Asmir Kujović: Četiri ratne fotografije Milomira Kovačevića Strašnog

Tokom dugih zimskih mjeseci za vrijeme opsade Sarajeva, kada nije bilo struje ni plina, drva su značila život. Jedna vrećica drva na pijaci koštala je i do sto njemačkih maraka. Drveće u parkovima je bilo posječeno i ne jednom sam vidio kako i žene sa sjekirama obaraju neko stablo na travnjaku pored Miljacke.

Foto: Milomir Kovačević Strašni

1.

strasni 1

Negdje u jesen 1991. kupio sam u prodavnici lovačke opreme jednu maskirnu vojničku košulju. Vojničke košulje u to vrijeme nisu bile dio neke pankerske mode, pa ipak, učinilo mi se da je cool, može biti da sam se sjetio jedne fotografije Sajmona Le Bona, iz vremena kada sam bio u osnovnoj školi, na kojoj je nosio istu takvu. Jedna prijateljica s fakulteta me je u šali pitala imam li išta drugo da obučem osim crne rolke koju sam nosio svaki dan, pa sam pomislio da bi to mogla biti zgodna promjena. Svuda se tih dana pričalo o politici, možda sam i pomišljao da će se Jugoslavija prije ili kasnije neminovno raspasti, ali mi nije bilo ni na kraj pameti da će uskoro pući i u Sarajevu.

Obukao sam tu košulju kada sam početkom ljeta 1992. postao kurir u Armiji BiH. Stariji momci u kasarni, koji su se vrzmali okolo u džinsu i trenerkama, stalno su me zapitkivali gdje sam nabavio tu košulju. Među njima je bilo i već prekaljenih boraca s hrvatskog ratišta, jedan od njih se odazivao na nadimak Zenga. Moram reći da je ta košulja zbilja bila finijeg kroja čak i od onih maskirnih uniformi koje smo u posljednjoj godini rata svi imali. Njene smeđe, zelene, sivomaslinaste, crne i oker šare bile su izoštrenije, kao na koži tigra ili kakve druge tropske životinje. Zahvaljujući njoj od običnog kurira postao sam kurir u komandi brigade; pretpostavljam da su nadležni oficiri željeli da na raspolaganju imaju i jedno uniformisano lice. Fehim Agić, koji će kasnije postati jedan od najvećih heroja odbrane Sarajeva, pitao me je tada da mu prodam tu košulju. Rekao sam mu da ne mogu, jer nemam drugu. U njegovom stavu i držanju bilo je neke napadne samouvjerenosti i jedino po tome bih ga sada mogao povezati sa svim onim nevjerovatnim legendama koje su se o njemu ispredale i prije nego što je herojski poginuo na Žuči. Tog ljeta 1992. vidio sam u njemu običnog vojnika, dobrovoljca, nisam imao pojma da je završio vojnu akademiju i da je bio među elitnim pomorskim diverzantima u JNA. Nevjerovatno je da danas više niko ne spominje junake kakav je bio rahmetli Aga. Da se borio u partizanima u Drugom svjetskom ratu sigurno bi bio slavniji od komandanta Save Kovačevića i Nikoletine Bursaća zajedno.

Kao kurir sam svakodnevno išao do zgrade Predsjedništva po poštu i dnevnu štampu, tako da sam znao šta novine pišu i prije komandanta brigade. Na radiju su svakodnevno javljali o skoroj vojnoj intervenciji Zapada, a kada je jedan novinski analitičar obznanio da je vojna intervencija “pitanje sata”, počela je da me grize savjest što sam propustio junski ispitni rok na fakultetu.

