Foto: Miroslav Lelas/PIXSELL
Jedino čudo koje nam treba je sistem.
Mostarac Boro Primorac je 24 godine radio sa Arsenom Wengerom kao njegov prvi asistent. Redovno je odbijao pozive medija za intervju cijelo vrijeme njegovog boravka u Arsenalu. Ipak na pripremama Arsenala u Austriji 2006. godine u hotelu mu se obratio jedan hrvatski bloger i postavio mu pitanje da li razmišlja da uskoro i sam postane menadžer poput Wengera. On mu je odgovorio da se za ulogu menadžera mora znati više od fudbala. Da treba biti dobar na nekoliko polja i nivoa. A odgovor završio tvrdnjom da on ne bi bio dobar menadžer.
Na blogerovu sugestiju da bi se zbog takvog stava mogao smatrati neambicioznim i bez plana za budućnost, Boro ga je začuđeno upitao: “Kakvih planova, da budem Primorac trener?” Ne čekajući sljedeće pitanje sam je dodao da u Arsenalu ima puno ambicija, da bude prvak Engleske i Evrope. A onda je posebno naglasio da uživa raditi na terenu sa igračima, a pogotovo pomagati mladim igračima da se razvijaju. “Ja sam srećan čovjek koji radi posao koji voli” – rekao je na kraju razgovora.
Boro Primorac se vratio u Hajduk prije više od 3 godine i postao direktorom omladinske škole Hajduka. Uspjeh juniora Hajduka u UEFA Youth League i plasman u polufinale sigurno nije plod slučajnosti. Uspjeh je već kada si bolji od čuvene Dinamove akademije koja je dala toliko hrvatskih reprezentativaca koji su uzimali svjetsko srebro i broncu. Boro Primorac je u Hajdukovu školu donio potpuno drugačiji ekosistem koji nije svojstven jugu i južnjačkom mentalitetu, dok je istovremeno kultivirao komparativne prednosti juga, poput srčanosti i emocije. Jedna od stvari koje Primorac stalno ističe su vrijeme potrebno za napraviti dobar rezultat i kontinuitet svega, od staffa pa nadalje, a posebno pedagoško – psihološki rad sa djecom i stvaranje od njih kompletnih ličnosti sa izgrađenim stavom i karakterom. Mentalitet je ono što čini prevagu i u vrhunskom fudbalu a upravo je najveći i najteži posao mijenjanje mentaliteta u jednom ekosistemu.
Bosanskohercegovački fudbal je u ćorsokaku, godinama unazad. Presipanje iz šupljeg u prazno, kratkotrajni bljeskovi nižeg intenziteta, odsustvo vizije i nepostojanje jasnog sistema, kriterija i standarda, entuzijazam pojedinaca koji brzo splasne, te improvizacija kao nepisano pravilo.
Slab ili nikakav rejting naših fudbalskih klubova i njihovih fudbalskih škola, jednako slaba uspješnost mladih nacionalnih fudbalskih selekcija, nedostatak vizije u razvoju mladih igrača, pa i samog postojanja, koncepcije i svrhe domaćih liga, zapostavljanje pedagoško – psihološkog faktora u njihovom razvoju, itd. Sve to ima za posljedicu slabu reputaciju i slab plasman naših mladih igrača na fudbalskom tržištu.
Nedostatak vizije u samoj svrsi i koncepciji naših domaćih liga, od najvećeg ranga do omladinskih liga se možda najbolje može objasniti ako pogledamo ko se još osim juniora Hajduka plasirao u polufinale UEFA Youth League. Osim Milana s kojim će Hajduk odmjeriti snage u polufinalu, drugi par čine AZ Alkmaar i Sporting Lisabon. U U19 timu Alkmaara koji je jučer deklasirao U19 tim Real Madrida sa 4:0 igraju zapravo juniori AZ – ovog drugog tima, ili Jong AZ Alkmaara, koji se takmiči u drugoj holandskoj ligi. U U19 timu lisabonskog Sportinga koji se plasirao pobjedom nad Liverpoolom od 1:0 igraju juniori koji nastupaju za drugi tim Sportinga koji se takmiči u trećem rangu portugalskog fudbala. Tako i jedni i drugi igraju utamice protiv seniora koji nastupaju za druge klubove u istim ligama i to je neprocjenjivo iskustvo koje oni tako dobivaju.
S druge, oprečne strane, imamo upravo Hajduk koji je ukinuo svoj drugi tim prije dvije godine iako se on takmičio u drugoj hrvatskoj ligi. Kao prvi razlog koji je tada istaknut je bio onaj da Hajdukov drugi tim previše košta, što Hajduk u tom momentu to sebi nije mogao dozvoliti. Kao drugi ali daleko značajniji je bila analiza Hajdukove Akademije, iza koje je stajao Boro Primorac naravno. Vizija čovjeka koji ima znanje, podržana infrastrukurom i staffom uz potrebno vrijeme za kontinuitet. To samo pokazuje koliko su trendovi i pojave u današnjem fudbalu varijabilne, što bi jednostavno značilo da je puteva do uspjeha više.
Kako god bilo, ali vidjeti Boru Primorca punog emocija, kako plače nakon jučerašnje pobjede juniora Hajduka nad Borussiom Dortmund, a onda povući analogiju i zamisliti neku od bosanskohercegovačkih fudbalskih legendi koja je poznata u evropskim fudbalskim okvirima kako se vratila u neki naš klub i uzela omladinsku školu već u startu izgleda kao nešto što ne vrijedi ni zamišljati jer je to toliko daleko od mogućeg i stvarnog.
