Vrijeme je da se zapitamo: Kako bi izgledao mirovni sporazum Ukrajine i Rusije?

Anatol Lieven
Autor 4.3.2022. u 15:24

Izdvajamo

  • Predsjednik Ukrajine Volodymyr Zelensky javno je nagovijestio da bi mogao biti ponuđen sporazum o neutralnosti i on je u pravu što to čini. Jer dvije stvari su potpuno jasne ovim ratom: da će se Rusija boriti da spriječi Ukrajinu da postane vojni saveznik Zapada, a Zapad se neće boriti da brani Ukrajinu. S obzirom na to, držati otvorenu mogućnost ponude članstva u NATO-u koju NATO nema namjeru da ikad poštuje, i tražiti od Ukrajinaca da ginu za ovu fikciju, više je nego licemjerno.

Povezani članci

Vrijeme je da se zapitamo: Kako bi izgledao mirovni sporazum Ukrajine i Rusije?

Foto: Diego Herrera/Europa Press/Pixsell

Ako se Rusi ikada povuku, onda će biti neophodan diplomatski sporazum o uslovima povlačenja. Dakle, kakvi bi trebali biti zahtjevi?

Piše: Anatol Lieven/The Guardian

Još uvijek postoji mogućnost diplomatskog rješenja koje bi dovelo do prijevremenog okončanja ovog užasnog rata i povlačenja ruske vojske uz očuvanje vitalnih interesa Ukrajine. Zaista, ako se Rusi ikada povuku, biće neophodan diplomatski sporazum o uslovima povlačenja.

U Bjelorusiji je održana prva runda ukrajinsko-ruskih pregovora, a član ukrajinske delegacije je izjavio da su “strane identifikovale niz prioritetnih tema u kojima su iznesena određena rješenja”.

Zapad bi trebao podržati mirovni sporazum i povlačenje Rusije nudeći Rusiji ukidanje svih novih sankcija koje su joj nametnute. Ponuda Ukrajini trebao bi biti masivni paket rekonstrukcije koji će pomoći Ukrajini da se kreće prema Zapadu ekonomski i politički, a ne vojno – baš kao što su Finska i Austrija to mogle učiniti tokom Hladnog rata uprkos njihovom neutralnom statusu.

Zahtjevi ruske strane su da Ukrajina potpiše ugovor o neutralnosti, da se izvrši “demilitarizacija” i “denacifikacija” Ukrajine te da priznaju ruski suverenitet nad Krimom, koji je Rusija zauzela nakon Ukrajinske revolucije. Ovi zahtjevi su miješavina prihvatljivog, neprihvatljivog i nedefinisanog.

Opcija neutralnosti Ukrajine često je nazivana „finlandizacijom“, a možda je odlučan i jedinstven ukrajinski odgovor na rusku agresiju u protekloj sedmici dao novo značenje tom terminu u slučaju Ukrajine. Jer, poput Finaca u „Zimskom ratu“ (1939-1940), Ukrajince je takođe vojno napustio Zapad, koji je javno i više puta izjavljivao da nema namjeru da se uključi u rat i da brani Ukrajinu.

S druge strane, čini se da su izuzetna hrabrost i odlučnost, s kojom su se Finci borili, uvjerili Staljina da bi vladanje Finskom predstavljalo prevelik izazov. Finska je postala jedini dio bivšeg Ruskog carstva koji nije bio uključen u sastav SSSR-a, a tokom hladnog rata, iako neutralna po ugovoru, uspjela se razviti kao uspješna socijalna tržišna demokratija. Stoga se moramo nadati da su hrabrost i odlučnost Ukrajinaca uvjerili Putina da će biti nemoguće voditi Ukrajinu kao rusku državu klijenta, a da je neutralnost najbolji dogovor koji će postići.

Predsjednik Ukrajine Volodymyr Zelensky javno je nagovijestio da bi mogao biti ponuđen sporazum o neutralnosti i on je u pravu što to čini. Jer dvije stvari su potpuno jasne ovim ratom: da će se Rusija boriti da spriječi Ukrajinu da postane vojni saveznik Zapada, a Zapad se neće boriti da brani Ukrajinu. S obzirom na to, držati otvorenu mogućnost ponude članstva u NATO-u koju NATO nema namjeru da ikad poštuje, i tražiti od Ukrajinaca da ginu za ovu fikciju, više je nego licemjerno.

Što se tiče “demilitarizacije” i “denacifikacije”, o značenju i terminima će se morati pregovarati. Demilitarizacija je očigledno neprihvatljiva ako znači da Ukrajina mora jednostrano raspustiti svoje oružane snage; ali najnovija izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova sugerira da bi Rusija prihvatila zabranu smještanja raketa u Ukrajini. Ovo bi moglo biti modelirano po sličnoj garanciji SAD-u koja je okončala Kubansku raketnu krizu.

Što se tiče “denacifikacije”, to zasigurno znači da bi Ukrajina trebala zabraniti ekstremno desničarske nacionalističke stranke i milicije po nalogu Rusije. Ovo je potpuno neprihvatljivo miješanje u unutrašnju politiku Ukrajine, ali možda bi Ukrajina mogla dati kontra-ponudu koja bi odgovorila na zabrinutost Moskve za prava i budućnost ruske manjine u Ukrajini tako što bi ih garantirala ukrajinskim ustavom – što je nešto što bi Zapad ionako trebao podržati, u skladu sa sopstvenim principima.

Ostaje zahtjev za priznanjem ruske aneksije Krima. Ovdje poštovanje međunarodnog prava (malo dvosmisleno u slučaju Krima, koji je tek sovjetskim dekretom iz 1954. prebačen iz Rusije u Ukrajinu) mora biti ublaženo razmatranjem stvarnosti, spriječavanjem budućih sukoba i interesima običnih ljudi u regionu – što je u suštini ono što se traži od Rusije da uradi i u slučaju Kosova.

Ukrajina je već izgubila Krim i ne može ga vratiti, kao što Srbija ne može vratiti Kosovo, bez krvavog i beskonačnog rata koji bi u ovom slučaju Ukrajina gotovo sigurno izgubila. Naš princip u svim takvim sporovima mora biti da o sudbini takvih teritorija moraju odlučivati lokalni demokratski referendumi pod međunarodnim nadzorom. To bi trebalo da se odnosi i na separatističke republike Donbasa.

Ovi prijedlozi će biti osuđeni kao „nagrađivanje ruske agresije“, ali ako je Putinov prvobitni cilj zaista bio da potčini cijelu Ukrajinu, onda bi takvim sporazumom Moskva bila daleko ispod svojih maksimalnih ciljeva. Štaviše, takav sporazum Rusiji ne bi dao ništa što u praksi nije postigla prije nego što je pokrenula invaziju.

Zapad je moralno u pravu što se suprotstavlja monstruoznom i ilegalnom ruskom ratu i kao odgovor na to uveo je izuzetno oštre sankcije Rusiji, ali bi bilo moralno pogrešno suprotstaviti se razumnom sporazumu da se prekine invazija i poštedi narod Ukrajine strašnih patnji. Američki vlastiti rekord u prošloj generaciji ne daje osnovu za takav samopravedni hiperlegalizam.

Anatol Lieven je viši naučni saradnik za Rusiju i Evropu na Quincy Institute for Responsible Statecraft

Anatol Lieven
Autor 4.3.2022. u 15:24