Vrli Trumpov svijet

Povezani članci

• Sedamdeset godina od Dana D – oproštaj od “najbolje generacije”
• Virus desnila
• Milionska nagodba sa američkim Indijancima zbog opioida
• Ima li SAD dubinske probleme ili samo prolazne poteškoće?
• Tužba 38 američkih država protiv Googlea
• Kipar: Operacija uspela, pacijent na samrti

‘Hillary nam je htjela oduzeti oružje. A ja volim pucati. Sam sam izradio svoju poluautomatsku pušku’, kaže informatičar iz Kenta. ‘Ne shvaćam zašto svi toliko napadaju Trumpa. Možda bi se pravi muškarci trebali ponašati malo više kao on’, jasan je Kevin iz Scottsdalea, koji je također lud za oružjem

Piše: Petar Vidov- Novosti

Svaki put kad protivnički igrač stane na liniju slobodnih bacanja, košarkaška arena u Washingtonu – brendirana imenom jednog od vodećih američkih teleoperatera – eruptira zvižducima. Ali samo u zadnjoj četvrtini. Jer, kako polupraznu i uglavnom prilično tihu dvoranu tijekom utakmice između domaćih Wizardsa i gostujućih New York Knicksa podsjeća gigantski displej iznad parketa, ‘ako igrač gostujuće ekipe u četvrtoj četvrtini promaši dva uzastopna slobodna bacanja, svi koji sjede u publici dobit će besplatni Chick-Fil-é sendvič’. Američki navijači imaju specifičan odnos prema svojoj ekipi: žestoko ih podržavaju tek ako im se obeća nešto zauzvrat. Sa mnom na utakmici je crnogorski novinar Mirko Bošković, čija duhovita opaska vrlo precizno opisuje dominantni sentiment američkog društva: ‘Hillary Clinton je trebala svima obećati besplatnu piletinu ako glasaju za nju. Dobila bi izbore, sto posto.’

Za vrijeme trotjednog proputovanja SAD-a svakodnevno su mi na pameti Aldous Huxley i njegov ‘Vrli novi svijet’. U Huxleyjevoj distopiji, za razliku od Orwellove, porobljavanje naroda ostvaruje se kroz užitak, ne kroz represiju. Prava ugroza slobode je konzumerističko društvo koje svoje građane svake sekunde drži zabavljenima, na primjer mogućnošću da se pogoste besplatnim pilećim sendvičima. Ako vam pred očima veći dio vremena bliješte šarene reklame koje vas hrane obećanjima o hedonizmu i zabavljaju trivijalnostima, nije se tako lako skoncentrirati na činjenicu da je u SAD-u sve prisutniji govor mržnje usmjeren prema ljudima druge rase i/ili religije. Ni prepoznati opasnost u tome da takav govor ohrabruje i potiče upravo administracija novoustoličenog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Dobar dio Amerikanaca ove pojave pretjerano ne zabrinjavaju. Ono što se u Europi u prvoj polovici 20. stoljeća nazivalo fašizmom, u SAD-u se danas smatra slobodom govora. Svakom američkom primitivcu, od predsjednika naniže, ustavom je zajamčeno pravo da se svojom mržnjom ponosi i javno je promovira. Onima čija je egzistencija time ugrožena poručuje se da im je bolje da budu tiho, da šute i trpe, inače bi mogli ostati bez ikakvih prava.

– Amerikanci su neobrazovani, glupi i ne zanima ih što se oko njih događa – ogorčeno konstatira Eric dok pušimo cigaretu na grijanoj terasi kluba u Columbusu, glavnome gradu američke savezne države Ohio, jedne od onih koje redovito imaju ključnu ulogu u odlučivanju o ishodu američkih izbora.

