Zatvoriti industrijska preduzeća? Ne ide. Za češku ekonomiju su naprosto ključna, a epidemijski efekt ne uvažava gubitke koje bi to donijelo.

Povezani članci

• Kina: doživotna robija zbog primanja mita
• Facebook optužen da ne pruža slobodno i sigurno okruženje za korisnike
• „Smrt partnera nagovještava vlastito umiranje“
• Lijek za veze izraelske krajnje desnice s Orbanom: Međunarodni liberalni savezi
• Pellegrini: Slovačka neće podržati UN-ov migracijski sporazum
• Kushnerov prijedlog za mir na Bliskom istoku: Princ bez plana

Savjet guvernera ČNB – Jiří Rusnok u sredini – Foto: ČNB

Razgovor s J. Rusnokem, guvernerom ČNB vodili Michal Půr i Vladimír Piskáček

(Info.cz 11. 3. 2021)

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Statistički, naša ekonomija je u najgoroj situaciji u istoriji, jedan dio potpuno je zatvoren. S druge strane, potražnja u svijetu je veća nego prije covida, češki izvoz je na koncu prošle godine rastao skoro za 20% u odnosu na godinu prije, industrijske narudžbe povećale su se za više od deset posto, obim kredita firmama se u januaru povećao za pet milijardi, domaćinstvima godišnje za četiri milijarde. Kako onda tumačiti trenutnu situaciju?

U vremenima šoka kakav sada doživljavamo postoji velika nesigurnost u podacima. Podaci za jedan mjesec ili kvartal ne moraju biti relevantni za dugoročni razvoj. Naprimjer, januarski podaci o vanjskotrgovinskom poslovanju su razočaravajući jer ukazuju na pad kako izvoza tako i uvoza. Pritom su očekivanja bila suprotna. Međutim, u pravu ste, imamo paradoksalnu situaciju koja nije samo kod nas. S jedne strane doživljavamo istorijski najdublji pad ekonomije, gdje je posebno u uslužnim djelatnostima pad ogroman. Istovremeno, međutim, vidimo minimalni porast nezaposlenosti, za sada ne vidimo ni val bankrota ili neotplaćenih kredita, a time ni potencijalne probleme u bankarskom sektoru.

Glavni uzrok tog paradoksa je to da podatke imamo na raspolaganju sa određenim zakašnjenjem. Dalji razlog je to da u svijetu protiče aktivnost bez presedana fiskalnih, a do određene mjere i monetarnih vlasti. To znači da je veliki dio problema vremenski odložen time što je takoreći bio zaliven novcem poreskih obveznika ili monetarnom ekspanzijom. Ja si time objašnjavam mnoge od tih paradoksa.

Dalji paradoks može biti ogroman rast ušteda koje vidimo na češkim bankovnim računima. Kako je prema vašem mišljenju u tom smjeru uticala pandemija korona virusa?

Veliki dio ušteda koje ljudi sada ostvaruju su takozvane prinudne uštede. To znači uštede koje nastaju u doba ekonomske nesigurnosti. Domaćinstva koja mogu štediti imaju sada tendenciju brzog povećanja ušteda. Treba uzeti u obzir da iako je češko društvo još uvijek relativno egalitarno, ipak se veoma brzo diverzifikuje upravo sa gledišta imovine i prihoda.

Tako da situacija u prosjeku ispada dobra, ali tiče se samo određenog dijela stanovništva koji generiše dodatne uštede. Drugi dio Čeha, procjenjujem minimalno trećinu, ne stvaraju nikakve uštede. A određeni dio stanovništva čak tu štednju troši. To su ljudi iz sektora koji su najviše pogođeni pandemijom. Tako trenutnom porastu ušteda sa gledišta budućeg razvoja ekonomije ne bih pridavao nikakvu težinu.

Mogu li uzrokom tih trenutnih podataka biti i strukturne promjene kojima prolazi ekonomija pod pritiskom virusa?