Tako sam obukao svoju maskirnu košulju, istakao na reveru akreditaciju Armije BiH i krenuo da polažem ispit iz italijanske književnosti kod profesora Muhameda Dželilovića. Kako je Filozofski fakultet bio zatvoren zbog snajpera koji su pucali u tom dijelu grada, profesori su primali studente u prostorijama Pravnog fakulteta. Tog ljeta sam sve vrijeme boravio u kasarni i mogao sam samo krišom da čitam literaturu za ispite kada u kancelariji sekretarice komandanta nije bilo nikoga. U spavaoni se nisam usuđivao da čitam, jer je moj tadašnji cimer, koji će kasnije poginuti na Žuči, gajio nevjerovatnu mržnju prema knjigama. Nekada je u srednjoj školi pao na popravnom zbog “Povratka Filipa Latinovića” i svaki put kad bi me vidio s knjigom psovao je Filipu Latinoviću mrtvu majku i sve po spisku. Okuražen prvim uspjehom na fakultetu, ponovo sam obukao maskirnu košulju i krenuo na ispit iz francuske književnosti kod pokojnog profesora Nikole Kovača, koji je u to vrijeme bio i ministar kulture. Dok sam se preznojavao zamuckujući pred ovim uglađenim gospodinom, nisam mogao ni sanjati da će mi on lično deset godina kasnije uručiti Godišnju nagradu Društva pisaca BiH i da će napisati sjajan esej o mojoj knjizi. Tako je došao red i na ispit iz latinskog jezika. Profesor me je primio u svom stanu i odmah s vrata me upitao imam li koju cigaretu. Imao sam u džepu jednu načetu kutiju drine i ponudio ga koliko god sam mogao ljubaznije. Za stolom u dnevnom boravku odgovarao sam na pitanja o konjugacijama, a onda je profesor neočekivano odužio sa ispitom, sve dok nismo dokrajčili kutiju drine koja je stajala na stolu. Rekao mi je da dođem ponovo, da to malo bolje spremim, i da mu idući put, ako sam u mogućnosti, posudim koju kutiju cigareta, s obzirom da mi u vojsci imamo redovno sljedovanje. Kada sam primio iduće sljedovanje cigareta otišao sam na pijacu na Otoci i prodao cijelu šteku. Tih dana tarifa je bila “tri za deset”, što će reći tri kutije drine za deset njemačkih maraka. Stajao sam na uglu i dobacivao prolaznicima: “Tri za deset”, “Tri za deset”. Sve je bilo gotovo za desetak minuta. Kako je naša kasarna bila u Pofalićima, nedaleko od Fabrike duhana, neki momci su znali preko koga se u kiosku ispred fabrike mogla kupiti šteka drine po “originalnoj cijeni”. Tako se našlo nešto i za profesora latinskog. Jednog dana, dok sam sjedio kod sekretarice u komandi brigade, na vrata je banuo profesor filozofije s mog fakulteta. Saznao sam da je on počasni član naše brigade. Nakon ručka, ostao je dugo u razgovoru s komandantima, povela se rasprava o “srpskom mitomanskom prokletstvu”. Dok sam dežurao pored telefona sinulo mi je da bih mogao kod njega polagati ispit iz filozofije, budući da za profesora kod koga sam slušao predavanja niko nije znao gdje je. Tako sam u peripatetičkoj šetnji po dvorištu kasarne s profesorom položio ispit iz filozofije. Mada, moram reći da sam se tada malo obrukao, jer nisam znao ponešto od onog što je Platon rekao za Homera. Jedna od sekretarica u komandi brigade bila je umjetnica Alma Suljević i katkada mi je bilo interesantno slušati njene rasprave s književnikom Huskom Džigalom, koji je bio u odjelu za moral i društvena pitanja. Jednom sam s prozora spavaone ugledao u dvorištu pjesnika Marka Vešovića, i bio sam zapanjen kao da sam vidio Elvisa Prislija glavom i bradom. Marko je kasnije objavio tekst o mački u dvorištu ispred kasarne Prve sandžačke brigade, ali da pravo kažem, ja tu mačku nikad nisam primijetio. Položio sam tako uz pomoć te maskirne košulje još dva ispita, ali kako je s vremenom bilo sve izvjesnije da od vojne intervencije neće biti ništa, odgodio sam studiranje do kraja rata, ako preživim, i ako rat ikada završi. Jednog jesenjeg dana, dok sam s osmatračnice u rovu gledao u prizor opalog lišća u šumi, izvadio sam iz džepa olovku i papir i zapisao: “Šuma je svukla maskirnu uniformu”.