Eric je mali poduzetnik, vlasnik firme koja se bavi bojanjem i održavanjem parketa. Jedan je od, kako tvrdi, samo 20 posto građana SAD-a koji posjeduju putovnicu. Službena statistika pokazuje da Eric ipak malo pretjeruje: važeći pasoš trenutačno ima oko 40 posto američkih državljana. Što, naravno, ne znači da ih toliki broj redovito putuje u inozemstvo. Eric je jedan od onih koji svoju putovnicu često koriste, za razliku od kreditne kartice – koju nikad nije izvadio. U SAD-u je to pravi raritet; kreditnu karticu, za razliku od putovnice, posjeduje svaki ‘pravi’ Amerikanac.

– Ne želim čitav život provesti u dugovima. Trošim samo novac koji imam – objašnjava svoju životnu filozofiju.

Razgovor vrlo brzo skreće prema politici. Eric je glasao za Jill Stein, kandidatkinju zelenih. Trumpa smatra hodajućom katastrofom, ali nije se, kaže, nikako mogao prisiliti da glasa za Clinton.

– Ne biste vjerovali koliko ovdje ima kretena koji su glasali za Trumpa – kaže Eric pa poziva dvojicu prijatelja, koji su poput njega u ranim tridesetima, da se pridruže razgovoru:

– Ovo su moji prijatelji, volim ih i sve bih napravio za njih. Ali oni su idioti! Glasali su za Trumpa! Evo, neka sami objasne zašto.

Objašnjenja su prilično nevjerojatna.

– Mislim da bi Hillary bila premekana prema Iranu. A svi znamo da su Iranci stajali iza terorističkog napada na Svjetski trgovački centar 11. rujna 2001. godine – uvjeren je Ben.

Uzalud mu pokušavam objasniti da teroristički napad u New Yorku nije imao nikakve veze s Iranom. Zbog toga su, uostalom, već započeti ratovi u Afganistanu i Iraku.

– Ne, svi znaju da su to bili Iranci – ne da se smesti.

Ali poznato je koje su nacionalnosti bili teroristi koji su srušili avione. Uostalom, kakve veze Osama bin Laden ima s Iranom?

– Svi znaju da su to bili Iranci – uporan je Ben.

Tzv. alternativne činjenice danas su američka realnost. Do Trumpovih birača argumenti očigledno ne prodiru. Nakon konstatacija da je ‘Trump najbolji američki predsjednik ikad’ i da ‘svi građani moraju biti lojalni vrhovnom zapovjedniku’, otpisujem Bena kao izgubljen slučaj i okrećem se drugom Ericovom prijatelju. Predstavlja se kao Nick i kaže da radi u školi, podučava djecu. Samo taj podatak dovoljan je da ponovno prizove distopijske vizije društva koje balansira na ivici apokalipse.

– Trump je bomba koja otkucava, tip je potpuno nepredvidiv, nitko ne zna što će napraviti – govori Nick.

Na pitanje zbog čega je onda za njega glasao, nema jasan odgovor. Osim da nikako nije htio glasati za Hillary. Skrećem mu pozornost na činjenicu da je Trump za ministricu obrazovanja postavio BetsyDeVos, ženu koja smatra da bi škole trebale imati oružje. Kako bi se mogle obraniti od potencijalnih napada grizlija. Nije mu ta tvrdnja nimalo problematična.

– Ja imam oružje, u Americi svi imaju oružje – kaže.

– Možda upravo zbog toga imate toliko nasilnih zločina?

– Amerika je zemlja koja je osnovana na nasilju. To je jednostavno tako. Uostalom, nitko nikad nije izvršio invaziju na Ameriku. Zato što smo svi naoružani.

– Nije li vjerojatnije da nitko nikad nije izvršio invaziju na Ameriku zato što praktički imate vlastiti kontinent?

– Moguće. Ali pogledaj sve dobre stvari koje smo napravili s tim oružjem. U Drugom svjetskom ratu smo se iskrcali na plažama u Njemačkoj i napali naciste.

– Govoriš o invaziji na Normandiju?

– Da, na Njemačku.

– Normandija je u Francuskoj. Zar učitelj u školi ne bi to trebao znati?

– Pa dobro, nisam učitelj geografije.

