ENG
Povezani članci
Foto: DPA – Radnik u jednoj čeličani u Ostravi, Češka
Više od 30 godina nakon promjena u Istočnoj Evropi siromaštvo prihoda je široko rasprostranjeno. Posljedice su masovne migracije i antievropski osjećaji.
Piše: Katerina Smejkalova – ipg-journal.de 01.04.2021.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Promjena sistema u Srednjoj istočnoj Evropi nije pokrenuta samo u želji za krajem političke represije i više demokratskog učešća nego i – a možda čak i prije svega – u nadi na brzo izjednačavanje životnih uslova sa Zapadom. U početku su prihvaćene dramatične gospodarske i socijalne promjene a kasnije sveobuhvatne fiskalne, pravne i duhovne smjernice kao uslov za prijem u EU i brzo primjenjene iako je to bilo povezano sa naporima i troškovima koji nisu za podcjenjivanje.
Više od 30 godina nakon promjena i skoro 17 godina nakon pristupa EU širi se – sa odgovarajućim političkim posljedicama – u srednjoistočnoevropskim zemljama saznanje, da taj cilj možda više neće ostvariti ne samo generacija pogođena tvrdoćom preokreta nego ni njihova djeca i unuci. Srednjoistočnoevropski sindikati već godinama ogorčeno govore o „Željeznoj zavjesi za plate“: Region sistematski ostaje siromašna periferija Evrope.
Debata o tome je označena rijetkom ambivalentnošću: Na jednu stranu problematika niskih plata u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj ili Bugarskoj je u Evropi odavno dobro poznata; konačno ona je u obliku poljskih radnih migranata sa damping platama bila i jedan od posrednih razloga za izglasavanje Brexita. Istovremeno izgleda da se učvrstio utisak da su u pogođenim zemljama niske plate i dalje praćene mnogo nižim cijenama nego na Zapadu tako da je životni standard relativno zadovoljavajući.
Ovaj utisak potkrepljen je često korištenim, ali obmanjujućim makroekonomskim indikatorima: Npr. stabilan rast BDP kaže za ove zemlje ovisne od inostranih investicija relativno malo o opštem standardu, pošto ogromne količine novca odlaze iz zemlje kao dobitak. Indikator relativnog siromaštava opet mjeri kao što je poznato više nejednakost primanja i zato ispada odgovarajuće pozitivno u još stalno manje nejednakim zemljama istočno od njemačke granice – neovisno od toga da li se od plata može živjeti. Češka u ovom rangiranju redovito zauzima prednja mjesta kao jedna od zemalja sa najmanje „siromašnih“ u Evropi.
Stabilan rast BDP naprimjer kaže za ove zemlje ovisne od inostranih investicija relativno malo o opštem standardu
Stvarnost međutim izgleda znatno drugačije. To za Češku dokazuje „Platforma za fer minimalnu platu“, koja od 2019. jednom godišnje izračunava koliko bi jedan zaposleni čovjek, pri aktuelnim cijenama, morao zaraditi da bi time mogao pokriti uobičajene troškove za sebe i jednu ovisnu osobu. U tu svrhu adaptiraju sociolozi, ekonomisti i drugi angažovani u socijalnom području za srednoistočnoevropski kontekst u Velikoj Britaniji već korišteni koncept „living wage“. Posredstvom metodike razvijane godinama oni izračunavaju izdatke za stanovanje, ishranu, odjeću i obuću, transport, slobodno vrijeme, obrazovanje i jednokratne izdatke kao i uštede.
Uprkos izrazito skromno definisanom standardu, koji u svakoj od ovih kategorija mora biti plativ, došla je ekspertna grupa kako 2019. tako i nedavno krajem 2020. do alarmirajućih saznanja: Tako definisana faire minimalna plata trebala bi iznositi prošle godine 1 238 evra bruto (odnosno 1 450 evro za glavni grad Prag opterećen visokim troškovima stanovanja). Međutim, sada iznosi srednja plata u Češkoj za 2020. godinu preračunato samo 1 190 evra.
To znači da ni polovina radnih ljudi u Češkoj ne dobija platu koja osigurava egzistenciju. Zakonska minimalna plata iznosi samo 573 evra i time čak ni polovinu toga. Fer minimalnu platu ne zarade čak ni ljudi koji rade na apsolutno kvalifikovanim pozicijama – faktičko siromaštvo prijema seže u Češkoj dakle duboko u srednju klasu.
EU doduše spoznaje problem suviše niskih plata na mnogim mjestima na njenom području – i teži, najkasnije od nastupa novoga parlamenta i nove komisije, ka evropskoj minimalnoj plati kao rješenju. Prošle jeseni je zato od komisije predstavljen nacrt smjernica za osiguranje odgovarajuće minimalne plate u okviru EU. Dok se na početku još debatuju obavezne minimalne visine kao relacije svake minimalne plate na prosječnu platu (najmanje 50 posto) ili srednju platu (najmanje 60 posto) tih zemalja članica prijedlog je sada znatno manje konkretan: Zemlje trebaju same utvrditi mjerila za ispitivanje primjerenosti njihove minimalne plate.