Na fotografiji Milomira Kovačevića Strašnog dječak u maskirnoj uniformi s bosanskim grbom ponosito drži kalašnjikov bez okvira s municijom. Dok gledam fotografiju, ne mogu a da se ne sjetim kako sam, kada sam se prvi put našao u rovu, prošao vojnu obuku za nepunih dvadesetak minuta. Moj kompanjon, čovjek u zrelijim četrdesetim godinama, mi je pružio kalašnjikov i na brzinu mi sve objasnio: ovako se vadi okvir s municijom, a ovako se vraća, ovako se puni municija; ovako podesiš na rafalnu paljbu, a ovako na pojedinačnu, ovako je metak u cijevi. Zatim mi je pružio ručnu bombu: ovako se izvuče osigurač i samo je firikneš. Ispalio sam pet-šest metaka u pravcu šume, radi probe. Preostalo je još samo da mi objasni kako se ispaljuje tromblon. U djetinjstvu mi je otac ponekad davao vazdušnu pušku da sa njom vježbam u dvorištu kuće gađajući u metu. Sjećam se da sam jednom tako namjeravao da pogodim goluba, ali sam se predomislio, nešto poput De Nira u filmu “Lovac na jelene”. Sada na liniji radije sam birao kragujevačke automatske puške od onih mađarskih, iako su ove druge bile znatno lakše, zbog noćnog nišana. Bilo mi je kao nekom djetetu zabavno da u mrklom mraku gledam kroz nišan mušicu kao da je udaljena betlehemska zvijezda na nebu. Nekoliko godina poslije rata često sam imao noćnu moru da sam u rovu i da mi u odlučujućem trenutku puška zakuje i neće da opali. Dok gledam Kovačevićevu fotografiju, u naivnom ponosu dječaka s puškom vidim pomalo i sebe kakav sam bio tada kada mi je bilo devetnaest godina.

 2.

strasni3

U nezaboravnoj uvodnoj sceni Fasbinderovog filma “Brak Marije Braun” artiljerijska granata iznenadno pogodi zid s kojeg pada firerova slika, a potom se iz zjapeće rupe neočekivano ukaže prizor naglo prekinute ceremonije vjenčanja u nekom privatnom stanu. Rupa od granate postaje otvor kroz koji se gleda u drugi, možda “onaj” svijet. Na jednom dijelu linije u Hotonju rovovi su bili u polusrušenim kućama u kojima su nam rupe od granata služile kao osmatračnice. Na fotografiji Milomira Kovačevića iz mraka ruševina između nagorjelih greda i oljuštenih i počađalih zidova ukazuje se visoki toranj katedrale s krstom na vrhu pod zracima jutarnjeg sunca. Krst na fotografiji ponovo postaje simbol žrtve, golgote, mučeništva koje “otkupljuje grijehe svijeta”, ali i simbol nade. Istovremeno, fotografija je ironično uprizorenje svih grozota koje su ljudi u stanju počiniti u ime uzvišenosti jednog takvog simbola. U vrijeme opsade Sarajeva Miljenko Jergović je objavio pjesmu “Katedrala”, čije posljednje stihove i danas pamtim: “čuju se samo kroz grane i vjetar/ zvona katedrale koja se ruši”. Ono što ova čudesna i pomalo nadrealna pjesnička slika suptilno izražava je isto ono što se može vidjeti i na fotografiji Milomira Kovačevića. Neko je možda i u padu munare sa džamije Magribije čuo posljednji poziv na molitvu.

U avgustu 1992. tenkovska granata je pogodila stan moje tetke u kojem sam ranije stanovao kao student. Moja daljnja rođaka, koja je privremeno boravila u njemu, nakon što je izbjegla s Dobrinje, sticajem sretnih okolnosti nije bila povrijeđena. Nekakva “pancirna” tenkovska granata ubila je mog komšiju u stanu preko puta, prošla kroz dva zida u mom stanu i zabila se u regal polomivši i prozore. U to vrijeme spavao sam u kasarni i zahvaljivao sam Bogu što sam u vojsci, jer mi je bilo jasno da bih sigurno poginuo da sam sjedio kod kuće. Moj komšija je izdahnuo dok su ga nosili niza stepenice, kažu da su povrede na njegovom tijelu bile tako strašne da mu je utroba doslovno ispadala dok su ga pješke snosili sa šesnaestog sprata, jer nije bilo struje. Granata je samljela i uništila svu moju garderobu u regalu, ali je nekim čudom preživio jedan smeđi sako na kojem je bila tek jedna rupica od gelera granate. Taj sako je na neki čudan način odigrao ključnu ulogu u mojoj odluci da se počnem baviti književnošću. Možda i zbog toga, kada sam poslije rata prvi put dao intervju za neke novine pojavio sam se u tom sakou, računajući da rupicu od gelera na leđima niko neće primijetiti.

