Đurđica Čilić: Lutka
Moja prijateljica iz najranijeg djetinjstva, Nana, bila je godinu dana starija od mene i stanovala je u Partizanskoj ulici, ona na broju 6, ja na broju 7. Imala je tri sestre i tri brata, ona je bila najmlađe dijete u
Moja prijateljica iz najranijeg djetinjstva, Nana, bila je godinu dana starija od mene i stanovala je u Partizanskoj ulici, ona na broju 6, ja na broju 7. Imala je tri sestre i tri brata, ona je bila najmlađe dijete u
Na fotografiji s mog osamnaestog rođendana sjedim zavaljena u fotelju, na naslonu za ruke s jedne strane sjedi Lidija, s druge Zlata. One me grle, sve tri se smijemo. Lijepe smo, koža nam je zategnuta, kroz kosu se probijaju zrake
Đurđica Čilić vrsna zagrebačka polonistica polaznicima škole kritičkog mišljenja priuštila je nešto što se prije može nazvati poetskom magijom nego klasičnim predavanjem. Za ljubitelje vrhunskih užitaka imamo samo jedan savjet: potrudite se da nekad, negdje, bilo kojim povodom, dva sata slušate Đurđicu
foto: šg Balada o čovjeku (Đurđici umjesto pozdrava) Ovo nije pjesma o kralju Hamletu Nije nikad kralj uspio biti Za tebe je to više dilema Spavati, jesti ili piti Nije lahko savršen čovjek biti Bez straha i mane Koračaš u
U ona davna vremena kad sam ja diplomirala, i kad se činilo da moja akademska karijera ima da piči uzlazno ko NASA-ina raketica u orbitu, nakon diplome a prije doktorata još je stajao jedan stepenik na tom uzletu: magisterij. Tema
On i ja smo išli u isti razred od prvog do osmog osnovne škole. Oboje smo bili odlikaši, miljenici nastavnika, a jedno drugom konkurencija. U likovnom smo bili oboje osrednji, u muzičkom jednako dobri. U srpskohrvatskom sam bila bolja ja,
Kad god sam na kolodvoru, pomislim na sva putovanja na koja nisam otišla, a odmah potom i na sve svoje živote koje nisam živjela. Kolodvori su prostor metafore za to nešto drugo što se moglo dogoditi, a nije. Nigdje se
Foto: sic Zbignjev Herbert PORUKA GOSPODINA COGITA Idi kamo su pošli oni do mračnoga ruba po zlatno runo ništavila tvoju posljednju nagradu idi uspravan među onima koji su na koljenima među leđima okrenutima i srušenima u prašinu nisi spašen da
Mi živimo na prvom katu, a kat iznad nas su Gigo, Dado, čika Adem i teta Zumra. Gigo i Dado su stariji od mene. Obojica znaju svirati gitaru. Kad oni sviraju, ja gasim svoju muziku i osluškujem ih. Zavidim im.
Solidnost naroda i njegova budućnost ne ovise o broju onih koji pristaju na loše zatečeno stanje nego o naporima onih koji ga pokušavaju mijenjati. Pročelnica Odsjeka za zapadnoslavenske jezike i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Đurđica Čilić, prije nekoliko tjedana na