Stalan strah od špijuna, koji bi mogli otkriti njihove brižljivo čuvane tajne, jedno je od zajedničkih obilježja mnogih velikih diktatora. Vladar manjeg bosanskohercegovačkog entiteta Milorad Dodik, doduše, jest diktator, ali nije veliki. Ne zato što to ne bi želio biti, već zato što nema financijskih kapaciteta, a time ni realne moći za provođenje ozbiljne strahovlade. Republiku Srpsku doveo je na prosjački štap kontinuiranim provociranjem i potenciranjem ratnog sukoba stalno ponavljajućim prijetnjama odcjepljenja Republike Srpske, negiranjem genocida u Srebrenici te cijelim nizom korupcijskih afera. Time je, doduše, u izvjesnoj mjeri i samome sebi prouzročio probleme, no mnogo više građanima entiteta kojim upravlja kao vlastitim feudalnim posjedom. Republika Srpska iz dana u dan suočava se sa sve većim siromaštvom, novaca je sve manje, a sankcija sve više.
Dodik je na crnoj listi SAD-a još od 2017., a na njoj su se ubrzo nakon njega našli i neki od njegovih najbližih suradnika. Sankcionirani su zbog ilegalnih poslova te ugrožavanja regionalne sigurnosti i mira na Zapadnom Balkanu. Prije oko dva mjeseca, sredinom oktobra, popis je proširen Dodikovim sinom Igorom i kćeri Goricom te s njima povezanim kompanijama. Stavlja im se na teret da su nizom koruptivnih malverzacija izvlačili novac u svrhu obiteljskog bogaćenja, a na štetu građana do kojih im je svima skupa, navodno, jako stalo. U novembru su na popis dodani još i ministar energetike i rudarstva RS Petar Đokić, Duško Perović, dugogodišnji šef predstavništva RS u Moskvi te Savo Cvijetinović, član izvršnog odbora SNSD-a.
Za to vrijeme, dok obitelj s najbližim suradnicima predano skuplja novac za lagodan život, planirani projekti obnove propadaju upravo zbog nedostatka novaca za njihovu realizaciju. Primjerice, napušten je projekt obnove prometne infrastrukture kojim su Željeznice RS planirale, uz financijsku potporu Europske Unije, modernizirati signalizaciju na pružnim prijelazima na kojima učestalo dolazi do nesreća. Ni web stranice institucija RS od oktobra više nisu u funkciji, SAD im je zabranio korištenje domene te su izbrisani iz Google pretraživača. Njemačka je obustavila financiranje četiri razvojna projekta u vrijednosti 105 milijuna eura, a Europska Unija odobrila samo one projekte koji će biti realizirani u Federaciji BiH, ali ne i one koji bi se realizirali u Republici Srpskoj. Ni strane banke više ne žele kreditirati RS, investicija gotovo da nema, radna mjesta se zatvaraju i sve veći broj građana napušta domove u potrazi za boljim životom u zemljama Europske Unije.
O takvom stanju stvari svjedoči i čelnik glavne opozicijske stranke SDS-a Milan Miličević objašnjavajući kako Dodik pokušava zastrašiti građane stvaranjem dojma da će njegova osobna propast istovremeno biti i propast cijelog entiteta. „Ako ne bude njega, neće biti Republike Srpske. Ako ne bude njega, neće biti penzija. Ako ne bude njega, neće biti zdravstvenog osiguranja”, objašnjava Miličević Dodikovu retoriku.
Zbog svega navedenog Dodik, u maniri ozbiljnog diktatora, nastoji onemogućiti svako kritičko preispitivanje svog političkog djelovanja i još više, nedaobog, porijekla imovine. Da bi spriječio istraživačko novinarstvo, a time prevenirao i vlastiti potencijalni kazneni progon, već se ranije (25. augusta) pobrinuo za izmjene Kaznenog zakona RS, kojima je uveo kriminalizaciju klevete. Ona služi tome da prijetnjom drakonskim kaznama novinare dovede do autocenzure sugerirajući im kako nije pametno „čačkati mečku”. A onda se dosjetio da bi mečku mogle čačkati i nevladine udruge, valjda poticanjem građanske hrabrosti i zahtijevanjem transparentnosti u radu javne uprave, pa ih je proglasio špijunima. Trenutno je u javnoj raspravi prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, kojim nevladinim udrugama pokušava zabraniti svaku političku aktivnost te ih lišiti financijskih sredstava i tako dovesti do njihovog gašenja. Nacrt kontroverznog zakona o „agentima stranog utjecaja” Dodikova je većina u Narodnoj Skupštini RS-a usvojila još krajem septembra. Usprotivili su mu se oporbeni zastupnici naglašavajući kako je riječ o još jednom pokušaju gušenja slobode civilnog društva. I nisu jedini. Delegacija EU u BiH, veleposlanstvo SAD-a i Upravni odbor Vijeća za provedbu mira smatraju da je ovaj prijedlog mnogo usklađeniji s ruskim zakonom iz 2012., nego s preuzetim obavezama vodstva Republike Srpske na putu europskih integracija Bosne i Hercegovine.
Ideja mu je registrirati nevladine organizacije kao „strane agente” da bi ih mogao financijski i na svaki drugi način nadzirati te im, po potrebi, zabraniti djelovanje bez mogućnosti žalbe. Posebno se strasno obrušio na udruge koje primaju financijsku potporu iz inozemstva, a takva je većina. One opstaju ponajviše zahvaljujući entuzijazmu volontera, jednim dijelom zahvaljujući i projektima koje povremeno realiziraju. Nazivati ih stranim agentima i špijunima zvuči suludo, jer takvo i jest.
Analizu ovog prijedloga napravio je i Transparency International BiH te zaključio kako nije usklađen s Europskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, kao niti s državnim i entitetskim Ustavom i važećim zakonima u Republici Srpskoj. Američko je veleposlanstvo upozorilo da je ovaj nacrt zakona „oblikovan po uzoru na rusko zakonodavstvo koje je Kremlj koristio za suzbijanje neslaganja, uništavanje civilnog društva i iskorjenjivanje slobode medija”. Po opisu odgovara upravo onome što Dodik želi postići. Zato nam ne preostaje ništa drugo doli uporno i što glasnije vikati: „Car je gol!”
