Žene na Olimpijadi: „Ženski organi u stomaku će uvenuti“

 Jasmin Lörchner
Autor 27.3.2021. u 10:00

Žene na Olimpijadi: „Ženski organi u stomaku će uvenuti“

Pravo natjecanja na Olimpijadi žene predvodnice su teško izborile – njihov sport je smatran nepristojnim i nezdravim. Iz protesta, jedna Francuskinja je prije ravno 100 godina organizovala prve Olimpijske igre samo za žene.

Piše:  Jasmin Lörchner- Spiegel.de  

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović

Foto: Central News / United Archives International / imago images

Jedan neuobičajen prizor začudio je fino društvo 24. marta 1921. u Monte Karlu: Umjesto da se u haljinama do članaka i sa šeširima na glavi šetaju francuskom rivijerom na proljetnom suncu, žene u majicama i kratkim hlačama sjedile su na travi u bašti kazina. Još više, one su trčale za okladu, skakale preko prepona, bacale disk pa čak i kuglu.

Oko 100 atletičarki iz pet zemalja našle su se na „Jeux Olympiques Féminins“, prvim Olimpijskim igrama za žene. Do 31. marta nastjecale su se sportistkinje iz Francuske, Velike Britanije, Italije, Norveške i Švedske u deset lakoatletskih disciplina. Osim toga, pokazale su svoj talenat u košarci, gimnastici i ritmičkoj gimnastici kao i u pushballu, igri u kojoj dva tima moraju kuglu veličine čovjeka manevrirati u protivničko polje.

Takmičenja su postigla takav uspjeh da su se 1922. ponovo organizovala. Do 1934. održano je ukupno sedam sportskih natjecanja za žene, prvo kao „Olimpijada za žene“, kasnije kao „Svjetske igre za žene“. Glava koja je stajala iza ovih natjecanja bila je Francuskinja Alice Milliat.

Znojenje, molim, samo privatno

 „Neustrašivim naporima ove žene i njenih suradnica, olimpijski zvaničnici bili su primorani da priznaju kako se žene u međunarodnom sportu žele isto tako natjecati jedna protiv druge i zastupati svoje zemlje kao i muškarci na Olimpijskim igrama“ pišu Mary H. Leigh i Therese Bonin u jednom istraživačkom prilogu o ulozi predvodnica u ženskom sportu okupljenima oko Milliat.

Međunarodni olimpijski komitet (MOK) je na početku pridavao malo pažnje ženskom sportu. Prve Olimpijske igre novog vremena, u Atini 1896. bile su, kao još u antici, čista muška stvar. Četiri godine kasnije žene su se mogle natjecati u golfu i tenisu, 1904. u streličarstvu, 1908. u umjetničkom klizanju. A 1912. slavile su svoj debi u plivanju.

Međutim, ostale su isključene iz lake atletike. Predsjednik MOK Pierre de Coubertin je u Engleskoj ostao šokiran već i samim pogledom na oznojene sanjkašice. Žene bi se trebale baviti sportom samo iz zdravstvenih razloga i to po mogućnosti privatno. “Coubertinov stav je odgovarao moralnoj slici tadašnjeg vremena i u svom ubjeđenju bio je saglasan sa većinom članova MOK-a”, objašnjava Ansgar Molzberger, koji ovu temu istražuje p Institutu za istoriju sporta na Visokoj sportskoj školi u Kelnu.

Tenis u haljinama do zemlje

Članovi MOK prpidali su višoj klasi, a tamo se ženski sport održavao u golfskim i teniskim klubovima. Sportistkinje su na tenisko igralište stupale u odjeći koja je dosezala do zemlje, a u početku i sa šeširima na glavi. „Tako se ne može natjecati u atletici. U ovom slučaju je društvena slika morala zajedno sa propisima o oblačenju usporavala napredak žena u natjecanju u mnogim sportskim disciplinama”, kaže Molzberger.

Liječnici su tome pridonijeli objavivši da je ženski sport opasan. Još je 1931. lajpciški ginekolog Hugo Sellheim argumentirao: „Kroz suviše sporta prema muškom uzoru žensko tijelo će direktno postajati slično muškom, ženski genitalni organi će uvenuti.“

Ali sportske predvodnice se nisu dale zaustaviti. Dok je u Njemačkoj početkom 20. stoljeća još prevladavala skepsa, u Francuskoj se razvila sportska scena za žene. Pariski klub “Femina Sport” organizirao je 1912. igranje ženskog nogometa, uključujući i održavanje prvog prvenstva. Članice kluba mogle su vježbati i laku atletiku, košarku, hokej na travi, veslanje i biciklizam. Klub je u početku vodila sama Alice Milliat, da bi 1915. postala njegova prva predsjednica.

 „Femina Sport“ je zajedno sa pariskim sportskim klubom „En Avant“ osnovala krovnu organizaciju za francuski ženski sport FSFSF i organizovala takmičenja. Milliat je prvo bila blagajnice FSFSF-a, a od 1919. i njegova predsjednica te se obratila MOK-u sa molbom da se ženama dozvoli da sudjeluju u natjecanjima lake atletike na Olimpijadi 1924. godine. Odgovor je bio – Ne.