Ka nekim strukturnim promjenama dolazilo je i prije covida, a dolaziće i nakon covida. Naprimjer, starenje populacije koje ima relativno vidljive a neupitne posljedice za funkcionisanje ekonomije. Isto tako će se razvijati digitalizacija, čija će težina u ekonomiji rasti.

Slušam uzvišene hipoteze o tome da će svijet nakon covida biti drugačiji. On će vjerovatno biti drugačiji jer dva puta nećemo zagaziti u istu rijeku. Ali ja tome ne bih baš tako podlijegao. Mislim da ako se uslovi više-manje vrate u normalu ili ka nečemu što je bilo prije covida, bilo da to bude zahvaljujući vakcinaciji ili nekim drugim mjerama, ili ako virus oslabi tako da ne bude fatalna prepreka funkcionisanju društva, onda ćemo se početi vraćati stanju prije covida i to u nizu oblasti. Ljudi neće prestati imati potrebu za putovanjem i željeće funkcionisati u velikoj mjeri onako kako su navikli ranije. Možda je to uslovljeno time da sam malo stariji, konzervativan čovjek, ali predstava da će sve biti drugačije a da industrija i proizvedene stvari nisu moderni i da će covid sve izmijeniti u modernoj ekonomiji, meni je strana. Kad slušam da smo ta nemoderna montažna tvornica, a da se sada usmjeravamo na drugu stranu, tamo kuda ide razvijeni svijet, tako sa tim nisam siguran. Ko to tamo usmjerava? Neka nova planska komisija, koja će odlučiti gdje je napredak?

Osobno smatram da sa promjenom nakon covida neće biti tako vruće. Mislim da više prolazimo kroz suprotnu lekciju. Lekciju o tome kako je zapadni svijet u cjelini zavisan od Kine. Većinu stvari već nismo sposobni proizvoditi i moramo ih uvoziti iz Kine. A kad nema kapaciteta na brodovima ili nam Kina nešto neće da pošalje, onda se osjetimo u krizi, a ne znamo šta raditi. Tako da te promjene mogu biti i suprotne – možda će se pokazati da prevoziti niz stvari preko pola svijeta nema smisla, a da bi možda bilo bolje proizvoditi to ovdje, u Evropi. Ja neću da budem prorok, ali generalno, ne mislim da će se svijet dramatično promijeniti.

Velika promjena, minimalno za Čehe, je naprimjer to da se za dvije godine krize korona virusa – ukoliko to bude trajalo samo dvije godine – državni dug možda poveća u skoro bilion kruna. Svaki Čeh, uključujući djecu i penzionere, će umjesto sto hiljada kruna biti dužan dvije stotine hiljada. Dok nam je za prvih sto hiljada po glavi od podjele Čehoslovačke bilo potrebno 25 godina, drugih sto hiljada smo savladali za dvije godine. Kao šef centralne banke smatrate li da je to problem?

To je problem, naravno da je to problem. Međutim, nije takav da bi nas trebao voditi u nekakvu histeriju, ali to je briga. Zato što taj novac realno postoji, ne pada sa neba, moramo ga pozajmiti na tržištu i za njega platiti kamate. A mi smo mala otvorena ekonomija sa vlastitom valutom. To znači da se od nas u budućnosti nakon porasta zaduženja očekuje napor za konsolidaciju. Da bismo se vratili na razuman kolosijek duga koji neće izazivati sumnje u to je li održiv.

Da li bi vlada trebala početi štediti?

Trenutna situacija nije razlog da donosimo nekakve nagle odluke, a od sutra počnemo rezati izdatke. Problem je što smo napravili veliku grešku na koju sam si dozvolio da upozorim još lani. A to je da smo dopustili sistemsku izmjenu u postavljanju poreza kod fizičkih osoba, koja uopšte nije bila potrebna, nije imala smisla i štaviše nije jednokratna. Nikada nisam kritikovao znatnu fiskalnu potporu ekonomiji, a takođe potrošnju domaćinstava u doba najjače covid krize. Ali to se moglo riješiti jednokratnim mjerama koje su mogle biti mirne i razantnije. Vlada je mogla biti i izdašnija, ali te mjere su trebale biti jednokratne i strukturisane da bi došle do onih koji ih stvarno trebaju. Sniziti porez na način da najviše snizim bogatim ljudima, kojima to u tom trenutku relativno nije potrebno, je velika makroekonomska greška.

