažna, glorificirana i isprana”.
Zvukovi Hongkonga
Kineska proslava 70. godišnjice osnivanja Narodne Republike 1. oktobra važna je prekretnica za Komunističku partiju, no iza fanfara, partijski dužnosnici pažljivo prate druge, problematičnije događaje koji ugrožavaju red i stabilnost koje vlada u Pekingu toliko cijeni, piše Džordž Magnus (George), autor knjige “Crvene zastave: Zašto je Sijeva Kina u opasnosti”, u komentaru koji objavljuje Fajnenšl tajms (The Financial Times).
Osim komercijalnih i finansijskih sukoba sa SAD-om, protestni pokret u Hongkongu, koji je sada već u četvrtom mjesecu, predstavlja značajnu krizu za Komunističku partiju Kine i najvažniji je udarac koji je doživio predsjednik Si. Nema sumnje da bi bilo sramota za Peking ako stanovnici Hongkonga budu protestvovali dok Kina slavi, ističe Magnus.
Hongkong je i dalje važan kopnu kao vodeći grad i finansijsko središte Azije. Domaćin je više od 60 konzulata i više od 8.500 multinacionalnih korporativnih regionalnih sjedišta ili ureda, pravni subjekt u kojem lokalne i globalne kompanije upravljaju kineskim oružjem – djeluje kao kineski portal globalnim finansijskim uslugama i obrnuto.
Ipak, nedavno postavljanje kineskih trupa u Šenzenu, preko granice s Hongkongom, sugeriše da postoji mogućnost kineske direktne intervencije ako partija osjeti da je kineski suverenitet u opasnosti. Bez obzira dogodi li se to ili ne, događaji u Hongkongu su možda već prešli kritičnu tačku i kineska institucionalna kontrola će se više ili manje tamo naglo povećati, umanjiti status Hongkonga i oduzeti značajnu ekonomsku ulogu.
Nadalje, ocjenjuje Magnus za Fajnenšl tajms, hongkonški protesti već oblikuju događaje u Tajvanu, gdje će biti održani predsjednički izbori u januaru 2020. Ankete javnog mnjenja govore da je u prednosti dosadašnja predsjednica Cai Ing-ven, čije zagovaranje tajvanskog suvereniteta sugeriše daljnje distanciranje od kopna. U slučaju njene pobjede, Si bi morao preispitati mogućnosti za mirno ujedinjenje kopna sa “provincijom odmetnika” Tajvana, za koju se veruje da je jedna od njegovih najdražih ambicija.
‘Socijalizam s kineskim karakteristikama’
Iako se vladavina komunizma srušila gotovo svugdje u svijetu, Komunistička partija Kine je, kako bi sačuvala red i primorala na poslušnost, oživjela drevnu filozofiju – konfučijonizam, piše u komentaru Njujork tajmsa (The New York Times), Ian Buruma, pisac i profesor na Bard koledžu.
Kad je Mao Cetung 1. oktobra 1949. godine istupio na Trg Tijenanmen i proglasio – standardnim kineskim, ali teškim hunajskim naglaskom – osnivanje Narodne Republike Kine, mnoge patriote su se radovale. Veliki broj Kineza, koji nisu bili komunisti, bilo je sretno što je Kina nakon godina ponižavanja od stranih sila, jezive invazije Japana i krvavog građanskog rata napokon ujedinjena. Kinezi su prvi put nakon gotovo jednog vijeka povratili svoje dostojanstvo.
Iako su mnogi poslije zažalili zbog Maovog nasilja nad kineskim narodom, njegov podvig ujedinjavanja zemlje i vraćanja nacionalnog ponosa i dalje je razlog za mnoge ljude u Kini da poštuju njegovu zaostavštinu. Komunistička partija Kine tako opravda svoj kontinuirani monopol na vlast – strah od nasilnog poremećaja potiče duboko i neprestano ugrađuju u Kineze svih starosnih grupa. Partijski propagandisti insistiraju na tome da bi Kina bez komunističke vladavine još jednom zapala u haos i postala plijen neprijateljskih stranih sila.
Postoje, međutim, i drugi razlozi zbog kojih je Komunistička partija još uvijek na vlasti u Kini – carsku moć u Kini uvijek je podržavala kvazireligijska dogma. Kineski carevi, koji su bili posrednici između neba i zemlje, tretirani su kao polubožanske ličnosti, svete pape koliko i zemaljski vladari, ističe Buruman u komentaru za Njujork tajms.
Konfučijonizam, prvobitno moralna, kao i politička filozofija, postao je ideologija nametnuta da se podstiče poslušnost autoritetima – od očeva u porodicama do poglavara klana sve do cara. Vladari su koristili konfučijonizam, ako bi podržali društvenu hijerarhiju i autokratsku vladavinu. Službeni promotori vjerovanja stavili su autoritarni spin na ono što je počelo kao humanistička filozofija, napisao je Buruman.
Predsjednik Si nastoji oživjeti maoističku misao, razbijajući disidentsko razmišljanje na univerzitetima, masovnim medijima i na internetu. Njegov kult ličnosti naširoko se doživljava kao način za obnavljanje komunističke raznolikosti imperijalne vladavine nakon godina vladanja niza šturih tehnokrata.
Komunistička partija Kine nastavit će opravdavati svoju vladavinu zalaganjem za red, nacionalnu veličinu i nešto što se naziva “socijalizam s kineskim karakteristikama”, dok će se (neki) ljudi i dalje bogatiti.
