Foto: Amanda Edwards/Getty Images
Demonstranti na ulicama Pariza nekoć su uzvikivali „Svi smo mi Židovi“. Danas plješću pokolju Židova.
Za desetke tisuća „ogorčenih” koji su se prošle nedjelje, 20. oktobra, okupili u nekoliko francuskih i evropskih gradova kako bi pokazali svoju podršku „palestinskoj stvari”, ima jedno pitanje koje se ne smijemo umoriti postavljati.
Gdje su bili kada je Hamas, a ne Izrael, uhićivao, mučio, masakrirao Palestince krive što su željeli mir i sanjali slobodu?
Zašto nisu s istom strašću marširali za vrijeme dugog iskušenja 380.000 ubijenih civila u ratu u Jemenu?
A Sirijci koji su granatirani, živi zakopani u svojim selima, ugušeni plinom od strane vojske Damaska, zašto nisu imali povlasticu od iste mobilizacije „društvene i političke“ ljevice? Zašto Jean-Luc Mélenchon, predvodnik suosjećanja za 4.000 Palestinaca koji su danas umrli, nije rekao nijednu riječ za 400.000 mrtvih u jučerašnjem ratu u Siriji? Zapravo, imao je jednu riječ, ili čak dvije: pomeo je tih 400.000 leševa ponavljajući, na sve načine i kroz svaku emisiju, da su svi oni žrtve opskurne svađe oko „plinovoda i naftovoda”.
A žrtve Omara al-Bašira u Sudanu? A al-Baširovi protivnici, već šest mjeseci uključeni u „rat generala”, nisu, koliko ja znam, izazvali navalu prosvjednika na ulice.
A afganistanske žene, zaključane u svojim burkama nakon što su talibani ponovno preuzeli kontrolu nad Kabulom prije dvije godine? Kako to da sudbina ovih žena, baš kao i sudbina Iranki ubijenih zbog naopako nošenog vela, nije raspalila ove prosvjednike koji sada traže pravdu od republike?
A Ujguri, koje je Kina genocidirala?
A, za najstarije od ovih samoproglašenih branitelja ljudskih prava, žrtve Gadafija u Libiji? Ili diktature u Egiptu? Ili Putinovih ratova u Čečeniji? A prije toga, mnogo prije, za vrijeme opsade Sarajeva, 100.000 bosanskih Muslimana masakriranih od strane srpskih vojnika? Zašto vas je bilo tako malo izloženih i na ulicama da branite te muslimane?
Da ne spominjem one bombardirane u Mariupolju, ili masakrirane u Bahmutu. „Stand With Ukraine” svake subote organizira sastanke solidarnosti na tom istom Place de la République, gdje nema predstavnika Mélenchonove stranke La France Insoumise, Nouveau Parti Anticapitaliste, L’ Union Syndicale Solidaires, Fédération Syndicale Unitaire, MRAP (Pokret protiv rasizma i za prijateljstvo među narodima), pa ni CGT (Generalne konfederacije radnika), sada integrirane u ovaj novi „Nacionalni kolektiv” za „podršku Palestini”.
Istina je da za te ljude mrtvi nisu jednaki!
U Evropi postoje dosljedni buntovnici koji su se uvijek zauzimali za Ukrajince, Ujgure, Bosance; koji su se uvijek zauzimali za muslimanske arapske nacije koje su neki željeli, u ime kulturne relativnosti, zgnječiti u trajno ropstvo; buntovnici koji su se uvijek zauzimali za bezbrojne i bezimene žrtve ratova koje je svijet zaboravio; buntovnici koji su se uvijek zauzimali za, u novije vrijeme, Armence iz Nagorno-Karabaha koje su svi napustili. Ti buntovnici su također branili stvar rješenja dviju država, zatim Sporazum iz Osla, zatim Ženevsku inicijativu koje sam bio, s Bernardom Kouchnerom i Patrickom Klugmanom, jedan od francuskih svjedoka, ukratko, buntovnici koji su branili stvar palestinskog naroda.
Ali za one koji su danas na ulicama, postoje dvostruki standardi. Čak i kad bi sva ubijena djeca izazvala istu tjeskobu, smrt ih gane i uznemiri samo ako im dopusti da zavape „izraelske ubojice” ili „cionizam je nacizam” ili „od rijeke do mora”, što će reći u odgovarajućem obliku, na francuskom, „Smrt Židovima”.
Dodajmo svemu ovome da ovi ogorčeni ljudi nisu izašli na ulice onda kada je 1400 žena, muškaraca i djece Izraela izvađena utroba, odrubljene glave, živi spaljeni i podvrgnuti pogromima.
Ti isti ljudi koje vidimo kako pjevaju „Svi smo mi Palestinci“ mogli su dva tjedna ranije, poput pobunjenika 1968., uzviknuti „Svi smo mi Židovi“ – ali nisu i, štoviše, čini se da im ta ideja nikad nije pala na um.
Dodajmo i to da su u svojim povorkama tolerirali zastavu Hamasa, organizacije koja govori kao ISIS, misli kao ISIS, snima svoje zločine kao ISIS.
I još jednom dodajmo da je jedan od razloga za njihovo okupljanje, barem onaj koji se pojavljuje u njihovim lecima i na njihovim društvenim mrežama, bilo uništenje bolnice u Gazi – napad za koji se pokazalo da nije bio izazvan ni od strane izraelske granate ni od strane palestinske granate. Dodajmo zatim da su ovi ogorčeni ljudi bili izmanipulirani i da su njihovi manipulatori postali majstori dezinformacija bez drugog cilja osim zapaliti duše, posijati kaos i ubiti Židove.
Antisemitizam je, nekoć je rečeno, socijalizam imbecila.
Danas je hamasizam taj koji reproducira tu istu zločinačku imbecilnost, čineći ove demonstracije uvredom za demokratski duh.
Preveo s francuskog: Mario Kopić
