Aleksandar Pantović o generalu Divjaku

Tokom opsade Sarajeva, u tom gradu je bilo najmanje deset hiljada Srba i jedan od glavnih komandanata odbrane grada, oficir i džentlmen, general pod imenom Jovan Divjak (kome sam stegao ruku, i na to sam ponosan, dok su oko nas padale granate) – takođe je bio Srbin

Zakonik kolonije Rod Ajlend (Rhode Island) iz 1630. veli: “Sotona, neprijatelj ljudskog roda, nalazi u ljudskom neznanju svoje najmoćnije oružje…” Ivica Dačić, ministar unutrašnjih poslova republike Srbije iz 2011. u izjavi povodom hapšenja generala Jova Divjaka komentariše: “I ja sam siguran da ćemo se tako i ponašati, jer ako se uhapsi neki Srbin(!) svi smatraju da je to normalno, a ako se uhapsi neko druge nacionalnosti onda se smatra da je to politički proces.” (Izvor: B92) Ja iskreno verujem da je ministar veoma inteligentan čovek i da nije u pitanju neznanje, već pre jedna instinktivna reakcija, nacionalistički refleks zapaćen u domaćoj političkoj kulturi, koji, kako je Orvel primetio, omogućava da se ljudska bića klasifikuju poput insekata.

Slučaj generala Divjaka nosi težinu, ne samo zbog oficirskog čina optuženog ili dokazivanja činjeničnog stanja slučaja Dobrovoljačke. Dodatna simbolička težina celog slučaja je u tome što general Divjak svojim životom i delom nagriza monolitnu strukturu nacionalističke vizije sveta. Prema nacionalističkim ideolozima nacija je primordijalna kategorija. Određuje način na koji mislimo, na koji osećamo i na koji se izražavamo, postavlja čvrste granice individualnom u životu čoveka. Ovaj Moloh traži maksimalnu žrtvu, sve veze koje čovek ostvari u životu, u trenutku velikog poziva moraju se podrediti imperativu krvi i tla. Sad, ne da mi nisu zanimljivi prigovori: “To o čemu ti pričaš to nije nacionalizam, to je šovinizam”, međutim, sve dok ga neko ne prevrednuje za mene će nacionalizam značiti: Karlovac-Karlobag-Virovitica, Arkan, kopanje očiju rđavom kašikom, genocid u Istočnoj Bosni, braću Lukiće, Markale, tajne grobnice po Batajnici… Da je neko tada upitao vinovnike pomenutih događaja, kako bi se odredili, uveren sam da ne bi rekli za sebe da su šovinisti, već bi iskoristili neki svrsishodniji termin (sebe inače smatram fino vaspitanim čovekom, to hvala mojoj familiji, pa tako kada sam bio mali i kada me oni povedu kod svojih prijatelja da se igram sa njihovom decom, pa ubrzo mi deca napravimo neki zijan, svako degenja svoje dete; vikati na tuđu decu nije kulturno, toliko da se unapredim ogradim od toga što sam se ograničio samo na sopstveno iskustvo žrtve bombardovanja od strane nacionalističke propagande RTS-ove uređivačke politike 90-ih).

Elem, prekršaj Jova Divjaka je taj što je odbio nacionalno kao prvi i osnovni princip identifikacije. Što je izabrao po savesti, a ne po kvazi-instinktu. Čime je ugrozio logiku opravdavanja rata kao tribalnog obračuna. General se borio za Ideju. Ne Ideju nekog grandioznog Istorijskog narativa poput pobede radničke klase, oivičenja Velike Srbije ili ostvarivanja hrvatskog povjesnog prava. Generalova Ideja je bila principijelnija, samim tim što je podrazumevala “principijelnost srca, koje ne poznaje opšte slučajeve nego samo pojedinačne”, koja je za zlatni standard uzela empirijsku činjenicu neponovljivosti ljudskog života. Amerikanci imaju izraz za to decency, mislim da mi nemamo adekvatan prevod, pristojnost ne odgovara, jer nekako više podrazumeva spoljašnju etikeciju. Decency kod amerikanaca ima određen vrednosni gabarit, tako da kad je Džozef Velč (Joseph Welch), armijski advokat, opalio kabadahiju Džozefa Mekkartija sa čuvenom: “Have you no sense of decency, sir, at long last? Have you left no sense of decency?” (Izvor: American Rhetoric), u momentu je brutalno vulgaran lik senatora Mekkartija postao očit milionima Amerikanaca. Možda bi čojstvo, predstavljalo približno odgovarajući izraz u nas, a verovatno bi i generalu Divjaku bio drag.