Francuskinje su zbog toga odlučile same organizovati međunarodno natjecanje. Podržao ih je Camille Blanc, sin osnivača kazina Francoisa Blanca i predsjednik Internacionalnog sportskog kluba Monaka tako da im je stavio na raspolaganje vrtove od kazina.

Prvim Olimpijskim igrama za žene dominirale su Engleskinje i Francuskinje. Violette Morris je osvojila zlato u bacanju koplja i kugle. Ova se Francuskinja oprobala u svim sportovima – plivanju, boksu, hrvanju, auto utrkama. Njen moto je bio: “Sve što može muškarac, može i Violette.” Britanka Mary Lines osvojila je 1921. zlato u utrkama na 60 i 250 metara, a godinu dana kasnije postavila je svjetski rekord u utrci štafeta.

Napori Milliat urodili su plodom, ženski sport je privukao pozornost upravo u vrijeme kada se slika žena u društvu mijenjala. U Prvom svjetskom ratu one su preuzele poslove muškaraca, a nakon rata su se izborile za biračko pravo u Engleskoj, Njemačkoj i SAD-u.

Ženske igre uplašile su čuvare muškog sporta. “MOK se”, kaže Molzberger, “ljutio jer je upotrebom izraza „olimpijski“ okrznut njegov monopol“ i jer su se natjecanja organizovala svake godine umjesto u olimpijskom turnusu od četiri godine.

Zbog toga se ovo takmičenje 1922. nazvalo “Ženske svjetske igre“. Organizovala ga je Međunarodna ženska sportska federacija (FSFI) u Parizu, a pratilo oko 20.000 gledalaca. Takmičenje je četiri godine kasnije u Geteborgu otvorio švedski kralj Gustav V. Kao jedina japanska takmičarka nastupila je Kinue Hitomi u šest od dvanaest disciplina, uključujći skok u dalj u kojem je postavila i svjetski rekord te sama osigurala Japanu peto mjesto među devet zemalja učesnica.

Pošto je ženski sport dobio na popularnosti, MOK je dopustio ženama da na Olimpijskim igrama 1928. u Amsterdamu nastupe probno u pet disciplina lake atletike: 100 i 800 metara, štafeta 4×100 metara, skok u vis i bacanje diska. U utrci na 800 metara jedna atletičarka je pala u samom cilju dok je pokušala da zaobiđe jednu konkurentkinju. Jedan njujorški bulevarski list tvrdio je da je više sportistkinja palo u nesvijest. „New York Times“ je pisao: “Finale utrke na 800 metara za žene, u kojoj je gospođa Lina Radke iz Njemačke postavila svjetski rekord, jasno je demonstrirao da je dužina staze od 800 metara previše zahtjevna u pogledu ženske snage.“ Zbog toga je utrka na 800 metara za žene bila ukinuta sve do 1960. godine.

Nakon razočarenja iz Amsterdama, FSFI je 1930. organizovala Ženske svjetske igre u Pragu te 1934. u Londonu. Kada je federacija 1936. imala već 30 zemalja članica, MOK je preuzeo kontrolu nad takmičenjem žena u lakoj atletici. Na igrama u Berlinu 1936. godine, žene su nastupile u šest disciplina prije nego je Drugi svjetski rat doveo do pauze. Olimpijske igre su ponovo održane tek 1948. godine, kad su žene prvi puta dobile dozvolu za utrku na 200 metara, bacanje kugle i skok u dalj.

U istoriji Olimpijskih igara „žene su se za svoje pravo sudjelovanja borile dugo i to za svaku disciplinu“, kaže Molzberger. Fudbal i boks su na olimpijskom nivou postali dopušteni ženama tek 1996. i 2012. godine, a skijaški skokovi tek 2014.

Decenijama je kod sportskih funkcionera bilo ukorijenjeno mišljenje da žene tjelesno uopšte nisu sposobne za najviše napore, mogla bi im „kod trčanja ispasti maternica“ – o takvim je mitovima pričala, naprimjer, Kathrine Switzer. Ova američka trkačica je pisala sportsku istoriju budući da je 1967. godine, kao prva žena, uspješno sudjelovala u bostonskom maratonu sa zvaničnim startnim brojem. Kada je razljućeni šef utrke pokušao da je izbaci sa staze, sam je bio izguran od prijatelja Switzerove, bacača kladiva.

Maraton za žene postao je olimpijski tek 1984. sa jednim incidentom koji je izazvao veliku pozornost – Švajcarkinja Gabriela Andersen-Schiess promašila je posljednju stanicu sa vodom prije cilja i utrčala teško dehidrirana u stadion u Los Anđelosu. Mentalno je bila prisebna, ali je mišići nisu slušali – tijelo joj je bilo nagnuto na stranu, a ona je teturala sa jedne na drugu stranu staze. Kad joj je ljekar krenuo pomoći, ona ga je otjerala znajući da bi bila diskvalifikovana ukoliko bi je dodirnuo ili pridržao.

Tek kad je prešla ciljnu liniju pala je iscrpljena na ruke medicinskom osoblju koje ju je hladilo mokrim peškirima. „Ja se tačno sjećam slavlja i buke. Bilo je nevjerovatno, tako glasno. To nisam očekivala.“, rekla je Andersen-Schiess kasnije. Publika je, stojeći na nogama, pljeskala neobuzdanoj volji ove žene.

 Jasmin Lörchner
Autor 27.3.2021. u 10:00