U jesen 1990. u istom tom smeđem sakou stajao sam ispred studentske službe u holu Ekonomskog fakulteta i popunjavao formulare za upis. Za povišenim drvenim pultom prislonjenim uza zid, koji je podsjećao na šank u nekoj jeftinoj buregdžinici, na par koraka od mene zastala je jedna djevojka pridržavajući papire ispred sebe. Nekoliko puta je bacila pogled prema meni, a onda mi prišla i zatražila olovku. Imala je plavu kosu i u njenim pokretima bilo je neke djetinjaste živosti. Nakon što mi je s osmijehom vratila olovku, nastavio sam da popunjavam svoju prijavu. Ona je još uvijek stajala tamo zadubljeno listajući svoje papire, i mada sam primijetio njenu zamamnu zadnjicu, nije mi se dalo u tom trenutku da smišljam šta da joj kažem. Djevojka mi je ponovo prišla i upitala me da li bih mogao da joj posudim svoj sako, samo da otrči do knjižare “Svjetlost” preko puta da kupi indeks, vani je bio pljusak, a ona je imala na sebi samo tanku majicu i nije bila ponijela kišobran. Ne vjerujem da je iko tog dana nosio kišobran, jer se činilo da će biti lijep dan. U trenutku sam, ne znam zašto, posumnjao da je možda neka uličarka koja hoće tek tako da se domogne mog skupog italijanskog sakoa, jedinog kojeg sam imao. “Ne mogu, izvini”, odgovorio sam joj. Djevojka se na to naglo zacrvenila u licu, jedva je došla do daha od preneraženosti i stida, oči su joj zasuzile. Okrenula se i pošla ka izlazu. Kada sam vidio šta sam uradio krenuo sam za njom i stao da se izvinjavam, odmah sam skinuo sako sa sebe i pružio joj ga, moleći je da mi oprosti. Bio je to, kako bi rekao Hemfri Bogart, početak jednog “divnog prijateljstva”, koje će doprinijeti da uskoro napustim Ekonomski fakultet i da se već iduće godine upišem na studij romanistike.

 3.

strasni2

Tokom dugih zimskih mjeseci za vrijeme opsade Sarajeva, kada nije bilo struje ni plina, drva su značila život. Jedna vrećica drva na pijaci koštala je i do sto njemačkih maraka. Drveće u parkovima je bilo posječeno i ne jednom sam vidio kako i žene sa sjekirama obaraju neko stablo na travnjaku pored Miljacke. U tim danima, dok smo stražarili na liniji, glavna nam je briga bila da nasiječemo drva, prvo za “kamin” ili peć u rovu, a onda idućeg dana i po jednu vreću koju je svak nosio kući. Tokom posljednje godine rata strana brda iza naših linija je potpuno ogolila, tako da su borci idući po drva zalazili u teritoriju prema neprijateljskim linijama, rizikujući tako da nagaze na minu ili da budu upucani. Ja sam to radio samo kada sam morao, jer sam se sjećao momka koji je poginuo nagazivši na minu i kako smo nosili njegovo tijelo uz brdo, i nije mi se baš rizikovalo. Ostali borci su bili roditelji i muževi i za njih je to bila prijeka nužda. Sjećam se jedne noći kada je bio veliki pljusak, vraćali smo se sa straže na Jehovači, silazili smo s padine brda Žuč koja gleda ka Vogošći i svak je nosio na leđima ranac i po jednu vreću drva. Išli smo pješke tim brdovitim terenom po uskim puteljcima kroz šumarke i doline, posvuda je bilo blato do koljena, osvjetljavali su nas samo blicevi munja. Barem dvadesetak puta sam se okliznuo i pao u blato. Uniforma mi je bila potpuno mokra, znoj i raskvašena zemlja su mi se pomiješani slivali niz lice, ali sam žurno ponovo ustajao i uzimao vreću s drvima da ne zaostanem za kolonom. U tim trenucima nastojao sam da ne mislim na to da ću, kada jednom stignem do svog nebodera u Hrasnom, morati istu tu vreću da nosim pješke na šesnaesti sprat, odmarajući se na svakom četvrtom zavijutku stepeništa. Nastojao sam da ne mislim na to da ću ujutru opet morati da nosim na šesnaesti sprat teške kanistere s vodom. Ali barem ću, zahvaljujući tim iscjepkanim drvima, moći da operem uniformu i da nešto skuham.

