Ciao Bella: Miris jasmina

Foto: Arhiv

Probudio me udarac kamenčića u prozor.

Otvorio sam oči i odmah se nasmiješio. Ležala mi je naručju, moja Jasmina. Moj cvijet mirisni. Udahnuo sam duboko i među mirisima sobe raspoznavao njen.

Kamenčić je ponovo udario u prozor.

Otvorila je oči, krupne i tamne.

„Selime druže, Selime“, čulo se ushićeno ispod prozora.

„Ti i tvoj Avdo, vazda mi te otima, pusti ga sada,“ govorila mi je između poljubaca i molećivih pogleda.

Provirio sam kroz prozor, julsko sunce već je čestito žarilo.

„Druže, Avdo, jel’ hića?“

„Jašta nego. Ljubi draganu, opraštaj se. Navuci čizme, drugovi čekaju. Idemo im jebat majku fašističku.“

***

„Nemoj Selime molim te, nemoj duše ti. Šta ću ja bez tebe? Ima ko slobodu po šumama tražiti. Ti imaš mene, ljubav svoju čuvati…“

Navukao sam čizme i pokupio ranac koji već trideset i četiri dana čeka spreman. Hiljadu mrava hodalo je gore-dolje po mojim krvnim žilama, uzbuđivalo me i plašilo. Povratka nije bilo, valjalo je biti hrabar. Išao sam po smrt ili slobodu.

„Lijepa ćao, u partizane ja moram otići“, rekao sam ne osvrnuvši se. Nisam htio vidjeti je uplakanu. Samo sam uhvatio šteku i zakoračio hrabro: Za domovinu svih nas, za slobodu, za drugove i drugarice, za Jasminu i sve skrivene, za one u logoru zarobljene… Osjećam da ću umrijeti, pomislio sam. Pa šta jebote? Za domovinu slobodnu ću mrijeti.

***

Dočekao me Avdo ispred stana, napet kao strijela, stisnute desne šake naslonjene na sljepočnicu. Otpozdravio sam, a on me zgrli i šapnu mi:

„Visočica druže, tamo ćemo osnovati bazu. Tamo sloboda počinje.“

Pogledao sam svoj prozor. Otkako su Rome počeli odvoditi u Jasenovac, Jasmina kroz njega nije ni glavu pomolila. Ni pomislila nije izaći vani i slobodno šetati svojim ulicama.

Bacio sam kamenčić. Prozor se odškrinuo.

„Ako umrem kao partizan ti me moraš sahraniti. Sahrani me gore u planinama, u hladu jasmina,“ viknuo sam u nebesa.

Bijeli jasmin koji sam joj jučer ubrao, sletio je kroz prozor. Još uvijek mokar od vode u koju ga je stavila, pokupio je prašinu sa asfalta.

„Svi ljudi koji tuda prođu, reći će o kako divan cvijet. I ovo je cvijet partizana koji je umro za slobodu.“

Uzeo sam cvijet sa poda i puhnuo prašinu sa njega. Ulica je mirisala do ludila.

„Bella ciao“, rekao sam joj i zagrlio Avdu. Asfaltom su odjekivali zvuci slobode.

 ***

Ciao Bella

Probudio sam se jednog jutra
o lijepa ćao, lijepa ćao, lijepa ćao, ćao, ćao,
probudio sam se jednog jutra
i okupator bješe tu.

U partizane, ja moram otići
O lijepa ćao…
u partizane, ja moram otići
osjećam da ću umrijeti.

 A ako umrem kao partizan
 o lijepa ćao…
a ako umrem kao partizan ti me moraš sahraniti.

Sahrani me gore u planinama,
o lijepa ćao…
sahrani me gore u planinama
u hladu jednog lijepog cvijeta.

A svi ljudi koji tuda prođu,
o lijepa ćao…
a svi ljudi koji tuda prođu
reći će ”o kakav divan cvijet!”

I ovo je cvijet partizana
o lijepa ćao…
koji je umro za slobodu
i ovo je cvijet partizana
koji je umro za slobodu.

 

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Samo ljudi koji nemaju razvijen osjećaj srama mogu tako uzvišeno moralizirati o zlim totalitarnim zločincima komunistima, a niti riječ progovoriti o spomenutim zločinima koji su...
O normalizaciji fašističkog govora. O antifašizmu. O partizanima...