Č. Darvin: Podrijetlo čovjeka

Netko tko bi želio riješiti pitanje je li čovjek preinačeni potomak nekog prethodnog oblika, vjerojatno bi najprije istražio varira li čovjek, bilo to i najmanje, u tjelesnom ustrojstvu I duhovnim sposobnostima, pa, ako bi bilo tako, prenose li se te promjene na njegovo potomstvo, u skladu sa zakoni

Netko tko bi želio riješiti pitanje je li čovjek preinačeni potomak nekog prethodnog oblika, vjerojatno bi najprije istražio varira li čovjek, bilo to i najmanje, u tjelesnom ustrojstvu I duhovnim sposobnostima, pa, ako bi bilo tako, prenose li se te promjene na njegovo potomstvo, u skladu sa zakonima koji prevladavaju u nižih životinja, kako što su zakoni prijenosa značajki istom uzrastu ili spolu. Nadalje, istražio bi, koliko nam dopušta rasuditi naše neznanje, jesu li te promjene rezultat istih općih uzroka i upravljaju li njima isti opći zakoni kao i u slučaju ostalih organizama, primjerice korelacija, naslijeneni učinci porabe i neporabe organa itd. Istražio bi pojavljuju li se u čovjeka slične anomalije zbog spriječenog razvitka, udvostručenja dijelova itd., i ne pokazuje li čovjek, u bilo kojoj od tih anomalija, vrnuće nekome ranijem i starijem tipu ustrojstva. Naravno, morao bi takoner istražiti je li se čovjek, poput tolikih drugih životinja, razvio u varijetete i podrase, koje se jedne od drugih samo malo razlikuju, ili u rase koje se jedne od drugih toliko razlikuju da se moraju staviti u sumnjive vrste. Nadalje, kako su te rase rasporenene u svijetu i, kad se križaju, kako utječu jedna na drugu, u prvom i u daljim naraštajima. To istražiti i za mnoge druge točke. Odmah potom, istraživač bi dospio na važnu točku, naime, nije li čovjek sklon tako brzoj stopi rasta da to povremeno dovodi vrlo žestoke borbe za opstanak i da se zbog toga korisne varijacije, bilo tjelesne ili duhovne, održavaju, a one štetne se odstranjuju. Da li Napadaju li i potiskuju li ljudske rase ili vrste, svejedno je koji ćemo izraz upotrijebiti, jedne druge tako da neke nakraju budu iskorijenjene? Vidjet ćemo da se na sva ta pitanja, kao što je zbilja jasno za većinu od njih, mora odgovoriti potvrdno, na isti način kao i za niže životinje. Ali pojedinačno naprijed spomenuta razmatranja možemo za neko vrijeme ostaviti po strani i prvo ćemo ispitati koliko čovječje tjelesno ustrojstvo, više ili manje jasno, pokazuje tragove čovjekova podrijetla od nekoga nižeg oblika. U daljim poglavljima razmotrit ćemo čovjekove duhovne moći, usporedivši ih s duhovnim moćima u nižih životinja.

Tjelesno ustrojstvo u čovjeka. – Opće je poznato da je čovjek granen po istom općem tipu ili obrascu koji mu je zajednički s ostalim sisavcima. Sve kosti njegova kostura mogu se usporediti s odgovarajućim kostima u nekog majmuna, šišmiša, ili tuljana. Tako je i s njegovim mišićima, živcima, krvnim žilama i trbušnim organima. Mozak, najvažniji od svih organa, upravlja se po istom zakonu, kao što su to pokazali Huxley i drugi anatomi. Bischoff , koji je protivnik ovog učenja, priznaje da svaka glavna brazda i vijuga na ljudskom mozgu ima svoju analogiju mozgu orangutana; ali on dodaje da se njihovi mozgovi ne slažu potpuno ni u jednome odsječku razvitka; to uostalom ne treba ni očekivati jer bi inače po duhovnim sposobnostima oni bili istovjetni. Vulpian kaže: “Les différences réelles qui existent entre l’encéphale de l’homme et celui des singes supérieurs, sont bien minimes. Il ne faut pas se faire d’illusions à cet égard. L’homme est bien plus près des singes anthropomorphes par les caractères anatomiquesde son cerveau que ceux-ci ne le sont non seulement des autres mamifères, mais même de certains quadrumanes, des guenons ou des macaques”. / “Stvarne razlike izmenu mozga u čovjeka I mozga u viših majmuna krajnje su male. U tome se ne treba nikako obmanjivati. Po anatomskim osobinama svoga mozga čovjek