Ne znam šta mi je davalo snagu da sve to izdržim, u situaciji kada se posvemašnjoj ratnoj bijedi više nije nazirao kraj. U jednoj knjizi podvukao sam riječi Franje Asiškog: “Ponad svih milosti i darova Svetog duha koje Hrist udjeljuje svojim prijateljima jest svladati samoga sebe i za ljubav Hristovu drage volje podnositi patnje, uvrede, i sramote, i nevolje; zato što u svim ostalim Božjim darovima ne možemo sebe slaviti, jer oni nisu naši, nego Božji; o čemu apostol kaže: Šta ti imaš što nije od Boga? I ako si to primio od njega, čemu to veličaš kao da si to imao od sebe? Ali na krstu patnje i bola možemo se veličati, zato što je to naše.”

Na fotografiji Milomira Kovačevića u podnožju mezarja na Alifakovcu zaleđen je trenutak u kome dječak i postariji čovjek, može biti njegov dedo, nose drva na leđima. Dva turbeta na uzvisini, sa po četiri stupa koji poput baldahina nose kupolu, i dva insana koja se bore da prežive užase opsjednutog Sarajeva. Turci su turbeta gradili tako da oblikom podsjećaju na jurtu, nomadski šator iz vremena dok su još nastanjivali daleke azijske stepe. Umrli su, prema ovoj interpretaciji islamskog učenja, u neku ruku, nomadi. U djetinjstvu sam jednom posjetio turbe sultana Murata i znam da svako turbe liči na džamiju bez munare: tamo gdje je šutnja neprekidna molitva, više nema potrebe za ezanom. Ispod kamenog svoda kupole šćućurilo se svih sedam nebesa.

Turbeta su podizana gazijama, velikodostojnicima i čuvenim dervišima: prizor uhvaćen na fotografiji svojom kompozicijom kao da svagdašnja poniženja sarajevskih nesretnika preobražava u herojska i svetačka djela. Ima neke magične višeznačnosti u kontrastu između tih turbeta, oko kojih stražare nakrivljeni bijeli nišani s kamenim čalmama, i prizora marljivih sarajevskih logoraša. Kao što je na Klimtovoj slici “Život i Smrt” figura Smrti zastrašujuće živa, budna i nakostriješena sa svojim razrogačenim očima i utrobom od krstača i grobova, dok je figura Života obavijena u neku sladunjavu i omamljujuću obamrlost, uspavana ili sanjiva od mnogostruko ispreplitanih zagrljaja u koje bi da se skrije i nestane, sklopljenih očiju pred Smrću, tako i na ovoj fotografiji prepoznajemo sličnu višeznačnost – nismo sigurni je li mezarje na brežuljku za patnike jedina izvjesnost, strašna prijetnja ili obećanje istinskog i vječnog života, ili sama patnja znači istinskiji život, produbljeniju svijest o smrti, spoznanje da je smrt dobitak čak i ako je prelaz u “san bez snova”, kako bi rekao Sokrat. Na fotografiji se ne vide vijugavi konsonanti ajeta isklesanih u kamenu bijelih nišana koji su oštriji negoli u istim ajetima na zidovima džamija ili vezenim levhama. Mezarje s turbetima lebdi iznad glave starca kao “misaoni” oblak na crtežu u nekom stripu.

