Zbogom Ameriko!

Povezani članci

• Nemački CDU izabrao lidera u potrazi za novim smerom
• Brazilski predsjednik legalizirao dva rezervata u Amazonu
• Ujedinjene nacije odbile prijedlog rezolucije o Palestini
• Vuhanski rašomon
• Kineska kontrola narativa kroz naučne radove o pandemiji COVID-19
• Nemačka desnica i islam

Svaka ekstremna kriza je, kroz povijest, bila prilika da neke slike vidimo jasnije, da istina zablista punim sjajem, a laž se ogoli.

Preveo i obradio: Petar Fehir

Ni koronakriza, oko čijih su dimenzija mišljenja podijeljena, a metodologija izračuna i statistike nejasna, vraća neka pitanja na koja se do sada odmahivalo rukom.

U globalnom ogledalu posebno je razotkrila bijedu (bez sjaja) dojučerašnje supersile i sna mnogih pustolova –  Sjedinjene Američke Države.

Jedna od vrijednih ilustracija tome u prilog je svakako i osvrt najjačeg kolumnista švedske ”Sydsvenkan”, Pera T Ohlssona, s kojim sam onomad imao kraću polemiku upravo o ”objektivnosti” slike o Americi.

Teško je zamisliti kako će Sjedinjene Države izgledati poslije ove katastrofe. Posebno, kaže Olsson, s Predsjednikom bez stila, znanja i dostojanstva, zdravstvenim sustavom koji je jednako disfunkcionalan kao i politički i očekivanom eksplozijom nezaposlenosti.

Posebno je, u tom smislu, simboličan prikaz New Yorka, gdje je odjednom sve stalo. Kao zaleđen u sceni nekog Hollywood-skog filma, grad koji je živio 24 sata, svjetski sinonim glamura, trke za novcem i života punim plućima, kao da je i sam na respiratoru.

Nostalgično se novinar Ohlsson vraća u taj isti grad u 1980., kada se činilo da se svijet otvara na vratima Prve avenije: glazba, hrana, druženje, večeri u Villageu Vanguardu i Blue Noteu, dugi nedjeljni ručkovi s New York Timesom, hamburgerima i rakovima kod PJ Clarke’s, vožnje biciklom do teniskih terena u Central Parku, samo da bi dobio štap legende Ulfa Nilsona…

„A sada je najbogatija i najoptimističnija nacija na svijetu siromašno i depresivno mjesto, nažalost nepripremljeno za najgore.“

Jedan od razloga ovakvog stanja i nepripremljenosti za krizu ovakvih razmjera je po njegovom mišljenju strukturni problem, koji nije od jučer.

Prije četrdeset godina bilo je oko 20 milijuna jednostavnih, dobro plaćenih poslova u industriji, a takvih poslova u Sjedinjenim Državama je danas samo 12 milijuna, dok je broj stanovnika porastao za gotovo 50 posto.

U istom su razdoblju plaće smanjene za oko 15 posto za ljude s niskim kvalifikacijama. U svom očaju zbog izgubljenog ponosa i smisla mnogi su se Amerikanci bacili u naručje lažnih desničarskih proroka koji obećavaju otvoriti rudnike, čeličane i tvornice automobila –  učiniti Ameriku ponovo velikom.

“Naravno, to je laž – tvrdi Ohlsson. Socijalno-ekonomske neusklađenosti dovode do pogoršanja javnog zdravlja, što se vidi i iz demografskih statistika. Prije pet godina, očekivani životni vijek SAD-a počeo je opadati prvi put nakon akutne AIDS krize 1990. godine, uglavnom kao rezultat zlostavljanja, predoziranja i samoubojstava.

Manjinske su skupine još uvijek izložene većem riziku prijevremenog umiranja; sedam od deset mrtvih zaraženih korona virusom u Chicagu su crnci.

Sjedinjene Države imaju najviši stupanj smrtnosti novorođenčadi i najraširenije siromaštvo među mladima.

Iako država troši dvostruko više resursa za zdravstvo u odnosu na prosjek OECD-a, Sjedinjene Države imaju manje liječnika i bolničkih postelja po stanovniku. Pored toga, više od dva milijuna Amerikanaca je u zatvoru, što je najveći udio na svijetu.

U ožujku je službena stopa nezaposlenosti u SAD-u povećana s 3,5 na 4,4 posto. Već to zvuči loše, ali statistika je zabluda jer kasni i ne uključuje sve skupine.”

Ohlsson završava svoj naročiti komentar osvrtom na posljednji uradak Boba Dylana ”Murder most foul”, o ubojstvu J F Keneddy-a.

On je (Kennedy), misli Ohlsson, zastupao vrijednosti i kvalitete koje danas u Americi ne postoje: nadu, eleganciju, empatiju.

I citira rečenicu iz njegovog ”Govora mira” iz 1963.:

“Mi udišemo isti zrak. Svi razmišljamo o budućnosti naše djece. I nitko nije besmrtan.“