je bliži čovjekolikim majmunima nego čovjekoliki majmuni ne samo drugim sisavcima nego čak i nekim četverorukim majmunima”/. No, bilo bi suvišno ovdje navoditi druge pojedinosti o podudarnosti izmenu čovjeka i viših sisavaca u ustrojstvu mozga I svih drugih dijelova tijela. Može, menutim, biti korisno ako posebno istaknemo nekoliko točaka koje nisu ni u izravnoj ni u očitoj svezi s ustrojstvom, ali koje vrlo dobro pokazuju tu podudarnost ili to srodstvo. Čovjek je sklon od nižih životinja primiti i na njih prenijeti neke zarazne bolesti, primjerice bjesnoću, boginje, sakagiju, itd., i ta činjenica potvrnuje, mnogo jasnije nego što bi to učinilo njihovo usporenivanje pod najboljim sitnozorom ili najbolja kemijska analiza, blisku sličnost njihovih tkiva i krvi, kako u najfinjem ustrojstvu tako i u sastavu.Majmuni su skloni oboljevanju od mnogih istih nezaraznih bolesti kao i mi. Tako je Renger, koji je dugo vremena marljivo promatrao Cebus Azarae u njegovoj postojbini, utvrdio da je on sklon oboljeti od katara s običnim simptomima i da katar, ako se češće ponovi, prelazi u sušicu. Ti majmuni oboljevaju takoner i od moždanog udara, upale crijeva i očne mrene. Mladunčad je često pri mijenjanju mliječnih zuba umirala od groznice. Lijekovi su kod njih izazivali isto djelovanje kao i kod nas. Mnoge vrste majmuna jako vole čaj, kavu i alkoholna pića; oni takoner, kao što sam osobno vidio, sa zadovoljstvom puše duhan. Brehm tvrdi da uronenici sjeveroistočne Afrike love divlje pavijane tako da im namjeste posude s jakim pivom kojim se pavijani opiju. On je neke od tih životinja, koje je držao zatvorene, promatrao u tom stanju i daje zabavan opis o njihovu ponašanju i neobičnim grimasama. Sutradan su bili vrlo zlovoljni i nesretnni; držeći se za svoje bolne glave objema rukama pružali su bijedan prizor; kad im je ponudio pivo ili vino, okretali su se s gnušanjem, ali su rado pili sok od limuna. Jedan američki majmun, ateles, pošto je jednoćopijen rakijom, više nikad je nije htio okusiti, pokazujući se tako pametnijim od mnogih ljudi. Te sitne činjenice pokazuju kolika mora da je sličnost izmenu majmunskih i ljudskih okusnih živaca i koliko slično reagira njihov cjelokupan živčani sustav. Čovjek pati od nutarnjih nametnika koji ponekad proizvedu kobne učinke, a trpi i od vanjskih nametnika koji svi pripadaju istim rodovima ili porodicama kojima i nametnici drugih sisavaca. Poput ostalih sisavaca, ptica, pa čak i kukaca, čovjek je podložan onome tajanstvenom zakonu koji daje da se neki normalni procesi, kao trudnoća, pa i inkubacija i trajanje raznih bolesti, ravnaju prema mjesečevim mijenama. Njegove rane zarastaju na isti način, a batrljci, koji ostanu pošto se otkinu neki od njihovih udova, imaju kadikad, naročito za vrijeme ranog embrionalnog razvitka, ponešto od regenerativne moći, kao u najnižih životinja. Cio proces najvažnije funkcije, razmnožavanje vrste, neobično je sličan u svih sisavaca, počev od snubljenja sa strane mužjaka do rananja i dojenja mladunčadi. Kad se izlegu, majmuni su gotovo jednako bespomoćni kao i naša djeca, a u nekih rodova isto tako jako se razlikuje od odraslih izgledom kao što se naša djeca razlikuju od svojih posve razvijenih roditelja. Neki pisci isticali su kao važnu razliku što u čovjeka mladunci spolno dozrijevaju mnogo kasnije nego u bilo koje druge životinje; ali ako pogledamo ljudske rase koje žive u tropskim krajevima, onda ta razlika nije velika jer se za orangutana misli da spolno sazrije tek od desete do petnaeste godine. Muškarac se razlikuje od žene veličinom, snagom tijela, kosmatosti, itd., kao i po duhu, jednako kao što se razlikuju mužjaci i ženke u mnogih sisavaca. Prema tome, izmenu čovjeka i viših životinja, naročito čovjekolikih majmuna, postoji vrlo velika podudarnost u općem ustroju, u finoj grani tkiva, u kemijskom sastavu i u ustrojstvu.