 4.

strasni4

Tokom prvih mjeseci opsade Sarajeva, kada sam još bio kurir u komandi brigade, svaki dan sam po zadatku morao otići do zgrade SDK kod Vječne vatre radi nekih papira i usput svratiti do Press službe Armije BiH koja se nalazila u zgradi Predsjedništva. Na putu do Vječne vatre morao sam proći nekoliko raskrsnica po kojima je dejstvovao snajper: prva je bila između Fabrike duhana i Mljekare, druga između Kasarne Maršal Tito i Kranjčevićeve, treća nedaleko od Doma pisaca, četvrta u Đure Đakovića i peta, koja se vidi na fotografiji Milomira Kovačevića, na pješačkom prelazu gdje ulica Kulovića izlazi na Titovu. Dok sam pretrčavao te raskrsnice nebrojeno puta se dogodilo da mi metak prozviždi iznad glave. Dešavalo se da padne granata i usmrti nekog nesretnika na nekom mjestu kojim sam ja samo pet minuta ranije prošao. Jednom su granatirali zgradu Predsjedništva samo desetak minuta nakon što sam ja iz nje izašao.

Mnogo puta sam hodajući tom maršrutom imao sreće i pribojavao sam se da ću jednog dana potrošiti svoje kredite kod Svevišnjeg. Kada sam prvi put iz daljine začuo vriske i zapomaganja, svim silama sam nastojao da od sebe odbijem tu užasnu, podlu, sebičnu, šejtansku pomisao da je Bog mene poštedio zato što sam u Njegovim očima važniji i bolji od drugih. Estagfirullah, jer sam u dubini duše znao da sam gori od svih drugih ljudi, kao što sam znao da je i ova druga pomisao samo besramno ulizivanje Gospodaru svjetova i cjenkanje s Njim, estagfirullah! Elem, imao sam tih dana dovoljno materijala da od jutra do mraka meditiram o Proviđenju. Kada sam kasnije, sjećajući se toga, napisao pjesmu pod naslovom “Tzimtzum”, učinilo mi se da je to moja posljednja pjesma, ona na koju sam oduvijek čekao. Nadomak raskrsnice između ulice Kulovića i Titove jednog dana sam gledao kako ljudi s trotoara vodom spiraju lokvu krvi pomiješanu s nečim što su mogli biti komadići nečije lobanje ili utrobe. U tom trenutku najviše me je užasnulo to što su ljudi nastavili da mirno hodaju gore-dole za svojim poslovima, ne osvrćući se, kao da to nije ništa. To me je podsjetilo na jedan prizor odranije, kada sam prvi put otišao do pijace na Alipašinom da kupim mladog luka, jer na pijacama u to vrijeme nije bilo drugog povrća. Na travnjaku pored Miljacke ležala je neka starica, preko usta joj je bila namaknuta ljepljiva traka, a ruke na leđima zavezane žicom. Ne znam je li bila mrtva ili je samo izgubila svijest. Ljudi su žurno prolazili na tri metra od njenog tijela i niko se nije ni osvrnuo. Sjećam se da mi je istog tog jutra na balkon iznenada doletio papagaj, plavo-žuta ara. Nekoliko puta se oglasila, a kada sam joj prišao, prhnula je dalje. Pretpostavljam da ju je vlasnik “velikodušno” pustio kroz prozor. Ta starica, to neosvrtanje i taj papagaj učinili su da tog dana prvi put naslutim kakav nas rat čeka.

Ubrzo su na raskrsnici između ulice Kulovića i Titove postavili betonsku ploču koja je štitila prolaznike od snajpera. Neki domišljati entuzijast srebrnim je sprejom krupnim slovima napisao “Pink Floyd”, aludirajući dakako na film i album “The Wall”, koji tematizira fukoovske mehanizme represije nad pojedincem u društvu, u kojima se zid javlja kao simbol svekolikog otuđenja i svjesne izolacije, ili pak nevidljivih kavafijevskih zidova. Ne znam da li je Rodžer Voters čitao Sartrovu pripovijetku “Zid”, te da li je za autora grafita zid predstavljao istovremeno i simbol granice koju uspostavlja razlika, mjesta na kome se identitet formira u odnosu ili otporu spram Drugog. Tek, meni lično je taj detalj djelovao pomalo neukusno i bizarno, u okolnostima kada su ljudi ginuli na ulicama i kada je betonski zid u Titovoj za većinu Sarajlija jedino mogao predstavljati mitski zid što ga je Zulkarnejn podigao protiv Goga i Magoga.