To znači da ni polovina radnih ljudi u Češkoj ne dobija platu koja osigurava egzistenciju
Ostaje da sačekamo u kakvom konačnom obliku će biti usvojene smjernice i kako će biti u svakoj zemlji provedene i kako će se ispitivati njihovo provođenje ali jedno izgleda već sada jasno: Veliki rezultat, koji bi odgovarao najavama komisije o fer nagrađivanju u okviru EU, to neće biti. Naime, da bi se ostvarilo fer nagrađivanje, koje to ime stvarno zaslužuje, morale bi se plate posebno u zemljama srednjoistočne Evrope sa niskom platama sistematski mnogo značajnije podizati nego što smjernice u svojoj neobaveznosti mogu ostvariti.
Da bi se naime za Češku govorilo o fer nagrađivanju, kako to Evropska komisija hvalisavo govori, morala bi zakonska minimalna plata prema obračunu Living Wage iznositi više od 100 posto aktuelnog medijana, čime čak i raniji, konkretniji prijedlozi za uspostavljanje evropske minimalne plate za zemlje sa niskim platama ne bi bili stvarno rješenje.
Za druge zemlje ovoga regiona važi slično: u istočnijim, Bugarskoj i Rumuniji, situacija bi mogla biti još dramatičnija. Međutim izgleda da ovo, u poređenju sa brigama dobrostojećih nordijskih država za njihovu tarifnu autonomiju, što već nekoliko mjeseci dominira debatom, ima manju važnost. U srednjoistočnoevropskim zemljama to opet izaziva osjećaj da su evropski građani druge klase.
Koje destabilizirajuće posljedice u pogođenim zemljama ima prihodna situacija koja se supstancijelno ne poboljšava nije teško naslikati: Široki dijelovi stanovništva su pogođeni nestabilnošću i ekonomskom nesigurnošću. U vezi s tim nije slučajno da je u Češkoj svaki deseti prezadužen a mnoge od ovih zemalja su pogođene masivnim iseljavanjem stanovništva u pravcu Zapada.
U srednjoistočnoevropskim zemljama to opet izaziva osjećaj da su evropski građani druge klase.
Tu možda i manje čudi da tako sastavljena društva sporije napreduju pri od njih traženoj modernizaciji vrijednosti ili da im pada teško da pokažu ukupno evropsku solidarnost. Naprotiv iz ove situacije mogu se hraniti antievropski i antiliberalni resentimenti: Razočarenje u nadanja upravljena na EU prazne se sada na mnogo mjesta koriste se od desničarskopopulističkih snaga. Krhkost društava pokazuje se tada u krizama kao što je trenutna pandemija pošto se od niskih plata ne može ostvariti ušteda vrijedna pažnje.
Psihička otpornost, koju će zahtijevati dalji nadolazeći preokreti kao i neophodna socijal – ekološka transformacija društava, teško može biti stvorena u trajnoj nesigurnosti. Naprotiv: Sada boduju istočnoevropski autokrati sa suprotnim obećanjima: Vi sada ne morate ništa više raditi, vi ste se dovoljno promijenili po željama Zapada i pogledajte šta vam je to donijelo – ništa.
Zato sada pregovarana smjernica ima i simbolički značaj: Ona je rijetka prilika da se evropsko obećanje za srednjoistočnu Evropu konačno i opipljivo ostvari. Zato ona mora biti znatno ambicioznija, baviti se stvarno položajem ljudi u ovim zemljama umjesto što se dopušta voditi samo od zavađajućih makro indikatora – i ako je neophodno otvoreno reći, zašto srednjoistočno evropske vlade ne mogu jednostavno same podići plate bez podrške iz cijele Evrope: jer ih u šaci drži logika konkurencije na evropskom unutrašnjem tržištu.
Međutim, ako se sadašnji prijedlog tako prihvati dogodiće se vjerovatno očekivano: Zemlje sa niskim platama će i dalje niske plate prezentirati kao odgovarajuće – jer im sa aspekta dinamike slobodnog tržišta, kao i dosada, malo drugog preostaje. Razočarenje prema EU u ovom regionu to će samo produbiti; i to utoliko više ako pravilo bude i dalje neumjesno predstavljeno kao “kraj siromaštva uprkos radu u Evropi”. To naime u srednjoistočnoj Evropi i dalje nije na vidiku.
Katerina Smejkalova je naučna saradnica FES u Pragu i spoljna saradnica češke ministrice za rad i socijne stvari.
Autor/ica 👤Katerina Smejkalova