Embrionalni razvitak. – Čovjek se razvija iz jajašca čija veličina u promjeru iznosi oko 1/125 palca (0,2 cm) a i koje se ni u kojem pogledu ne razlikuje od jaja drugih životinja. Pa i sam zametak u ranom razdoblju jedva se može razlikovati od zametaka ostalih kralježnjaka. U to vrijeme arterije zaokreću u obliku lukova, kao da će nositi krv u škrge kojih u viših kralježnjaka nema, iako se na obje strane vrata još vide prorezi (f, g, Sl. 1) koji naznačuju njihov negdašnji položaj. Nešto kasnije, kad se razvijaju udovi, “noge gmazova i sisavaca”, kao što primjećuje slavni von Baer, “krila i noge u ptica, jednako kao i ruke i noge u čovjeka, sve potječe od istoga osnovnog oblika”. “Tek u posljednjim stupnjevima razvitka,” kaže Prof. Huxley, “mlado ljudsko biće pokaže razliku od mladog majmuna koji u daljem svom razvitku isto toliko odstupa od psa koliko i čovjek. Ma koliko ta tvrdnja izgledala čudna, ona je posve istinita.” Budući da mnogi od mojih čitatelja možda nikada nisu vidjeli sliku nekog zametka, ovdje sam priložio sliku jednoga ljudskog i jednoga psećeg embrija, otprilike na istom stupnju ranog razvitka, pomno preslikane iz dvaju neprijeporno ispravnih djela. Poslije netom spomenutih tvrdnji koje su izrekli tako veliki autoriteti, bilo bi suvišno da ja sada sa svoje strane dajem još neke pozajmljene pojedinosti koje bi trebale pokazati da ljudski zametak blisko nalikuje zamecima inih sisavaca. Može se, menutim, dodati da ljudski zametak takone u raznim točkama ustrojstva pokazuje sličnosti s nekim nižim oblicima kad su odrasli. Na primjer, srce u početku izgleda kao nekakva pulsirajuća krvna žila, nečist se izlijeva jednim kloakalnim prostorom, a trtična kost (os coccyx) strši kao pravi rep, produžujući se znatno preko nerazvijenih nogu. Zameci svih kralježnjaka koji udišu kisik iz zraka imaju neke žlijezde, nazvane Wolffovim tijelima, koje odgovaraju bubrezima u odraslih riba i jednako funkcioniraju. Čak i u jednom kasnijem embrionalnom odsječku mogu se uočiti neke jake sličnosti izmenu čovjeka i nižih životinja. Bischoff kaže da moždane vijuge u ljudskog ploda (foetus) na kraju sedmog mjeseca dostignu otprilike isti stupanj razvitka koji ima odrasli pavijan. Nožni palac, kao što primijećuje Prof. Owen, “koji je oslonac kad stojimo ili hodamo, možda je najkarakterističnija osobina u čovjekovu ustrojstvu;” ali kod nekog zametka dugačkog oko jednog palca /2,5 cm. o. pr./ Prof. Wyman je našao “da je nožni palac bio kraći od ostalih prstiju i, umjesto da stoji naporedo s njima, on je bio sa strane stopala pod nekim kutom, kao što je to trajno, kroz cijeli život, u četverorukih majmuna”. Završit ću jednim navodom iz Huxleya koji, pošto je postavio pitanje postaje li čovjek nekako drukčije nego pas, ptica, žaba, ili riba, kaže: “Odgovor je posve nedvojben: način postanka i prvi stupnjevi u ljudskom razvitku neupitno su istovjetni s onima u životinja koje su na ljestvici odmah ispod njega; u tom pogledu, bez sumnje, on je kudikamo bliže majmunima nego što su majmuni psu“.

Rudimenti. – Ovaj predmet, premda zapravo nije važniji nego dva posljednja, ipak ćemo iz više razloga ovdje potpunije raspraviti. Ne može se navesti niti jedna viša životinja koja ne bi imala neki dio u rudimentarnom stanju, pa ni čovjek nije iznimka od tog pravila. Mora se razlikovati rudimentarne organe od organa koji su tek u stanju postanka, iako u nekim slučajevima to nije lako razlikovati. Prvi su ili posvema beskorisni, kao što su, primjerice, sise u sisavačkih mužjaka ili sjekutići u preživača, koji nikad ne izbiju iz desni, ili su za svoje sadašnje imatelje od tako neznatne koristi da je teško pretpostaviti da su se razvili pod okolnostima koje vladaju sada. Organi u ovom posljednjem stanju nisu sasma rudimentarni, ali teže u tom smjeru. Organi, pak, koji tek postaju, iako se nisu posve razvili, od velike su vrijednosti za svoje imatelje i kadri su dalje se razvijati. Rudimentarni organi su izrazito promjenjivi, a to je djelomično razumljivo, jer su oni suvišni, ili gotovo suvišni, i stoga dalje nisu podložni prirodnome odabiru. Tih organa često sasvim nestane. Kad se to dogodi, oni se ipak kadikad mogu ponovno pojaviti vrnućem (reverzijom); a to je pojava koja zaslužuje našu punu pozornost. Čini se da glavni uzroci da organi postanu rudimentarni leže u neuporabi nekog organa u onom razdoblju života kad se on poglavito upotrebljava, a to je općenito kad je organizam zreo, a ujedno je u odgovarajućem životnom razdoblju u nasljenu. Izraz “neuporaba” ne odnosi se samo na smanjeni rad mišića nego uključuje i manji dotok krvi nekome dijelu ili organu, budući da je on podložan manjem naizmjeničnom pritisku, ili je na bilo koji način smanjio svoju redovnu djelatnost. Rudimenti, menutim, mogu se zakoner pojaviti samo kod jednog spola, na dijelovima koji su ostali normalni kod drugog spola; a takvi rudimenti, kao što ćemo kasnije vidjeti, često su nastali na poseban način.U nekim slučajevima organi su se smanjili prirodnim odabirom budući da su, zbog promjene životnih navika, za vrstu postali štetni. Taj proces redukcije vjerojatno je često bio potpomognut preko dva principa: principima kompenzacije i ekonomije razvitka. Ali teško je razumjeti one posljednje stupnjeve redukcije nakon što je neuporaba učinila sve što se njoj može jasno pripisati, i kad će ušteda ostvarena ekonomijom razvitka biti vrlo mala. Konačni i posvemašnji nestanak nekoga već beskorisnog i vrlo smanjenog dijela, kad se ne može ubaciti u igru niti kompenzacija niti ekonomija, možda je shvatljiv pomoću hipoteze pangeneze, I očito nikako drukčije. No kako je pitanje rudimentarnih organa opširno razmotreno i osvijetljeno u mojim ranijim djelima, ovdje o tome ne trebam više govoriti.