Nakon dvije godine, ako me sjećanje ne vara, neko je natpis “Pink Floyd” prekrio sa “Skid Row” i “I remember you – Sebastian”. Poruka o izolaciji shvaćena je kao izazov u vječnom i nepomirljivom sukobu generacija oko muzičkih ukusa. Mlađa generacija, stasala krajem osamdesetih uz američke bendove kao što su “Guns N’ Roses” i “Skid Row” dobila je priliku da na ovom zidu izrazi svoj prezir prema muzici starih i već olinjalih dedica iz “Pink Floyda”. U razvoju muzičkog ukusa kod adolescenata obično dolazi do izražaja ono što je Frojd nazvao “narcizmom malih razlika”. Ja, naprimjer, nikada nisam pristao da slušam “Skid Row” upravo zato što je to muzika koja je pripadala generaciji moje mlađe sestre, i možda mi je taj šminkerčić Sebastijan išao na živce baš zato što je ona njegov poster držala na zidu. Tako, recimo, nikada nisam pristao da pogledam film “Prljavi ples”, jer je on muzički pripadao generaciji moje sestre, dok sam, eventualno, možda imao neki sentiment prema filmu kakav je “Flashdance”. Za moju generaciju najvažniji album od “U2” bio je “Unforgettable Fire”, dok je za generaciju moje sestre to bez sumnje “Joshua Three”. I tako dalje. Ali natpis na betonskom zidu otkriva i nešto drugo, u gradu u kom nije bilo struje mladima je nedostajala muzika koju su nekad slušali, pa je ispisan naslov pjesme aktuelne u predratnim godinama. U srednjoj školi ja sam slušao muziku s kaseta, tako da uglavnom nisam mogao u cijelosti razumjeti engleski tekst, te sam bio sklon da svim tim pjesmama pripisujem neka dublja filozofska značenja. Tek kasnije sam se uvjerio da su to uglavnom bile narkomanske nebuloze, tu i tamo sa natruhama nesvarene lektire, uz poneki dobar stih ili fragment. Kada sam u pubertetskim godinama slušao Springstinovu pjesmu “Cover me”, bio sam uvjeren da je taj tekst istinska poezija. U to vrijeme nisam mogao znati da je ono o čemu govori pjesma mnogo ranije izrazio Andre Breton: “Poetski zgrljaj je kao tjelesni zagrljaj/ Dok traje/ Zaklanja svaki pogled na bijedu svijeta.” U rijetkim danima rata kada bih se zatekao kod kuće u periodima kada bi došla struja slušao sam samo “The Clash” i ponekad balade od “Bijelog dugmeta”. Kao u davnim srednjoškolskim danima, puštao sam i po nekoliko puta “Pjesmu mom mlađem bratu” i tonuo u sanjarenje. Sjećam se i onih prvih nestanaka struje na samom početku rata, kada je poslije dugih dana tišine i mraka jedan moj komšija, nakon što je došla struja, iznio na terasu ogromne zvučnike, navio ton do daske i pustio “Zastavnik Džemo – čelična krila naše armije”, tako da je čitav neboder treštao, pri tome naizmjenično paleći i gaseći svjetla kao u diskoteci. Humor Ramba Amadeusa zvučao je u tim trenucima potpuno sablasno i sumanuto, dok se iz daljine čulo štektanje rafala i tutanj topovskih granata. Kasnije sam na pijaci našao tranzistor koji je radio na solarnu energiju i od tada sam ga redovno nosio na liniju. Moji kompanjoni u rovu obično su tražili da slušamo srpske radiostanice, jer je, po njihovom mišljenju, na njima bilo “bolje muzike”; uz srbijanski turbo folk nostalgično su se prisjećali dana iz mladosti kada su lumpovali po ilidžanskim kafanama. Jedan mlađi momak, u teškim ljubavnim problemima zbog svoje bivše vjerenice, nije mogao da se suzdrži a da ne zaplače kada bi na radiju čuo refren Šerifa Konjevića: “Ko te zorom budi kada mene nema, za koga ti majka vjenčanicu sprema.” Kada sam ga kraj vatre u rovu upitao zašto plače, rekao mi je da svake noći sanja krvavu vjenčanicu. Imao je plavu kosu, te ga je jednako emotivno pogađala i pjesma koju je nekad slušao sa svojom bivšom dragom, “Hej zlatni dječače” od grupe “Magazin”. Bilo je i nekog perverznog uživanja u borbenim pjesmama koje su se mogle čuti na stanicama s neprijateljske teritorije, u kojima su spominjani “balije” i “mudžahedini” i koje su slavile četnike Draže Mihailovića. Za moje saborce te su pjesme bile potvrda da su živi i da postoje, da nekome nešto znače, i da su oni ti strašni “mudžahedini” o kojima se pjesme pjevaju. Osim toga, na sarajevskom radiju obično nisu javljali o porazima bosanske armije, pa smo mislili da na radiostanicama s neprijateljske teritorije možemo čuti i neku relevantniju informaciju. Kada je na Treskavici započeo dugo pripremani proboj i kada je na našoj liniji “gorilo i iz neba i iz zemlje”, dok sam iz rova nijemo promatrao kako žurno i uz povike izvlače poginule i ranjene diverzante – tog dana su na bosanskohercegovačkom radiju javili da je dan na sarajevskom ratištu protekao “neuobičajeno mirno”. Dok su mladi momci tih dana ginuli na Treskavici, za sarajevske podrumaše i novopečenu elitu ratnih profitera priređena je projekcija filma u kojem je Šeron Stoun prekrstila noge. Na našem radiju to se nazivalo “kulturnim otporom”. Kakva elita, takva im i kultura, kako reče jedan moj drug iz vojske, po profesiji operski pjevač.

