General Jovan Divjak na liniji odbrane čovječnosti

Ne pristajem da o Divjaku mislim kao o "Srbinu koji je ratovao protiv Srba". Mislim da je svojom čovječnošću na najbolji način predstavljao i najbolje među Srbima.

Kad je prošle nedjelje objavljeno kako je na bečkom aerodromu na osnovu potjernice iz Srbije uhapšen bivši general Armije Bosne i Hercegovine Jovan Divjak, u reagovanjima iz svijeta bilo je i nevjerice – zar je zaista uhapšen general koji je branio a ne onaj koji je rušio Sarajevo – i kazano je i napisano mnogo toga o ljudskim vrlinama i profesionalnoj časti koji su Divajaka učinili herojem i jednim od simbola odbrane Sarajeva. U tim pohvalama generalu tu i tamo bi se, iz iste one pojednostavljene perspektive iz koje se tokom rata pisalo kako u Bosni ratuju “Srbi protiv Muslimana”, naglašavalo kako je general “Srbin koji je ratovao protiv Srba”. U iskustvu opsade Sarajeva to je bilo pojednostavljivanje koje je iskrivljavalo sliku o onom što se zaista događalo. Tačno je, naime, da su Sarajevo opsjedale srpske snage i da je teror dolazio s njihovih položaja ali je u opsjednutom gradu naročito u prvoj godini opsade bilo i desetine hiljada Srba koji su dijelili istu patnju koju i sve njihove komšije a uz to mnogi od njih – uključujući i generala Divjaka – i sumnjičenja zbog svog imena ili porijekla. Blisko sam poznavao desetine gradskih Srba koji su, ostajući u gradu i stavljajući svoje intelektualne i profesionalne potencijale na raspolaganje građanima i institucijama opsjednutog glavnog grada, bili i predstavnici najboljega u svom narodu.

Imao sam s tim iskustva i kao urednik ratnog “Osdlobođenja”.

U ljeto 1993. paljanska televizija je u svom večernjem dnevniku emitovala svojevrsnu potjernicu za novinarima Srbima koji su uprkos teroru još radili u tom listu i svjedočili o zločinu opsade. Posebno su – imenom i prezimenom – izdvojili one koji “pišu za muslimanske novine dok im Srbi hrane djecu”: naveli su desetinu imena novinara čije su porodice bile kod rodbine ili u Srbiji ili na teritorijama pod srpskom kontrolom. I lično sam prolazio kroz takva iskušenja, jer su mi majka i očuh bili u jednom od epicentara etničkog progona (u Prijedoru) i vjerovao sam da mi je dužnost da uprkos tome nastavim svjedočiti o ratu, ali razumio sam i one koji su nakon potjernice s paljanske TV tražili da neko vrijeme ne potpisuju izvještaje o opsadi ili su tražili pomoć da porodice izmjeste u “treće zemlje” izvan domašaja progonitelja.

Generala Divjaka sam u prvoj godini opsade sreo tri puta.

Prvi put u bašti majke njegovog vojnika uz samu prvu liniju odbrane ispod Hrasno Brda: u njegovom dolasku, brizi za njihovu bezbjednost i za opkoljeni grad vidjeli su – kao i svi koji su ga sretali drugdje u gradu – jednostavno čovjeka, jednoga od nas, kakvih je oduvijek bilo u svakom našem komšiluku i iskustvu.

Drugi put u koševskoj bolnici: saznao je da sam teško povrijeđen u jednoj od onih vozi-što-brže-možeš slalom vožnji kroz grad pod snajperskom vatrom i došao je da ponudi prijateljsko ohrabrenje. Osjećao sam s koliko ga poštovanja gledaju drugi ranjenici i koliko im znači posjeta “oficira JNA koji brani Sarajevo”.

Treći put na najneobičnijem dočeku nove godine u mom dotadašnjem životnom iskustvu: u do kosti studenoj novogodišnjoj noći u kojoj su se smjenjivale bolna 92. i neizvjesna 93. zajedno s još nekolicinom kolega iz “Oslobođenja” svratio sam u štab jedinice koja je i nas obezbjeđivala na prvoj liniji fronta i tamo smo našli i generala Divjaka i komandanta odbrane na Žuči Jusufa Juku Gojaka. Našle su se na tom ispraćaju jedne teške i dočeku jedne još neizvjesne godine i gitara i harmonika i sjećam se s kakvom je osjećajnošću Gojak pjevao svoju vratničku sevdalinku (“Vratnik pjeva, nikad ne tuguje …”) i kako je neposredno nakon ponoći zajedno sa suprugom ustao i otišao s nepotrebnim objašnjenjem kako rano ujutru valja opet na Žuč. Samo koji dan kasnije u redakciju mi je isplakanih očiju došao 18-godišnji vojnik sa Žuči, sin moga kolege – sa svim obzirima s kojima nerado govorim o nacionalnostima za ovu priliku da kažem kako je bio Srbin – da me zamoli da u sutrašnjim novinama objavimo smrtovnicu za njegovog komandanta koji je poginuo na Žuči pokušavajući da izvuče ranjenog vojnika s čistine pod vatrom.

Znam da su u kasnijim i ratnim i naročito poratnim godinama svi ljudi i događaji morali da se razvrstaju u jednu od tri “konstitutivne priče”, i da samo još u sjećanjima onih koji su iskreno dijelili tradiciju i kulturu uvažavanja bosanskih različitosti opstaje poštovanje za čovječnost bez etničkog ili vjerskog predznaka, ali ni poslije svih ovih godina poništavanja te kulture ne pristajem da o Divjaku mislim kao o “Srbinu koji je ratovao protiv Srba”. Mislim da je svojom čovječnošću na najbolji način predstavljao i najbolje među Srbima.

slobodevropa

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Ostat će zapisano u turbulentnoj historiji ovih prostora da su tog petka, 12. aprila, tačno u podne, Baščaršijom prošetali predstavnici bošnjačkih stranaka iz regiona, na...
Sarajevo je grad tragedije, ali i pobjede; prošlosti s kojom bi se dalo ponositi jednako kao i stidjeti. Pritom, pogrešno bi bilo razmatrati ovu temu...
Prošle su 44 godine od smrti Josipa Broza, prošlo je više od tri decenije otkad su pomahnitali nacionalisti počeli da ruše zemlju koju je Tito...
Njihov posao nije bio da zbog devet huligana zabrane dolazak na utakmicu hiljadu i po ljudi, koji su kupili ulaznicu i s nestrpljenjem odvojili svoj...