Rudimenti mišića uočeni su na mnogim dijelovima ljudskog tijela; i znatan broj mišića koji su redovno prisutni u nekih nižih životinja mogu se prigodice u vrlo reduciranom stanju naći i u čovjeka. Svatko je mogao opaziti sposobnost mnogih životinja, naročito konja, da pomiču svoju kožu ili da njome podrhtavaju; to izvode pomoću mišića panniculus carnosus. Ostaci tog mišića u djelatnom stanju pronaneni su u različitim dijelovima našeg tijela; primjerice, na čelu gdje pomoću njega podižemo obrve. Platysma myoides, koji je dobro razvijen na vratu, pripada tom sustavu ali se ne da voljno pokretati. Prof. Turner iz Edinburgha je, kao što me izvješćuje, ponekad je pronalazio svežnjiće mišića na pet različitih mjesta, naime pod pazuhom, blizu lopatice itd., a svi bi pripadali sustavu panniculusa. On je takoner pokazao da je musculus sternalis ili sternalis brutorum koji nije produžetak mišića rectus abdominalisa nego je blisko srodan panniculusu, pronanen u omjeru od oko 3 % u više od 600 trupala. On dodaje kako taj mišić “izvrsno osvijetljuje tvrdnju da su prigodna i rudimentarna ustrojstva u svojoj izvedbi vrlo sklona varijaciji.”
Neki ljudi mogu stezati mišiće svoje lubanje koji su u promjenjivom i djelomično rudimentarnom stanju. Gosp. A. de Candolle mi je priopćio jedan zanimljiv primjer kako se ta sposobnost dugo održava ili nasljenuje i kako može biti neobično razvijena. On poznaje neku porodicu čiji je jedan član, sadašnja glava porodice, kad je bio mlad, mogao samo pomicanjem kože na lubanji s glave zbaciti nekoliko teških knjiga; a izvodeći tu vještinu dobivao je oklade. Njegov otac, stric, djed i svo troje djece imali su istu tu sposobnost, u istoj neobičnoj mjeri. Prije osam naraštaja, ta se porodica podijelila u dva ogranka, tako da je glava gore spomenutog ogranka ronak u sedmom koljenu glavi drugoga ogranka. Taj daleki ronak prebiva u drugom dijelu Francuske i na pitanje posjeduje li takvu sposobnost, odmah ju je pokazao. Taj slučaj dobro pokazuje kako se i neka posve nekorisna sposobnost može postojano prenositi na potomstvo. Vanjski mišići koji služe za pokretanje uške i nutarnji mišići koji pokreću njegove različite dijelove, u čovjeka su u rudimentarnom stanju, a pripadaju sustavu panniculusa; isto tako, oni su nejednaki po razvijenosti, ili barem po funkcionalnosti. Poznavao sam čovjeka koji je mogao naćuliti svoja uha naprijed i drugoga koji ih je mogao pomaknuti unazad; i sudeći po onome što mi je jedan od njih rekao, vjerojatno ako bismo često dodirivali svoje uši i pritom na njih usmjerivali svoju pažnju, većina od nas mogla bi ponavljanim vježbanjem donekle ponovno zadobiti tu sposobnost pokretanja. Sposobnost da se uši usprave i okreću na različite strane nedvojbeno je od najveće koristi mnogim životinjama jer tako uočavaju odakle im dolazi opasnost, ali nisam nikad čuo da je neki čovjek imao i najmanju sposobnost da uspravi svoje uši, – za pokret koji bi mu jedini mogao biti od koristi. Mogla bi se smatrati rudimentom cijela vanjska ušna školjka, zajedno s različitim naborima i ispupčenjima (helix i anti-helix, tragus I anti-tragus, itd.) koja u nižih životinja ojačavaju i podupiru uho kad je uspravljeno, a da to suviše ne povećava njegovu težinu. Neki stručnjaci, menutim, pretpostavljaju da hrskavica uha služi za prenošenje titraja do slušnog živca. Ali gosp. Toynbee , pošto je skupio sve podatke o tom pitanju, zaključuje da vanjska školjka nije ni od koje posebne koristi. Uške u čimpanze i u orangutana neobično su slične ljudskima i čuvari u Zoološkom vrtu uvjeravali su me da ih te životinje nikad ne pomiču niti uspravljaju; one su, dakle, što se tiče funkcije, u istome rudimentarnom stanju kao i u čovjeka. Zašto su te životinje, kao čovjekovi preci, izgubile tu sposobnost da uspravljaju svoje uši, ne znamo. Možda su one, iako me to mišljenje posve ne zadovoljava, zbog svog načina življenja na drveću i zbog svoje velike snage bile tek neznatno izložene opasnosti pa su svoje uši tijekom dugih razdoblja samo malo pokretale i tako postupno tu sposobnost izgubile. Bilo bi to kao u slučaju velikih i teških ptica koje, živeći na oceanskim otocima, nisu bile izložene napadima zvijeri pa su stoga izgubile sposobnost da svoja krila rabe za letenje.