Pokušaj podvale i relativizacije sukoba u Bosni preko eventualnog izjednačavanja generala Divjaka sa Ratkom Mladićem, jer su obojica optuženici za ratne zločine jelte, pokazuje se kao očigledno lažan. Za takav zaključak ne treba se mnogo truditi. Lenjom posmatraču dovoljno je i baciti letimičan pogled na nasleđe koji su ova dvojica ljudi ostavili iza sebe. Sa jedne strane imamo čoveka koji je posle rata osnovao fondaciju za obrazovanje dece siročića (na sarajevskim ulicama deca zaustavljaju saobraćaj sa natpisima “mi smo tu zbog deda Jove”, natpise sa podrškom za “deda Ratka” ne mogu zamisliti ni u najluđim košmarima), čoveka zbog koga se traumatizirano civilstvo Sarajeva podsetilo nekadašnjeg otetog dostojanstva. Sa druge strane imamo Mladena Obradovića, čedo odvaspitano po svim profesionalnim uzusima Velikosrpske šovenske misli, regrutera reakcionarnog mesa za izfantazirane buduće nacionalne podvige i stvarne huliganske orgije prema nezaštićenim proskribovanim pojedincima i grupama, kako ponosno zuri u objektiv sa slikom Mladića na zastavi. Slika i prilika moralno hendikepirane omladine odrasle na kultu Đenerala.

Tako me je uvek fasciniralo kada iz Haškog tribunala stigne optužnica na tačno ime i prezime okrivljenog, npr. Radovana Karadžića, u Srbiji se odmah digne halabuka kako se stavlja čitav srpski narod na optuženičku klupu. Možemo napraviti jedan misaoni eksperiment. Ako stigne optužba na jedno fizičko lice, zbog krivičnog dela silovanja, a to lice je građanin Srbije i srpske nacionalnosti, zbog čega bih se ja isto tako građanin Srbije i nacionalno Srbin, osećao optuženim? Mogu biti dva odgovora, prvi ako bih i ja bio silovatelj, pa tako osećao solidarnost sa “kolegom”, drugo, ako bih opravdavao zločin zbog karaktera ili karakteristika žrtve. U oba slučaja, negodovanje povodom optužbi je pokušaj poricanja intimnih osećanja i plod delovanja rđave savesti. Ljudi koji tako pričaju ni dan danas ne mogu odgovoriti na pitanje Marka Vešovića sa početka rata: “Ljudi koji su počinili bezakonje, od kojih ljudska pamet staje, a usta se kamene, jesu li još uvek legitimni predstavnici srpskog naroda? Ako zaista jesu onda se mora zaključiti da se radi o razbojničkom narodu. Na taj zaključak dakako, moj razum ne može da pristane. Stoga, ili su Srbi dostojni najgrubljeg prezrenja? ili Karadžić, Koljević nisu više legitimni predstavnici srpskog naroda? Neka izaberu jedno od to dvoje.” (Izvor: YouTube) Svakome ko pojmove poput nacionalnog dostojanstva doživljava sa patosom, preporučujem da pronađe satisfakciju u citatu iz pera Kristofera Hičensa: “Tokom opsade Sarajeva, u tom gradu je bilo najmanje deset hiljada Srba i jedan od glavnih komandanata odbrane grada, oficir i džentlmen, general pod imenom Jovan Divjak (kome sam stegao ruku, i na to sam ponosan, dok su oko nas padale granate) – takođe je bio Srbin.”

differentia-niš

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Ostat će zapisano u turbulentnoj historiji ovih prostora da su tog petka, 12. aprila, tačno u podne, Baščaršijom prošetali predstavnici bošnjačkih stranaka iz regiona, na...
Sarajevo je grad tragedije, ali i pobjede; prošlosti s kojom bi se dalo ponositi jednako kao i stidjeti. Pritom, pogrešno bi bilo razmatrati ovu temu...
Prošle su 44 godine od smrti Josipa Broza, prošlo je više od tri decenije otkad su pomahnitali nacionalisti počeli da ruše zemlju koju je Tito...
Njihov posao nije bio da zbog devet huligana zabrane dolazak na utakmicu hiljadu i po ljudi, koji su kupili ulaznicu i s nestrpljenjem odvojili svoj...