Pred slikom potpune blokade funkcionisanja državnih institucija i nazadovanja Bosne i Hercegovine dok susjedi napreduju na evropskom putu, lako je razumjeti zašto se – u svakoj obnovi rasprave o Dejtonu – traže krivci pri čemu se najčešće više slušaju emocije, nerijetko sklone teoriji „međunarodne zavjere“, nego činjenice.
Radnicima je devedesetih nametnut drveni naziv “djelatnici”, pa im je poslije vraćen stari, ali se time ništa nije promijenilo. Danas im je gore nego ikada. Na isti način, nema razloga da se Srbima u Hrvatskoj ne vrati status konstitutivnog naroda – nema ni političkih ni povijesnih razloga da se oni statusno ne izjednače sa Srbima i Hrvatima u BiH – ali to nije nikakvo jamstvo da im se ne bi dogodilo ovo s ćirilicom.
Meni je, za razliku od Mate Granića, posve normalno da svatko tko je pretrpio – kako on kaže – »materijalnu ili neku drugu štetu« može tužit svakoga na koga sumnja da ga je oštetio. I da to može uradit bez obzira na ovu hašku presudu, kao što je, uostalom, mogao i prije nje.
Ne vidim više nijednu prepreku da se makar ne raspiše konkurs, na kome bi se mladi srpski umetnici takmičili čije je idejno rešenje spomenika Slobodanu Miloševiću najlepše. O lokaciji bi se moglo raspravljati, ali se datum svečanog otkrivanja zna – 28. juni, Vidovdan.
Možete vi prvoborcima Domovinskog rata za veliku Hrvatsku, nekadašnju Banovinu, do besvijesti podastirati nebrojene dokaze – govore, izjave, transkripte, televizijske snimke – o Tuđmanovim planovima za podjelu BiH ili o zločinima HVO-a i Naletilićeve Kažnjeničke bojne, možete ih podsjećati na bizarnu činjenicu da se koncentracioni logor Dretelj, logor smrti, nalazio manje od sat hoda od kipa Gospe od Međugorja, ali od toga neće biti nikakve koristi.
Deportacije, silovanja i seksualna zlostavljanja. De jure i de facto. Ubistva i uništavanja imovine. Velike ovlasti malih ljudi. Heliodrom, Dretelj, Gabela, Vojno. Zatvorenik koji mora pojesti obrok viljuškom koja se nikad ne pere, za svega nekoliko sekundi. Gašenje cigareta po koži. Zatvorenik koji mora sam sebi odsjeći bradu i pojesti je. Civili koje vojnici HVO-a tjeraju da idu prema linijama bojišnice. Lizanje krvi sa betona, da balijska krv ne ostane na hrvatskoj zemlji.
Je li ti to Hrvatskoj podmećeš militarni ekspanzionizam, da ne kažem agresiju? Tebi ništa ne znači što je Ivo Lučić na molitvenoj tribini istaknuo kako »povijesna istraživanja jasno pokazuju da Hrvatska nije počinila agresiju na BiH, nego je, dapače, podupirala zajedničku borbu Armije BiH i HVO-a u otporu srpskoj agresiji«?
Šteta što se kipar nije sjetio da uz Tuđmana u bronci odlije i Matu Laušića, Krešimira Kašpara ili još nekog od onih silnih tjelohranitelja i djelobranitelja koji se od voljenog predsjednika nisu odvajali ni za njegova života. Možda bi se u takvom prirodno-brončanom okruženju Franjo Tuđman osjećao sigurnije, pa ne bi bilo potrebe za ovolikim policajcima.
Poštovani gospodine Ostojiću, ne znam kakvo ste mišljenje nekada imali o Franji Tuđmanu, niti jeste li o njemu mislili uopće, no pretpostavljam da bi Vas se sada, kao ministra unutrašnjih poslova, trebalo ticati otkriće da prvi hrvatski predsjednik ne uspijeva
I Grad i Država budno tako paze da netko Utemeljitelja ne otuče čekićem ili zalije bojom, da mu se ne popiša na nogavicu, išara zvijezdu petokraku na antifašističko čelo, ili ga, daleko bilo, sa pola kilograma dinamita ne digne u zrak. Da se tamo pridruži svom vršnjaku Nebojši Borozanu, partizanima iz Prvog splitskog odreda i drugovima s kojima je onoga ljeta otišao u partizane, a koji već dvadeset tri godine popišani, otučeni i išarani lete nad Hrvatskom.
Oni će se valjda od Keruma i kerumčadi razlikovat po tome što na čelo neće nalijepit samo pršut, nego još i pancetu, šokol, kulen, ombolo, kraški vrat, gavrilovićku, kuhanu šunku, alkarsku salamu,tlačenicu te ostale simbole hrvatskog integracionalizma i domovinske misaonosti. Tako će se planirano kerumovsko »podcjenjivanje lika i djela dr. Franje Tuđmana koji je stvorio Hrvatsku« prometnut u pravedno ocjenjivanje istog.
Interesi i opstanak Bošnjaka mogli su se uspješnije zastupati i čuvati u okviru brige za očuvanje Bosne i Hercegovine kao međunarodnopravnog okvira njihovog postojanja u kontekstu ustavno garantovane jednakosti svih građana i sva tri naroda. Izetbegović i njegov tim opredijelili su se da zastupaju tumačenje rata iz sužene perspektive prvenstveno stradanja Bošnjaka zanemarujući širu i lako dokazivu sliku po kojoj je Bosna i Hercegovina kao međunarodno priznata država bila žrtva velikodržavnih planova iz susjedstva.
Ispada da mladu hrvatsku državu nisu željeli Miroslav Tuđman, Ivić Pašalić, Markica Rebić, Ljubo Ćesić Rojs, Željko Sačić i ostale uzdanice vojnog i špijunskog državotvornog aparata. Koliko se sjećam, upravo su oni na splitskom aerodromu ispratili Darija Kordića na put koji ga je preko Haaga odveo do zatvora u Grazu.
Kada bismo se kao pijani plota držali originalnosti, onda bi džumhurbaškan ostao bez veće polovine imena jer, da prostite, Tomislav je – smislenosti što se tiče – isto što i Lazaromir. Toma je hebrejsko ime i – kao takvo – ne trpi slovenski nastavak „slav“, kojim se i moja malenkost kiti. Ali, eto, ime ćuti i trpi. A trpimo, bogme, i mi.
Generale, kako danas gledate na vrijeme kad ste zapovijedali Četvrtom brigadom? – Ponosan sam na to vrijeme, na svoje momke i djevojke. Neka se nitko ne naljuti, ali odgovorno tvrdim da je Četvrta brigada bila najbolja brigada ne samo u
Dr. Franjo Tuđman bio je uvjeren da će Hrvatska kao nezavisna država lakše ući u novu jugoslavensku zajednicu. Cijeli svoj život, naime, posvetio je bratstvu i jedinstvu Hrvata i Srba, i najzad umro 1999, shrvan i poražen, i ne sluteći tada kako njegov san o demokratskoj Jugoslaviji nije umro zajedno s njim.
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