Slavni kipar gosp. Woolner upozorio me na jednu malu osobitost na vanjskome uhu koju je često opazio u muškaraca i u žena i kojoj je posve shvatio značenje. Prvi put to je privuklo njegovu pozornost dok je radio kip Pucka (vilenjak iz engleskih priča, nestaško, o. pr.), na kojem je trebao istaknuti uši. U tu svrhu počeo je istraživati uške u različitih majmuna i zatim još pomnije uške u čovjeka. Spomenuta osobitost sastoji se od tupog malog ispupčenja koje izbija iz prema unutra zavijenog oboda ili heliksa. Gosp. Woolner izradio je točan model jednoga takvog slučaja i od njega mi poslao priloženi crtež. (Sl. 2) Ti vršci ne ispupčuju se samo prema unutra, nego često i malo ustranu tako da postaju vidljivi kad se glava gleda izravno sprijeda ili odostraga. Promjenjive su veličine, a kadikad i s obzirom na položaj, nalazeći se nešto više ili niže; a ponekad na jednome, ali ne i na drugome uhu. Mislim da značenje tih ispupčenja danas nije dvojbeno; ali može se pomisliti da predstavljaju odveć tričavu značajku da bi bila vrijedna spomena. Takva pomisao, menutim, jednako je pogrešna koliko je razumljiva. Svaka značajka, bila ne znam koliko sitna, mora biti posljedica nekoga odrenenog uzroka; ako se pak pojavljuje na mnogim jedinkama, zaslužuje da se razmotri. Helix je očito nastao nabiranjem krajnjeg ruba uške prema unutra i čini se da je do tog nabiranja nekako došlo tako što je cijelo vanjsko uho uporno okretano natrag. U mnogih majmuna koji nisu visoko u tome redu, primjerice u pavijana I nekih vrsta makaka, gornji dio uha je ponešto zašiljen i rub nije uopće unutra nabran; ali ako bi se sada taj rub nabrao, neizbježno bi se usmjerio prema unutra a slabašni vršak vjerojatno nešto malo prema vani. To je zaista uočeno u ponekog primjerka Ateles beelzebuth u Zološkom vrtu pa sa sigurnošću smijemo zaključiti da je to slično ustrojstvo – trag nekoć zašiljenih ušiju – koji se povremeno ponovno pojavljuje u čovjeka. Žmirnjača (membrana nictitans), ili treći kapak, zajedno s pripadajućim mišićima i ostalim svojim ustrojstvima, osobito dobro je razvijena u ptica i za njih ima veliku funkcionalnu važnost jer se brzo može prevući preko cijele očne jabučice. Pronanena je u nekih gmazova I vodozemaca, zatim u nekih riba i u morskih pasa. Posve dobro razvijena je u dvama nižim odjeljcima sisavaca, naime u kljunaša i tobolčara, te u nekih viših sisavaca, kao u morža. Ali u čovjeka, četverorukih majmuna i u većine sisavaca, prema općem slaganju anatoma, ona postoji kao puki rudiment, tzv. polumjesečasti nabor. Osjetilo njuha je od goleme važnosti za većinu sisavaca – za neke, primjerice za preživače, da se sačuvaju od opasnosti; za druge, kao što su mesožderi, pri pronalaženju plijena; za ostale, kao što je vepar, služi za jedno i za drugo. No osjetilo njuha je od krajnje male, ako je uopće od ikakve, koristi čak divljacima u kojih je općenito nešto razvijenije negoli u civiliziranih rasa. Ono ih niti čuva od pogibli, niti ih vodi do njihove hrane. Ne smeta Eskimima da spavaju u vrlo smrdljvom zraku, niti divljacima da jedu napola usmrneno meso. Oni koji vjeruju u načelo postupne evolucije neće lako prihvatiti da je to osjetilo čovjek otpočetka dobio u njegovu sadašnjem stanju. Tu sposobnost koja je sada u oslabljenom i vrlo rudimentarnom stanju on nedvojbeno baštini od nekoga dalekog pretka kojem je ona bila od velike koristi i njome se je neprekidno služio. U životinja koje to osjetilo imaju jako razvijeno, kao što su psi i konji, sjećanja na osobe i mjesta vrlo tijesno su povezana za njihovo osjetilo njuha; i tako možda možemo razumjeti otkuda to da čovječje osjetilo njuha, kao što je točno primijetio Dr. Maudsley “može djelovati naročito u tom smislu, izazivajući nam jasno u uspomeni pojmove I predodžbe o zaboravljenim prizorima i mjestima.”