A da li bi trebalo početi upravo u poreskoj oblasti, ako bi se pokrenula nekakva strukturna reforma koja bi mogla konsolidovati javne finansije?

Državni budžet je bilans prihoda i rashoda. Jedno od drugoga se ne može odvojiti. Usuđujem se reći da nigdje na svijetu nije moguće uraditi razumnu konsolidaciju javnih finansija a da se to ne dotakne obje strane bilansa. A to koliko se mjere trebaju dotaći jedne ili druge strane bilansa državnog budžeta je veoma osjetljiva i složena politička odluka. Ali, slažem se sa onim mišljenjima da u budućnosti ne možemo proći bez povećanja poreza. A isto tako bez korekcija na strani rashoda. Međutim, pošto poznajemo politički ciklus, znamo da će se taj postupak odložiti negdje do budućnosti.

Možda bi bilo na mjestu ako bi, u okviru predizborne kampanje, posebno mediji u ime građana upitali glavne političke aktere kako to misle riješiti. Međutim, jasno je da ćemo na ta rješenja morati pričekati. U okviru predizborne kampanje nam to šta misle o povećanju poreza ili sniženju izdataka političari vjerovatno neće saopštiti.

Kakav bi bio idealan postupak sa ciljem da se oporavi ekonomija, a spriječi da veći dio ljudi ne dospije u egzistencijalne finansijske probleme?

To je jednostavan korak koji je odmah očigledan. Što prije vakcinisati stanovništvo. Neka košta šta košta. Ne sumnjam u to da ćemo za nekoliko mjeseci imati dovoljno vakcine, a nećemo znati šta sa njom. Bojim se, međutim, hoćemo li biti spremni logistički. U takvom trenutku je neophodno upotrijebiti sve snage, sredstva i izvore kako bi se ta operacija savladala najbrže. U budućnosti, gdje vidim veliku mogućnost uraditi ispravnu stvar, maksimalno je efikasno upotrijebiti evropski novac koji će doći. Sa gledišta naše ekonomije taj novac će biti značajan a – kako znamo – mi tradicionalno ne znamo te izvore iskoristiti. Tamo bih smatrao da je nužno pripremiti razumnu strategiju.

Jedan od primjera pomoći ljudima pogođenim vladinim mjerama bilo je odlaganje otplate kredita na temelju specijalnog zakona. Banke su lani odložile otplatu u visini od približno 250 milijardi kruna. Trenutno, međutim, taj zakon više ne važi, a ljudi koji imaju probleme moraju se osloniti na to da će se dogovoriti sa bankom. Da li bi imalo smisla još za ovu godinu pripremiti ponovo sličan zakon?

Mi smo bili ti koji su na svoj način inicirali taj specijalni zakon. Ta norma ispunila je svoju svrhu i za akutnu fazu krize bila je na mjestu. Situacija se od tada razjasnila i produžavanje tog naređenja bi bilo kontraproduktivno. Banke imaju dosta izvora i sposobne su najbolje ocijeniti da li je klijent perspektivan ili ne i uraditi mu individualno rješenje. To se ne može raditi paušalno. Situacije ljudi su veoma različite. Potrebno je reći da upravo ne vidimo nikakav značajan porast neplaćenih kredita. Kod hipoteka i potrošačkih kredita je to minimalno, daleko ispod sigurnosne granice, koju banke bez problema mogu savladati. Tako da smatram da je odluka o neprodužavanju paušalnog moratorija bila na mjestu.

