foto: UEFA
Priča o nastanku i uspjehu danskog FC Nordsjaellanda bi zahtijevala cijelu jednu knjigu ili film. Klub iz malog danskog mjesta Faruma koji broji 20.000 stanovnika je u zadnje vrijeme poznat po velikim transferima u renomirane evropske klubove. Lobotka, Skov Olsen, Mathias Jensen, Damsgard, Adingra, Kudus, Sulemana, Schjelderup, Nuamah…
Ono što izdvaja ovaj klub u odnosu na sve ostale je njihov ekosistem. U zadnje vrijeme, na ovim našim fudbalskim prostorima su (česte) smjene trenera i selektora skoro stalna tema.
U sezoni 2021/22 Nordsjaelland je završio kao deseti i igrao ligu za opstanak. Klub je imao 13 utakmica bez pobjede ali niko iz kluba nije razmišljao da daju otkaz treneru Flemmingu Pedersenu. Ne, oni su krenuli u objektivnu analizu svega u i oko kluba, da vide da li su zakazali i ostali akteri i faktori: tehnički i sportski direktor, uprava, skauting služba, vodstvo njihove akademije… Svako je prihvatio svoj dio odgovornosti. Vodili su se filozofijom da je uvijek najlakše dati otkaz treneru, ali da time opet ništa neće riješiti ako su problemi negdje drugo u klubu.
Prije svega, Pedersen u toj sezoni više nije mogao računati na najbolje igrače Damsgaarda, Adingru, Kudusa i Sulemanu jer ih je klub prodao za velike novce a puno novih (pre)mladih igrača koji su dobili šansu umjesto njih, direktno iz njihove akademije, nije bilo dovoljno pripremljeno, nije imalo potrebno iskustvo niti mentalnu snagu da se mogu nositi sa izazovom igranja i pobjeđivanja u najvećem rangu danskog fudbala.
Sezonu poslije istu tu ekipu, najmlađu u Evropi, Pedersen (60) je doveo na prvo mjesto danske Superlige, da bi je tokom zimske pauze i vođenja ekipe od skoro četiri godine prepustio svom asistentu Johannesu Thorupu (34) a on otišao na mjesto tehničkog direktora. Thorup i Nordsjaelland su titulu izgubili praktički u predzadnjem kolu iako su u zimskom prelaznom ostali bez ponajboljeg igrača lige osamnaestogodišnjeg wunderkinda Andreasa Schjelderupa koji je transferiran u portugalsku Benficu.
U fudbalu danas, kao sportu gdje opsesija kratkoročnošću (odnosno brzinom uspjeha) vlada gotovo nad svim ostalim i gdje sve to poprima nekakve odlike homogenosti Nordsjaelland nastavlja sa svojom jedinstvenom vizijom i strategijom. I kada su 13 utakmica bili bez pobjede strategija se nije mijenjala jer je svak u klubu vjerovao u sistem po kojem klub radi i klupsku kulturu koja je izgrađena uz visoko međusobno povjerenje i podršku svih u klubu.
Na pitanje sportskom direktoru Janu Laursenu u čemu je tajna njihovog ekosistema, klupskog uspjeha i velikih transfera on je najmirnije, bez ikakva uzbuđenja, odgovorio da misli kako i pored svega nemaju sve odgovore na to, dok je tehnički direktor Flemming Pedersen kroz smijeh dodao kako “oni (po)nešto znaju, i da su to što znaju samo maksimalno iskoristili da pomognu razvoju velikom broju mladih ljudi, ali da ima još mnogo toga što ne znaju i ima još toliko igrača koje treba razviti. A to je najuzbudljivija stvar od svega.”
Stavimo to u kontekst našeg fudbala. S direktorom koji bi prodao igrača i za petinu od sume koju je Nordsjaelland zaradio od zadnjeg transfera Nuamaha (25 mln €) ni sam Bog više ne bi mogao pričati. Dok bi naš trener koji pravi uspjehe i istovremeno izbacuje igrače koji postaju reprezentativci svojih zemalja a njihova vrijednost se procjenjuje višemilionskom sebe smatrao dostojnim kandidatom da vodi klubove u ligama petice, a kamoli da poslije svega toga ode na mjesto tehničkog direktora, u tom istom klubu.