Čovjek se jasno razlikuje od svih ostalih primata po tome što je gotovo posve gol. Ali pojedine kratke dlake nalaze se rasute po većem dijelu muškarčevog tijela, a fine malje u žena. Jedinke koje pripadaju jednoj te istoj rasi jako se razlikuju po tim dlakama, ne samo njihovu obilju nego I položaju; tako u ponekih Europljana ramena su posve gola dok se u drugih tu nalaze gusti pramenovi dlaka. Jedva može biti mjesta sumnji da su te dlake, tako rasute po tijelu, rudiment dlake koja je ravnomjerno rasporenena po koži u nižih životinja. To mišljenje postaje tim vjerojatnije kad znamo da se fina, kratka i svijetlo obojena dlaka na udovima i drugim dijelovima tijela katkad razvije u “gustu, dugu, dosta grubu zagasitu dlaku” ako se abnormalno hrani u blizini dugotrajno upaljenih površina tijela. Gosp. Paget mi je priopćio da često neki članovi iste porodice imaju u svojim obrvama po nekoliko dlaka mnogo dužih od ostalih, tako da se čini kako se čak i ta neznatna osobitost nasljenuje. Te dlake očito predstavljaju vibrissae koje u mnogih nižih životinja služe kao organi opipa. Kod jednoga mladog čimpanze primijetio sam tek nekoliko uspravnih, oduljih dlaka, kako strše znad očiju gdje bi, kad bi ih bilo, trebale biti obrve. Jedan još zanimljiviji slučaj pruža fina, vunasta dlaka, tzv. lanugo, kojom je gusto ljudski plod (foetus) prekriven u šestome mjesecu. Prvo se pojavi u petom mjesecu na obrvama i licu, I naročito oko usta, gdje je mnogo duža nego ona na glavi. Takve brkove proučavao je Eschricht u jednog ženskog ploda; ali to nije ništa iznenanujuće, kao što se može u prvi mah pomisliti, jer za vrijeme ranog razvitka oba spola općenito su slična po svim vanjskim značajkama. Smjer I raspored dlake po svim dijelovima tijela u ploda isti su kao i u odrasle osobe, ali su podložni velikoj promjenjivosti. Tako je cijela površina ploda, uključuvši čak čelo i uši, gusto je obrasla dlakom, ali je značajna činjenica da su dlanovi ruku i nožna stopala posve goli, slično donjim površinama svih četiriju udova u većine nižih životinja. Budući da ta podudarnost teško može biti slučajna, to onda vunastu odjeću ploda moramo smatrati rudimentarnim predstavnikom onoga prvog stalnog pokrivala od dlake u sisavaca koji se ranaju dlakavi. Sukladno redovnom zakonu embriološkog razvitka, to predstavljanje mnogo je potpunije od onoga gdje su dlake razasute po tijelu odraslih osoba. Čini se da stražnji kutnjaci, tzv. umnjaci, teže da u civiliziranijih ljudskih rasa postanu rudimentarni. Ti zubi nešto su manji od ostalih kutnjaka, kao što je slučaj i s odgovarajućim zubima u čimpanza i orangutana; i oni imaju samo dva odvojena korijena. Oni ne izbijaju prije sedamnaeste godine i čuo sam od zubara da su mnogo više nego ostali zubi skloni kvarenju i da propadaju ranije. Takoner je značajno da su mnogo više od ostalih zubiju skloni variranju, kako u grani tako i glede vremena izbijanja. S druge strane, u tamnoputih rasa umnjaci obično imaju tri rastavljena korijena i općenito su zdravi; takoner se manje razlikuju od drugih kutnjaka u veličini nego što je slučaj u kavkaskih rasa. Prof Schaffhausen, govoreći o ovoj razlici menu rasama, kaže “da zadnji zubni dio čeljusti postaje sve kraći” u civiliziranih rasa; a ja mislim da se to skraćivanje može sigurno pripisati tome što se civilizirani čovjek obično hrani mekom kuhanom hranom i tako svoje čeljusti manje upotrebljava. Gosp. Brace me je izvijestio kako u Sjedinjenim Državama postaje sve više i više običaj da se djeci izvadi poneki kutnjak jer čeljust dovoljno ne raste da se može razviti normalan broj zuba. Što se tiče probavnog kanala, poznat mi je samo jedan jedini rudiment, a to je crvuljak (appendix vermiformis) na slijepom crijevu (caecum). Slijepo crijevo je ogranak ili divertikul crijeva koji se završava poput vreće i u mnogih nižih sisavaca biljoždera vrlo je dugačko. U tobolčara koala ono je više nego triput dulje od cijeloga tijela. Katkad ima dugačak vrh koji se postupno suzuje, a katkad je suženjima podijeljeno u dijelove. Čini se da je u nekih životinja slijepo crijevo, zbog promjene u načinu ishrane ili navika, postalo mnogo kraće, pri čemu je crvuljak preostao kao rudiment toga skraćenog dijela. Da je crvuljak rudiment, možemo zaključiti po njegovoj maloj veličini i po dokazima koje je