Razumijem da kontrolišete stabilnost bankarskog sektora i da niste organizacija za zaštitu potrošača, ali s druge strane, ti ljudi vuku za kraći kraj užeta. Dok velike firme bez problema sa bankom dogovaraju odlaganje otplate, za čovjeka sa hipotekom je to znatno teže. U situaciji kada je vlada svojim naređenjem velikom broju ljudi napravila egzistencijalne probleme, zar nije imalo smisla produžiti moratorijum i ljudima pomoći?

Jasno je da im treba pomoći, ali to je i u interesu njihove banke. Ta banka treba klijente, a ako svoje klijente razočara, oni će otići na drugu stranu. U Češkoj imamo preko 40 banaka koje nude više-manje iste usluge. Nema razloga uvoditi takve paušalne mjere. Život to zna riješiti. Osim toga, mi stvarno ne vidimo da bi se dešavalo nešto dramatično.

Uslužne djelatnosti koje su zatvorene predstavljaju veliki dio ekonomije, a naprimjer, vlasnici zatvorenih restorana ili hotela veoma teško podnose to što industrijska preduzeća sa desetinama hiljada zaposlenih i dalje rade.

Pogledajte na to praktično. U cijelom nizu proizvodnih firmi je veliki broj agenturnih radnika. Bilo inostranih ili onih koji se na neki način do firme dovezu. Ti ljudi često žive u zajedničkom smještaju. Danas idu na posao gdje su minimalno jednom u sedmici, a nekada i češće, testirani. Zamislite da tvornicu zatvorite. Njeni radnici iz prirodnih razloga, jer drugačije ne ide, ostanu u svome smještaju. Šta će raditi? Družiće se, praviti parti, biće bez ikakvog režima. A epidemiološki efekat može biti suprotan.

Mene još niko nije ubijedio u to da zatvaranje industrije ima neki izuzetan pozitivan uticaj na razvoj epidemiološke situacije. Dalji problem je i to da ti epidemiolozi – slično kao i ekonomisti – u osnovi znaju veoma malo. Ono što znamo sigurno jeste da bi zatvaranje koštalo mnogo novca. A također sigurno znamo da bi niz tvornica trajno ispao iz lanaca isporuka. Kad jednom prestanete isporučivati, onda će vas zamijeniti neko iz Poljske, Slovačke, Mađarske, otkud bilo. Tako da je to što vlada nije podlegla pritisku na zatvaranje industrije ispravno.

Minimalno desetina češkog BDP je nekako povezana sa proizvodnjom automobila. Veliku ulogu u ekonomiji igra proizvodnja auta u Slovačkoj, koja je naš važan partner. Prati li centralna banka pritisak Evropske komisije na elektro mobilnost? Šta mislite kako to može uticati na nas?

Ovdje se puštamo na tanak led sa gledišta moje odgovornosti. Ali, slažem se sa tim da je već prije pandemije u Evropi provođena regulatorna revolucija u oblasti proizvodnje auta ali i energetike i drugih oblasti.

Tradicionalna automobilska industrija je ugrožena; ja na kraju mislim da je cijela evropska autoindustrija ugrožena. Meni sa strategijskog gledišta izgleda apsurdno kada Evropa, koja gubi primat znanja u mnogim oblastima, u oblasti u kojoj je bila sigurno veoma uspješna – proizvodnja motora na sagorijevanje – odluči da puca u vlastitu nogu. Kladićemo se na elektroauta, a ja kao laik vidim da se radi o slijepoj ulici. Auto koji me neće sigurno dovesti ni od Praga do Brna neću kupiti. Bez obzira na to da ni ne znam gdje bih ga napunio. Tvornice automobila koje rade kod nas, a koje su kćerke velikih međunarodnih koncerna, će se nekako snaći. S druge strane je jasno da je njihovo zlatno doba prošlo.

Osjećate li u tome opasnost za češku ekonomiju?

Ja osobno, intuitivno, da. Ali, napijmo se čistoga vina. Kad počnu problemi, onda će u Briselu ponovo pogledati na te propise.

cnb.cz