Bauk Trampovog povratka

Tramp 2.0 neće brinuti o poštovanju ili priznanju, već o osveti. Žudnja za naplatom nije tek lična odlika ovog lidera – to je suština njegove igre. Preoblikovanjem republikanske stranke oko mita o ukradenim izborima, Tramp ne priželjkuje osvetu – on očekuje da će za to dobiti mandat.

foto: Neda Radulović-Viswanatha

Bauk kruži Evropom – bauk povratka Donalda Trampa u Belu kuću. Kako je pokazala nedavna anketa javnog mnjenja, mogućnost za još četiri godine poremećaja obeshrabruje čak i birače na evropskoj krajnjoj desnici, sa izuzetkom pristalica stranke Fides mađarskog premijera Viktora Orbana. Naravno, šta god da Evropljani misle o drugom Trampovom mandatu, o tome će odlučiti američki građani.

Čini se da mnogi u evropskim elitama veruju da se Trampov povratak neće dogoditi jer, po njihovom mišljenju, to ne bi trebalo da se desi. Ili su suzdržani da ne bi antagonizovali Bajdenovu administraciju. Srećom, na kontinentu ima značajnih rezervi pribranosti, pa ako Tramp ipak pobedi, Evropa će se prilagoditi. Preživela je i njegov prvi mandat.

Dok se bavim pitanjem koje opseda, kako „skapirati Trampa“, osećam se kao glavni junak iz filma „Milioner sa ulice“ (Slumdog Millionaire) koji pobeđuje u lokalnoj verziji kviza „Želite li da postanete milioner“ ne zato što je pametan, već zato što ga je život naučio pravim lekcijama.

Mi u istočnoj Evropi smo naučili da kada se populistički lider vrati na vlast, on ne sanja o revoluciji, već o osveti. To se desilo u Mađarskoj 2010, na primer, kada se Orban osvetio socijalistima koji su, po njegovim rečima, prethodne izbore dobili tako što su lagali od jutra do mraka. Desilo se i u Poljskoj 2015. kada je stranka Pravo i pravda Jaroslava Kačinjskog ponovo preuzela vlast. Populistički lider koji se vraća pošto ga je zbacila „duboka država“ nije raspoložen za pomirenje, već za naplatu.

Tramp koji je vladao Amerikom od 2017. do ’21. bio je autsajder, ogorčen na elite ali u tihoj čežnji za njihovim priznanjem. Maštao je da će jednog dana impresionirati svoje neprijatelje. Nije slučajno što je jedan od njegovih prvih poteza posle pobede na izborima 2016. bio susret sa uredništvom Njujork tajmsa.

Ali to je stara priča. Politički analitičar Robert Kejgan kaže da je Tramp poslednje četiri godine proveo „u borbi da ne završi u zatvoru, na udaru brojnih tužilaca, nemoćan da radi ono što najviše voli: da se sveti“.

Tramp 2.0 neće brinuti o poštovanju ili priznanju, već o osveti. Žudnja za naplatom nije tek lična odlika ovog lidera – to je suština njegove igre. Preoblikovanjem republikanske stranke oko mita o ukradenim izborima, Tramp ne priželjkuje osvetu – on očekuje da će za to dobiti mandat.

Evropski stručnjaci koji nagađaju šta bi bili prioriteti druge Trampove administracije, često prave krupnu grešku. Tačno pretpostavljaju njegovu instinktivnu odbojnost prema savezima i, po rečima bivšeg Trampovog savetnika za nacionalnu bezbednost Džona Boltona, da su za njega „međunarodni problemi ekseri koji vape za njegovim tarifnim čekićem“. Pa se misli da je to dovoljno da bi se znalo šta će uraditi. Ali ostaje slepilo za osnovnu činjenicu da se populisti ne vraćaju na vlast sa listom političkih prioriteta. Vraćaju se mašući spiskom neprijatelja, ogorčeni zbog svoje ranije naivnosti. Političke odluke definisaće logika osvete.

Politika osvete se najbolje može razumeti kroz Šekspira. U Hamletu, Klaudije kaže: „Pa pravom krivcu glavu skinite.“ Ali teško da su Šekspirove drame lektira evropskih političkih lidera, koji diskutuju o političkom odgovoru na drugu Trampovu administraciju. A trebalo bi da budu. Čitanjem klasika bi mogli da shvate da Trampov stav o Natou neće odrediti veličina budžeta drugih članica za odbranu, već njegova želja da se obračuna sa generalima za koje veruje da su ga izdali 2020.

Podilaženje Trampovom egu neće biti dovoljno da se savez održi na okupu. Za njega je Nato na pogrešnoj strani istorije. Za populistu koji se vraća na vlast, jedino je važan rat protiv duboke države. A u Trampovoj političkoj mašti, Nato je sastavni deo duboke države. Kao takav, ograničava Americi slobodu delanja.

Do 24. februara 2022, većina evropskih lidera odbijala je da poveruje da će Vladimir Putin napasti Ukrajinu jer su takav gambit smatrali iracionalnim i samodestruktivnim. Putin je ostvario svoje pretnje. Najpametnije bi bilo da shvate da i Tramp misli ono što govori.

Financial Times

Prevela: Milica Jovanović

Peščanik.net

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Ivan Krastev

Ivan Krastev

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Indikativno je i to što Republikanska stranka više i ne pokušava da ponudi bilo šta što liči na izborni politički program. Pred izbore 2020. jednostavno...
Predvidive i razorne posledice gubitka poverenja javnosti u sudove ponovo su u središtu pažnje u Americi sa pokušajima bivšeg predsednika da uvek bude van domašaja...
Rolling Stonesi, Smithsi, Linkin Park, "Eye of the Tiger" – izbor glazbe na Trumpovim predizbornim skupovima najpreciznije je opisati kao "trolanje", ali i mig njegovim...
Ne samo što na republikanskim predizborima učestvuje kao da je aktuelni predsednik, Donald Tramp povremeno igra ulogu predsednika i kod kuće. Prošlog petka je ugostio...