Prof. Canestrini prikupio prikupio o njegovoj promjenjivosti u čovjeka. Njega kadikad uopće nema, a kadikad opet jako razvijen. Kanal je katkad do polovine ili do dvije trećine svoje dužine posve zatvoren, a završni dio sastoji se od plosnatog masivnog proširenja. U orangutana je taj crvuljak dugačak i zavijen; u čovjeka počinje s kraja kratkoga slijepog crijeva (caecum) i obično je dugačak od četiri do pet palaca /10 do 12 ½ cm, o. pr./, a u promjeru ima samo oko jednu trećinu palca (8 mm, o. pr.). Ne samo što je nekorisno nego je ponekad uzrok smrti, pa sam i nedavno čuo za dva takva slučaja. To se dogodi kad neka sitna tvrda tijela, kao što su sjemenke, unu u kanal i izazovu upalu. U četverorukih majmuna i nekih drugih redova sisavaca, naročito u mesoždera, blizu donjeg kraja nadlaktice postoji prolaz nazvan suprakondiloidni otvor, foramen supracondiloides, kroz koji prolazi veliki živac prednjeg uda, a često i njegova velika arterija. Sad se na čovječjoj nadlaktičnoj kosti, kako su dokazali Dr. Struthers i drugi, obično nalazi trag toga kanala, I on je katkad dosta dobro razvijen, a sastoji se od jedne kukaste koštane izrasline, dopunjene tetivom. Kad je tu veliki živac. on uvijek ide kroz njega što jasno pokazuje da tu imamo homologiju i rudiment suprakondiloidnog otvora nižih životinja. Prof. Turner drži, kao što mi je priopćio, da se taj kanal nalazi u otprilike 1% svih sadašnjih kostura, ali se čini da je u stara vremena bio mnogo češći. Gosp. Busk o tome je prikupio sljedeće dokaze: Prof. Broca “je objavio da taj otvor imaju 4 ½ % kostiju ruke skupljenih na Cimitère du Sud, južnome pariškom groblju; a od 32 mišićne kosti nanene u Grotto kod Orronyja, čiji predmeti su pripisani brončanom dobu, čak osam od trideset i dvije nadlakatice imalo je taj otvor, ali on misli da je taj tako veliki omjer mogao nastati otuda što je ta jama bila neka vrst ‘porodične grobnice’. Nadalje, M. Dupont je našao u pećinama kod Valley of the Lesse 30 % kostiju s tim otvorom, a to je iz doba sobova Reindeer, dok ih je M. Leguay našao u nekoj vrsti dolmena* kod Argenteuila 25% s tim otvorom. I ne bi valjalo ostaviti nezabilježeno da M. Pruner-Bey tvrdi kako je to općenito stanje na kosturima Guanča.”* Zanimljiva je činjenica da stare rase, u ovome kao i nekim drugim slučajevima, pokazuju češće nego sadašnje rase ustrojstva koja su slična ustrojstvima u nižih životinja. Čini se da je tome jedan od glavnih uzroka što, na rodoslovnoj liniji, stare rase stoje nešto bliže svojim dalekim životinjolikim precima, negoli moderne rase. Trtica u čovjeka (os coccyx), iako ne funkcionira kao rep, jasno predstavlja taj dio inih kralježnjaka. U prvom razdoblju embrionalnog razvitka, ona je slobodna i, kao što smo vidjeli, produžuje se iza stražnjih udova. U nekim rijetkim anomalnim slučajevima, prema Isidoreu Geoffroy St.-Hilaireu i drugima , bilo je poznato da tvori mali vanjski rudiment repa. Trtična kost je kratka, obično se sastoji samo od četiri kralješka koji su u rudimentarnom stanju jer, izuzev osnovni kralježak, oni se sastoje samo iz središnjeg dijela. Oni su opskrbljeni s nekoliko malih mišića od kojih je jedan, kao što me obavijesti Prof. Turner, jasno opisao Theile kao rudimentarno ponavljanje repnog ekstenzora (mišića ispružača), koji je jako razvijen u mnogih sisavaca. Lenna moždina u čovjeka proteže se naniže samo do posljednjeg lennog ili prvog slabinskog kralješka; ali jedna vlaknasta struktura (filum terminale) spušta se i niz os križnog (sakralnog) dijela moždinskog kanala, pa čak i iza trtičnih kostiju. Kako me je izvijestio Prof. Turner, gornji dio toga vlakna je nedvojbeno homologan s lennom moždinom, ali donji dio sastoji se očito samo od nježne opne (pia mater) ili od krvožilne koja je omotava. Čak i u ovom slučaju može se reći da trtica (os coccyx) pokazuje tragove jednoga tako važnog ustrojstva kao što je lenna moždina, iako ona nije dalje smještena u koštani kanal. Sljedeća činjenica, za koju dugujem takoner Prof Turneru, pokazuje kako trtica jako odgovara pravom repu u nižih životinja. Nedavno je Luschka pronašao na kraju trtičnih kostiju jedno vrlo neobično savijeno tijelo koje je povezano sa srednjom slabinskom arterijom; a to otkriće navelo je Krausea i Meyera da ispitaju rep jednog majmuna (Macacus) i mačke pa su u oba