Jednog dana za vrijeme opsade sreo sam blizu kasarne Maršal Tito čuvenu američku fotografkinju Eni Libovic. Prepoznao sam njeno lice iz novina. Hodala je sama i gledala oko sebe kao da traži dobar motiv za neku reportersku fotografiju. U to vrijeme Eni mi je bila poznata samo kao autorica omota za album Brusa Springstina “Born in the USA”. Prošao sam pored nje počašćen njenim znatiželjnim pogledom. Bio sam u tom trenutku iskreno zadivljen njenom hrabrošću, time da ona kao strankinja, žena i svjetski slavna umjetnica hoda tako sama sarajevskim ulicama rizikujući da je pogodi snajper ili granata, samo radi umjetnosti. Eni mi je tada, prošavši pored mene, dala najbolju potvrdu da sam bio u pravu što sam ostao u Sarajevu tokom svih godina rata. Da nisam, bilo bi me stid od nje. Od Džona Lenona, engleske kraljice, najvećih zvijezda Holivuda, pa do sportista, muzičara i književnika svjetskog glasa, te naravno neizbježnog Ismeta Bajramovića Ćele, nema koga Eni u svojoj karijeri nije fotografisala. Pa ipak, objavila je samo nekoliko fotografija iz opkoljenog Sarajeva. Možda je uvidjela da pored takvih majstora kakav je Milomir Kovačević Strašni u Sarajevu nije imala šta da traži.

Asmir Kujović/penbih.ba, 2015.godina

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Asmir Kujović

Asmir Kujović

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Ovo su samo djelomična sjećanja koja pokušavaju barem unekoliko predočiti tko je bio i ostao Dragan Vikić, Tata, Babo, ovodobne brozovsko-valterovske karizme, i tko mu sve nije oprostio...
Bračni par Radoslav i Marina Komljenac 26. juna 1993. godine odvedeni su iz svog stana u sarajevskom naselju Bistrik od strane pripadnika jedinice Mušana Topalovića...
Kad sam došao kući, s majkom zapodjenuh razgovor o ratnim danima u Sarajevu, o tome kako ih je ona doživjela, šta joj je najteže bilo....
Teško je objašnjiva, ali mnogo puta potvrđena spremnost Bosanaca i Hercegovaca na praštanje. Proizašla iz strahovite patnje koju je ovaj narod bio prisiljen proživjeti, kao...