Nemoguće se oteti dojmu da su Amerikanci Trumpa naspram Hillary Clinton izabrali zbog neinformiranosti, neobrazovanosti i – seksizma. Najjasnije je to dan ranije, također u Columbusu, izrazio mladić iz obližnjeg Kenta. Odsjeli smo u istom hotelu. Informatičar je, firma ga povremeno pošalje u Columbus poslom. Rijetko kad ostaje dulje od dva-tri dana. U Kentu se, kaže, osjeća bolje nego u velikom gradu. Životna želja mu je što prije zaraditi dovoljno novca da više nikad ne mora raditi, nakon čega planira živjeti u kolibi u šumi. Po mogućnosti sa ženom i djecom.

– Glasao sam za Trumpa jer mislim da bi Hillary donosila emotivne odluke.

– Pa ne može to valjda biti jedini razlog?

– Nije samo to. Hillary nam je htjela oduzeti oružje. A ja volim pucati. Sam sam izradio svoju poluautomatsku pušku. Ne vidim u čemu je problem; ne da mi se svako malo mijenjati spremnik kad sam na streljani. Ovako imam 80 metaka i mogu pucati u miru.

Pita me što ja mislim o oružju. Odgovaram mu da sam pacifist. U očima mu vidim da ima poteškoća s kognitivnim procesiranjem tog odgovora pa u šali dodajem kako sam svjestan da u američkom prijevodu pacifist znači ‘pička’. Smije se, to mu je duhovito. Mene pak glupost prosječnih Amerikanaca sa svakim novim danom u ovoj zemlji sve manje zabavlja.

Iduća postaja je Pittsburgh, grad koji je nekad bio poznat po industrijskoj proizvodnji čelika i respiratornim bolestima koje nužno prate visoke rafinerijske dimnjake. Zapadna je civilizacija u međuvremenu dobrim dijelom deindustrijalizirana, a ni Pittsburgh ne predstavlja iznimku. Plave ovratnike zamijenile su podružnice najvećih američkih tech kompanija, a Pittsburgh se reklamira kao grad koji se okrenuo obnovljivoj energiji i kao zajednica koja je u više navrata proglašena najboljim mjestom za život u SAD-u. To, doduše, vrijedi samo za dijelove grada koje primarno nastanjuju bijelci. Što putnik namjernik sa zgusnutim rasporedom i premalo vremena može saznati samo slučajno, ako zaluta u crnački geto. Tražeći pritom, da ironija bude potpuna, Hrvate. Pittsburgh je naime glavni grad hrvatske dijaspore u SAD-u pa je u njemu i središnjica udruge koja okuplja hrvatske iseljenike. Namjera mi je bila pokucati im na vrata i raspitati se što misle o trenutačnoj političkoj situaciji. Siguran sam da bih čuo neka osebujna razmišljanja o Trumpu. Nažalost, sveznajući Google otkriva da se predmetna hrvatska udruga u Pittsburghu nalazi samo teoretski, na 40-ak minuta vožnje automobilom od centra grada. Istom metodom saznajem za mjesto po imenu Hrvatska nacionalna hala ‘Javor’, svojevrsni zavičajni klub, ali i restoran, do kojeg se pješice može doći za nekih pola sata. Popodnevna temperatura prilično je ugodna. Odlučujem se za šetnju.

‘Javor’ izgleda kao da je odavno zatvoren. Fasada je prilično oronula, siluete oko ulaznih vrata, koje bi trebale predstavljati tamburaše u hrvatskoj narodnoj nošnji, blijede su od sunca. Nema nikakve obavijesti koja bi objasnila zašto restoran ne radi. Možda je otvoren samo povremeno, a možda su se preselili u neki ugledniji dio grada. Jer ovdje, u dominantno crnačkoj četvrti, ulice se ne čiste redovito kao u centru, kolosalni neboderi mjesto prepuštaju kućama do tri kata, pročelja zgrada sugeriraju siromaštvo, a vidljivi su i davni tragovi čađe, iz razdoblja kad je Pittsburgh bio poznat isključivo po svojim čeličanama. Pločnici su zato vrlo živi, ispunjeni ljudima koji šeću, razgovaraju na uglovima, puše cigarete, ali i poneki joint sjedeći na ulaznim stepenicama. U centru grada crnci vam se uglavnom obraćaju kad za šankom poslužuju pića ili pokušavaju užicati koji dolar. Ovdje me na ulici pozdravljaju srdačno, ali i pomalo zbunjeno. Reklo bi se da nisu navikli na bijela lica u svom kvartu; drugih bijelaca nema nigdje na vidiku. Dolazim do bara po imenu ‘JR’ koji natpisom na vratima obavještava potencijalne mušterije da je ulaz zabranjen osobama mlađima od 30 godina. Kako nigdje drugdje nisam vidio tako restriktivno dobno ograničenje, ulazim kroz vrata da doznam u čemu je štos. ‘JR’ je najobičniji kafić, ni po čemu poseban. Ne može se baš reći da je gužva, ali za šankom nema mjesta; dvadesetak crnaca i crnkinja zauzelo je sve barske stolice. Rado bih s njima popričao i popio pivo, ali besmisleno je da sjedim sam za stolom u stražnjem dijelu prostorije. O problemu rasizma u Pittsburghu ionako ću iduću večer nešto više doznati od Jamesa, kojeg upoznajem ispred trgovine ‘7-11’. Vidio je da motam duhan pa želi kupiti jednu takvu cigaretu. Kažem mu da ne dolazi u obzir, zamotat ću mu je besplatno.

James je bivši marinac, odradio je dva toura, najprije u Afganistanu, zatim u Iraku. Posljednjih šest mjeseci proveo je u zatvoru. Izašao je prije dva dana. Od tada je beskućnik. Iz džepa vadi dokumentaciju koja dokazuje da govori istinu. Gura mi papire u ruku da ih pročitam. Na ulici je tek 48 sati, a već je naviknut da mu ljudi ne vjeruju.

– Ja sam se borio za ovu zemlju, ali o ovoj administraciji mogu reći samo jednu stvar – razočarano će James dok okreće palac prema dolje i ustima proizvodi posprdan zvuk.

Pitam ga zbog čega je bio u zatvoru i koliko dugo.

– Šest mjeseci, zbog lažnog predstavljanja. Nisam htio reći policajcu kako se zovem. Bilo je to glupo od mene. Trebao sam mu reći kako mi je ime – govori James.

Ne doima se nešto pretjerano ljut. Na pitanje smatra li da bi zbog istog prekršaja u zatvoru završio i da mu je koža bijela, James kaže kako vjeruje da bi. No mladić u njegovu društvu ima drugačije mišljenje.

– U Pittsburghu imamo puno problema s rasnom diskriminacijom. Policajci nas zaustavljaju na ulici, a ako smo imalo drski prema njima, prijete da će nas zatvoriti. Samo zato što mogu – opisuje mladić.

Na rastanku, Jamesu uz cigaretu ostavljam i nekoliko dolara za hranu. Traži da se pomolim za njega, bez obzira na to koje sam vjere. Kaže da će mu svaka pomoć dobro doći. Nemam srca da mu kažem da sam ateist.

Nakon prvog dijela američke odiseje, dolazak u San Francisco ekvivalent je slijetanju na drugi planet. Frisco ili San Fran, kako mu tepaju njegovi žitelji, utočište je američke političke ultraljevice, odnosno onoga što se u američkom društvu takvim percipira. Grad je to u kojem je gotovo sve dopušteno. Gotovo sve, kažem, jer se San Francisco može pohvaliti i nekim prilično neobičnim regulacijama. Zakonom je zabranjeno na primjer hraniti golubove ili ustajati iz sjedala u autobusima za turističke obilaske. Na ulici zato možete sasvim slobodno pušiti travu, što policajce uopće ne zanima. Ali ako dim marihuane poželite zaliti gutljajem piva, odmah slijedi kazna. Alkohol na javnim mjestima najstrože je zabranjen. Zakonom, naravno.

Trumpove birače tu je nemoguće pronaći. Osim među prilično brojnom kineskom zajednicom; njima se Trump navodno sviđa jer vjeruju da će deregulirati uvjete poslovanja, ali i ograničiti pravo na abortus. A nije im mrska ni njegova agresivna politika prema Kini; da im je tamošnji sustav bio dobar, ne bi bježali u SAD. No što žitelji Chinatowna doista misle o Trumpu, nisam uspio čuti iz prve ruke. Kineski doseljenici u San Franciscu do te su se mjere samovoljno getoizirali u vlastitom dijelu grada, koji napuštaju samo ako baš moraju, da mnogi od njih i dalje ne znaju (ili odbijaju) govoriti engleski jezik. Ako u nekoj od brojnih trgovina svim i svačim u kineskoj četvrti San Francisca poželite od prodavača dobiti kakvu informaciju, ne treba vas iznenaditi ako odgovor bude glasio: ‘No English here.’

Diskusije o politici u San Franciscu ipak nije nedostajalo. Tema je to o kojoj rado govori AudreyCooper, glavna urednica ‘San Francisco Chroniclea’, jednog od najvećih medija na Zapadnoj obali SAD-a. Usprkos toliko često isticanoj liberalnosti San Francisca i Kalifornije u cjelini, ona je prva žena na uredničkoj poziciji u 152-godišnjoj povijesti ovog dnevnog lista.

– Došli smo do toga da imamo predsjednika koji medije naziva opozicijskom strankom. Nije on prvi političar koji ne voli novinare. Zna li itko političara koji voli da ga ispituju o tome što radi? Mislim da je to globalna činjenica, političari ne vole novinare. Ali neobično je koliko otrova Trump sipa u sve to, zabrinjavajuće je da pokušava diskreditirati istinite priče koje izlaze o njegovoj administraciji. Posebno u vremenu društvenih mreža, kad ljudi s uskim krugom prijatelja ne dobivaju drugačija mišljenja u svom newsfeedu. Uostalom, i ja sam u istoj poziciji. Većina mojih prijatelja živi u San Franciscu i svi luduju zbog Trumpa; morala sam aktivno početi pratiti konzervativne izvore informacija radi održavanja ravnoteže. Jer smatram da je moj posao osigurati da dođemo do točke na kojoj možemo imati civilizirani dijalog, razmjenjivati ideje i shvaćati odakle te ideje dolaze. Ako to ne možemo napraviti, odričemo se odgovornosti koju imamo kao slobodni mediji. Ljudi su danas tako podijeljeni da strahujem za budućnost otvorene rasprave u SAD-u. Rekla sam nekidan na jednom panelu da su oni koji se ni pod kojim uvjetima ne mogu zamisliti kao glasači Trumpa za četiri godine jednako uskogrudni kao i druga strana. Mislila sam da će me nečim gađati – govori glavna urednica ‘Chroniclea’.

Dobar dio krivnje za ovakvo stanje Audrey Cooper svaljuje na medije. Posebno na televizijske kabelske kanale koji vijesti emitiraju 24 sata dnevno.

– Teško mi je uopće naći riječi da opišem koliko ih ne volim. I nije problem samo Fox News. Pogledajte CNN, MSNBC… svi su isti. Toliko buke, toliko analitičara koji samo viču jedni na druge. A mogli bi iskoristiti to vrijeme da npr. pošalju novinare na američki jug kako bi utvrdili je li se nekim biračima doista uskraćivao pristup biračkom mjestu. Ili bi mogli posjetiti Kaliforniju, pa da provjere je li ovdje doista bilo nepravilnosti na biračkim mjestima – kaže Cooper.

Kako sam nekoliko dana tijekom puta SAD-om zbog bolesti dosta vremena proveo u krevetu, stigao sam se iz prve ruke uvjeriti da je Cooper prilično točno detektirala problem. Debatu o zdravstvenom sustavu između Teda Cruza i Bernieja Sandersa CNN najavljuje kao boksački ili MMA meč, pozivajući gledatelje da se što dublje ukopaju u postojeće ideološke pozicije i navijaju za svog ‘borca’. S Fox Newsa na gledatelje galame konzervativni, a s MSNBC-ja liberalni tzv. analitičari i eksperti, koji najčešće ne osjećaju nikakvu potrebu da svoje tvrdnje potkrijepe argumentacijom baziranom na činjenicama. Polarizirana nacija samo želi čuti potvrdu vlastitog mišljenja, po mogućnosti artikuliranog na dovitljiv način. TV mreže koje se predstavljaju kao informativni kanali do te mjere su pristrane da najveći dio vremena gledateljima ni ne nude vijesti, nego isključivo mišljenja. Ispada da je Trump u ovom slučaju barem djelomično u pravu – dobar dio vremena to jesu ‘lažne vijesti’. Neizbježna je, ponovno, usporedba s Huxleyjevom distopijom, u kojoj građanstvo zbog galame kojom je bombardirano nije sposobno razabrati činjenice.

Razgovor polako skreće na lakše teme pa tako glavna urednica ‘Chroniclea’ opisuje najnoviji trend u Kaliforniji: snobovi iz viših društvenih klasa više ne kušaju merlot i chardonnay po vinskim cestama, već su ih počele privlačiti – ceste marihuane. Posjećuju se farme na kojima se uzgaja ova popularna biljka, vode se rasprave o omiljenim sortama, isprobavanja marihuane organiziraju se uz jogu, uz modne evente…

– Tako nešto je moguće samo ovdje. Na Istočnoj obali misle da smo ludi. Razlike u kulturi su ogromne – smije se Audrey.

Marihuana je naime u Kaliforniji legalna, uz medicinsku, odnedavno i za rekreativnu uporabu, iako se tek očekuje otvaranje prvih dispanzera koji će biljke iz legalnog uzgoja prodavati svakome tko ih poželi platiti. U međuvremenu je za legalnu nabavku trave potrebna liječnička potvrda, koja se može izvaditi online. Na kućnu je adresu dostavljaju u roku od 40 minuta, po cijeni od 40 dolara. No i ta je krajnje jednostavna procedura potpuno nepotrebna. Posjetiteljima koji u San Francisco dolaze zbog narkoturizma dovoljno je zateći se na križanju ulica Haight i Ashbury, u legendarnom kvartu iz kojeg je šezdesetih godina prošlog stoljeća proizašla hipi kultura, kao i dobar dio glazbe koju se uz nju veže. Tamo će vam netko gurnuti joint u ruku i prije nego što se snađete, uz ponudu da ‘probaš prije nego kupiš’. Iako se radi o jednoj od glavnih turističkih atrakcija San Francisca, ova je četvrt zadržala dio autentičnosti koja ju je krasila prije pola stoljeća. U popularnom Haightsu mogu se tako vidjeti kuće u kojima su živjeli JimiHendrix i Janis Joplin, te članovi grupa The Grateful Dead i Jefferson Airplane, a isplati se izgubiti i nekoliko sati u lokalnim barovima za čijim su se šankovima opijali neki od najvećih umjetnika 20. stoljeća.

Taksijem me do Haightsa dovezao Marcel, Argentinac koji se u SAD doselio prije dvadeset godina zbog ljubavi prema ženi koja mu je i danas supruga. Odnosno, kako on to kaže, partnerica. Ostali su zajedno unatoč prilično nezahvalnim okolnostima. Kad je stigao u Kanzas, njezina obitelj nije ga željela primiti u svoju kuću. Živjeli su u hotelu dok nisu ostali bez novca, nakon čega je Marcel završio u prihvatilištu za beskućnike.

– Nije mi se bilo lako iz toga izvući, nimalo lako. U ovoj zemlji se svatko snalazi sam za sebe – tvrdi Marcel.

Radio je razne poslove, skupili su nešto novca, preselili se u Kaliforniju. Danas je, kaže, sretan svojim životom i poslom koji radi, iako američkim društvom nije nimalo oduševljen.

– Ovdje se sve vrti oko novca. Ljudi koji dolaze u SAD, dolaze isključivo zbog novca. Misliš da tu netko dolazi zbog nekakvih ustavom zagarantiranih sloboda? Pa nitko ni ne zna što piše u tom ustavu. Zato me Trumpova pobjeda na izborima i nije iznenadila: slavan je, bogat, normalno da su ljudi glasali za njega – kaže.

Pitam ga za koga je glasao.

– Nisam ni izašao na izbore. Prije osam godina glasao sam za Obamu jer mi je bilo dosta Busha. I što se promijenilo? Ništa. Tako da ovaj put nisam htio gubiti vrijeme. Uostalom, zar misliš da moj glas može nešto promijeniti? Na izborima odlučuje većina, tako funkcionira demokracija. A dobri ljudi nikad nisu u većini. Možda je vrijeme da razmislimo ima li ovakva demokracija smisla – dodaje.

Razgovaramo i o Hrvatskoj, koju Marcel ne može sasvim precizno smjestiti na karti Europe, ali zna da se Jugoslavija devedesetih raspala u krvavim ratovima.

– Zbog čega su ti ljudi ginuli? Zbog nezavisnosti? Kakve nezavisnosti? I ja sam nekad mislio da to postoji. Nitko nije nezavisan. Ja ovisim o tebi da sjedneš u taksi. Ti ovisiš o meni da te odvedem tamo kamo trebaš ići – rezonira Marcel.

Zadnja etapa moje američke pustolovine je Scottsdale u Arizoni, grad koji je zapravo istočno predgrađe Phoenixa, središta ove savezne države. Lokacija je to koju je teško opisati kao ‘pravi’ grad: radi se o potpuno umjetnoj šoping-meki, ispunjenoj turističkim odmaralištima i trgovačkim centrima, i sve to usred pustinje u kojoj je u ljetnim mjesecima izlazak iz klimatiziranih prostora gotovo nemoguć.

– Sada je puno gore nego što je nekad bilo. Prije bi vrućine počele opadati u rujnu, sada ostaje vruće sve do studenoga – govori mi vozač Ubera kojem posla ovdje sigurno ne nedostaje.

Glavna gospodarska grana Scottsdalea je turizam, a kretanje gradom zbog ogromnih udaljenosti bez automobila je nemoguće. U Scottsdaleu upoznajem najradikalniji mogući primjerak Trumpovog obožavatelja. Ime mu je Kevin, lud je za oružjem, ne srami se svog šovinizma, nije sasvim siguran da američka vlada nije izrežirala teroristički napad na WTC, štuje radiovoditelja i suludog teoretičara zavjere Alexa Jonesa…

– Htio sam se pridružiti vojsci, ali to mi nije uspjelo. Zato sam sada stalno na streljani, uvijek vježbam, želim u tome biti najbolji što mogu. Bitna mi je sigurnost, uglavnom nosim sa sobom skriveno oružje, nikad ne znaš što se može desiti. Nikad još nisam bio u situaciji da mi je pištolj trebao, hvala bogu, ali do problema uglavnom dođe ako ne poneseš pištolj sa sobom – tvrdi Kevin.

I ne vidi ironiju svojih riječi, iako mi je samo nekoliko minuta ranije povjerio da je jednom bio ranjen. Greškom ga je upucao prijatelj s kojim ide u lov.

– Ne shvaćam zašto svi toliko napadaju Trumpa. Kao, problem je što je on šovinistički milijunaš. Pa možda se meni sviđa taj šovinistički milijunaš. Možda bi se pravi muškarci trebali ponašati malo više kao Trump – govori Kevin.

Nakon tog razgovora sve nestrpljivije iščekujem avionski let za zemlju u kojoj se radikali njegova kalibra svojih stavova srame barem toliko da znaju da ih ne bi trebali sasvim otvoreno iznositi pred ljudima koje ne poznaju.