slučaja našli slično savijeno tijelo, iako ne sasvim na kraju. Sustav za razmnožavanje pokazuje različita rudimentarna ustrojstva; ali ona se razlikuju u jednom vrlo važnom pogledu od gore navedenih slučajeva. Ovdje ne nailazimo na tragove nekog dijela koji je više izvan funkcije za vrstu, nego na dio koji funkcionira kod jednog spola dok je kod drugog spola samo rudiment. Ali, kao i prethodne slučajeve, teško je pojavu tih rudimenata objasniti sa stajališta da je svaka vrsta posebno stvorena. na te rudimente vratit ću se kasnije I pokazati da njihovo postojanje obično zavisi samo od nasljena, tj. od sposobnosti da se neke osobine koje je stekao jedan spol mogu djelomično prenijeti nasljenem na drugi spol. Ovdje ću navesti samo nekoliko primjera takvih rudimenata. Poznato je da mužjaci svih sisavaca, uključujući čovjeka, imaju rudimentarne sise. U nekim slučajevima one su bile dobro razvijene I izlučivale su znatne količine mlijeka. Njihova istovjetnost u oba spola potvrnuje se isto tako I time što one katkad pri oboljenju od boginja podjednako nabreknu. Mali mjehur žlijezde predstojnice ili prostate (vesucula prostratica, pogreška, treba naravno prostatica, o. pr.), koji je proučavan u mnogih mužjaka sisavaca sada se općenito smatra homologom nenskoj maternici, isto kao i cijev koja je povezuje. Nemoguće je čitati Leuckertov izvrstan opis ovog organa I njegova objašnjenja a ne priznati točnost njegovih zaključaka. To je jasno posebno u onih sisavaca u kojih je maternica dvojna, jer je u mužjaka tih sisavaca mali mjehur takoner dvojan. Moglo bi se ovdje navesti i nekoliko drugih rudimentarnih ustrojstava, koja pripadaju sustavu za razmnožavanje. Bjelodana je važnost tih triju upravo iznijetih velikih skupina činjenica. Ali bilo bi posve suvišno ovdje ukratko ponoviti niz dokaza koje sam podrobno iznio u svojem ‘Postanku vrsta.’ Homologna grana cijelog kostura u članova iste klase shvatljiva je ako priznamo njihovo podrijetlo od zajedničkog pretka, uključivši njihovu naknadnu prilagodbu na različite uvjete. S bilo kojega drugog gledišta posve je neobjašnjiva sličnost u izgledu čovječje ili majmunske ruke, konjske noge, moržove peraje, krila šišmiša, itd. Nije znanstveno objašnjenje ako kažemo da je sve to graneno po istome idealnom planu. Što se tiče razvitka, na temelju načela varijacija do kojih dolazi u jednome nešto kasnijem embrionalnom razdoblju, i koje se stečene u odgovarajućem razdoblju naslijenuju, možemo jasno razumjeti kako to da zameci čudesno različitih oblika, i nadalje, više ili manje savršeno, zadrže ustrojstvo svoga zajedničkog pretka. O toj začunujućoj činjenici da se zameci čovjeka, psa, morža, šišmiša, gmaza, itd. početno jedva mogu razlikovati, nikada nitko nije dao neko drugo objašnjenje. Da bismo razumjeli postojanje rudimentarnih organa, moramo jedino pretpostaviti da je neki negdašnji predak imao te dijelove o kojima je riječ u savršenom stanju i da su se oni pod promijenjenim životnim navikama jako smanjili, bilo jednostavno zbog neuporabe, bilo putem prirodnog odabiranja onih jedinki koje su bile najmanje opterećene nekim suvišnim dijelom, uz potporu inih ranije spomenutih uzročnika. Tako smo kadri razumjeti odakle to da su čovjek i ostali kralježnjaci sagraneni po istome općem obrascu, zašto prolaze kroz iste rane stadije razvitka, i zašto zadržavaju neke zajedničke rudimente. Stoga treba otvoreno priznati njihovo zajedničko podrijetlo. Prihvatiti neko drugo mišljenje znači priznati da je naše vlastito ustrojstvo, kao i ustrojstvo svihostalih životinja oko nas, samo neka vrst zamke da nas uhvati u razmišljanju. Taj zaključak dobiva na snazi bacimo li svoj pogled na članove cijeloga životinjskog carstva i na dokaze iz njihovih sličnosti ili klasifikacije, njihova zemljopisnog rasporeda i mjihova geološkog uzastopnog slijeda. Da usvojimo taj zaključak smeta nam samo naša prirodna predrasuda, i ona nadutost koja je navela naše pretke na tvrdnju da potječu od polubogova. Ali ubrzo doći će vrijeme kad će se s čuđenjem pomišljati kako su prirodoslovci, koji su bili dobro upoznati s usporednom granom i razvitkom čovjeka te ostalih sisavaca, mogli misliti da je svaka vrsta djelo jednoga posebnog čina stvaranja.

( Čarls Darvin: Podrijetlo čovjeka )

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI