Borka Rudić: Novinari moraju biti bolji od publike

O novinarstvu kakvo je bilo u nekadašnjoj Jugoslaviji, kakvo tokom rata, te u šta je ta profesija u ovoj tranziciji koja za nas već traje vječno, kao i o političkim pritiscima, o krimininalizaciji klevete, te kako zakonski regulisati portale i čitavu džunglu medija, razgovarali smo sa generalnom tajnicom udruženja BH novinari, Borkom Rudić.

Foto: BH novinari

Ima već neko vrijeme da BHT emituje serijal ”Historija bh. novinarstva”, pa na kraju tih intervjua, Dario Novalić pita učesnike šta je za njih novinarstvo. Za neke je zanat, pa i život, istina, borba… – odgovori su različiti, ali sigurno da bez novinarstva ne bi bilo slobode u društvu. O novinarstvu kakvo je bilo u nekadašnjoj Jugoslaviji, kakvo tokom rata, te u šta je ta profesija u ovoj tranziciji koja za nas već traje vječno, kao i o političkim pritiscima, o krimininalizaciji klevete, te kako zakonski regulisati portale i čitavu džunglu medija, razgovarali smo sa generalnom tajnicom udruženja BH novinari, Borkom Rudić.

Školovala se da bude profesorica filozofije, ali kada je otišla u novinarstvo nikada sve više nije vraćala filozofiji, mada je i ta odluka, je li, filozofska… Svakodnevno osvajanje slobode u novinarstvu je za Borku krenulo tokom osamdesetih. A sve je krenulo iz omladinske štampe u bivšoj Jugoslaviji, dok je Borka Rudić sredinom osamdesetih za Radio Sarajevo iz sjeverne Hercegovine, te je izvještavala o aferi izgradnje vila u Neumu za komunističke funkcionere, te povezanosti SOUR-a Hidrocentrale na Neretvi sa tom pričom. A tek je rat pokazao koliko je novinarstvo važno, koliko je bilo važno poslati sliku u svijet o onome što se događalo u BiH, ali se isto tako nažalost pokazalo koliko novinarstvo može biti u službi zla. Iz tog ratnog (ne)vremena, za Borku je najemotiviji bio intervju s fratrima iz Fojnice, koji će samo nekoliko mjeseci nakon toga razgovora biti ubijeni, te reportaža o ratnom Bajramu na Grepku…

Koliko danas ovom ”vječnom” tranzicijskom novinarstvu fali rad u velikim redakcijama, jedna vrsta hijerarhije koja je bila važna za zanat, te zašto je štampa izgubila tu društvenu ulogu, Rudić govori i o iskustvu šta je bilo za nju inspirativno, te da bi novinarska etika i zanat trebali uvijek biti isti… U nekom trenutku, možda se to i poklopilo, sa dolaskom portala i prestankom uticaja štampe, novinarstvo je otišlo u jednom drugom pravcu, kao i društvo u postdejtonskoj BiH, nakon postratne nade, nekako smo otišli u status quo, gdje smo zakovani. U ovoj epizodi ”Mikrofonije s Amerom” govori se i o kriminalizaciji klevete u RS – koje su reperkusije i jesu li ovim zakonom ugroženi samo novinari ili je on opasan i za bilo koga ko govori negativno protiv režima ili vlastodržaca, te je li se ovim aktom na neki način vratio delikt mišljenja, kako je nekada bilo u bivšoj Jugoslaviji.

Borka Rudić govori i o političkim pritiscima na Aidu Ćorović i Franju Šarčevića, ali i da ima poboljšanih rješenja u vezi sa zaštitom novinara kroz pravosudni sistem, jer u tim institucijama, u tužilaštvu postoje kontakt tačke za novinare, tako da svaki pomak treba cijeniti, posebno imajući na umu težak položaj novinara. Ako se sjetimo onog istraživanja po kojem veliki broj anketiranih misli da novinare treba tući, jasno je koliko je posla za uraditi. ”Loša publika želi loše novine”, rekao je Henrik Ibsen, ali je isto tako rekao da je “narod bez pouzdanih vijesti, narod bez temelja slobode”, a Borka na pitanje mogu li mediji biti bolji od okruženja u kojem rade, odgovara: novinari moraju biti bolji od publike. Govorimo i o stanju na javnom servisu, BHRT-u, te može li nam otvaranje pregovora s EU i poštivanje pravne stečevine EU-a pomoći da prihvatimo rješenja koja će ići u korist građana, da imaju kvalitetan i zanimljiv javni servis…

Potreba za ozbiljnim tekstovima će uvijek postojati, tvrdi Borka, bez obzira što danas, poput klonova u ”Ratovima zvijezda”, informacija sa svih strana napada, posebno kako vještačka inteligencija sve više uzima maha, ali na drugoj strani mora biti džedaja koji mogu uzvratiti udarac prema površnosti i skandalizaciji svega što nas okružuje. Novinarstvo mora imati svoje džedaje koji na tu profesiju gledaju kao na – moj zanat – kako je opjevao veliki Arsen Dedić.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Tamo gdje je Johnny Štulić htio napraviti predstavu Ilijade, u blizini Starog mosta, u novoj ''Mikrofoniji sa Amerom'' Dragan Markovina otkriva može li Mostar ponovo...
Kao zaljubljenica u etnografiju, Milena se još jednom upisala u historiju. Bila je jedna od osnivačica Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1888. godine, a godinu...
''Nisam pisao mnogo, ali vjerujem da sam pisao dobro, a volio bih da sam pisao još manje, a još bolje '', rekao je jednom moj...
U Srbiji je pravo nepristrasno novinarstvo osuđeno na smrt. Smrtovnice ispisuje država. Zato je preživeo aparat nekadašnje Državne bezbednosti iz vremena Miloševića....