Glumica “vrućih tema”

Hasija Borić je poznato glumačko ime, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i šire. No, o njoj se naveliko počelo pisati tek nakon njenog povratka iz Austrije 2002. godine, u Narodno pozorište u Sarajevu, a naročito otkad je osnovala svoje “Putujuće pozorište”, u kome je, kako kaže, “radila na projekti

Hasija Borić je poznato glumačko ime, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i šire. No, o njoj se naveliko   počelo pisati tek nakon njenog povratka iz Austrije 2002. godine, u Narodno pozorište u Sarajevu, a naročito otkad je osnovala svoje “Putujuće pozorište”, u kome je, kako kaže, “radila na projektima koje želi da radi, a koji se dobrano tiču života u Bosni i Hercegovini”.

“Tetovaža” je, veli, bila prva predstava “Putujućeg pozorišta”. Govori o seksualnoj zloupotrebi djece u porodici. Prije predstave svuda su nam (nastavnici) tvrdili da u našim sredinama toga nema. Ali, u razgovoru sa djecom ona su nam sama govorila o tome. Mi smo djeci čak davali brojeve telefona na koji se mogu javiti ako dođe do nasilja. Pokazalo se na kraju da je to problem koji itekako postoji u našem društvu. Škole su potom pokazale veliki interes i mi smo do danas odigrali preko 40 predstava. Međunarodna zajednica, Ministarstvo za socijalnu skrb i kulturu, te MUP Kantona Sarajevo pomogli su ovu predstavu materijalno, tako da nismo ovisili o ulaznicama.

Smatra se da se svega 1-2% slučajeva prijavljuje sudu. A djeca su sama rekla da njihove prijave puno čekaju, te da se ovi zločini nedovoljno kažnjavaju. ”I zašto bismo i prijavljivali – pitaju nas djeca kad ćemo samo navući bruku i sram.” Ali, mi smo ovom predstavom “prodrmali” zajednicu i natjerali je da razmišlja o toj temi.

U Narodnom pozorištu postavili smo predstavu “Mortal kombajn”-tranzicijsku dramu jednog poljskog autora koja govori o nasilju među mladima. Josip Pejaković i ja igramo oca, odnosno majku jednog od tih mladih ljudi u drami.

Ja sam i inače za to da se u pozorištu tretira što više tabu-tema, koje mogu pomoći da se nastali problemi ne skrivaju pod tepih, već da se o njima razmišlja i nađe način da ih se riješi.

Kakva imate sjećanja na vaše izbjegličke dane u Beču?

Mene je, kao i sve vaše čitaoce u Skandinaviji, ali i sve naše Bosance širom svijeta, golema nevolja koja se zove rat – a ne neka umjetnička avantura – natjerala da nakon dolaska (i sve jasnije spoznaje da nema tako brzog povratka u Bosnu) potražim posao u Beču. Ta me je nevolja natjerala da u poznim godinama najprije počnem učiti njemački jezik kako bih se mogla baviti svojim poslom. Mislila sam bolje da učim jezik nego da perem suđe u nekom restoranu. I tako sam se prijavila na audiciju za hor koji je trebao glumce koji pjevaju i znaju malo glumiti. Ja sam došla tamo, pjevala na ruskom, a predstavila se na engleskom riječima: ”Dobar dan, ja sam Hasija Borić, ja sam bosanska umjetnica.” Vrlo je vjerovatno da sam ja u toj jednoj jedinoj rečenici skupila maksimum svoga glumačkog umijeća, dok su me na audiciji primili. Ali sam ubijeđena i u to da je u tom trenutku bilo važno i to što ja dolazim iz Bosne.

Jedna izvanredna žena – Emi Werner, koja vodi Volkstheter- je možda baš u tom trenutku osjetila da meni treba pomoći i da su me dijelom i zbog toga primili u taj hor. Prvo sam samo pjevala, zatim sam igrala uloge koje su izgovarale 1-2 rečenice, pa sam učeći jezik dobijala mnogo značajnije uloge da bih na kraju igrala i neke veoma velike. Da li je bilo presudno to što se u mojoj zemlji u to vrijeme vodio rat ili nešto drugo, a možda i oboje, tek ja danas mogu reći da sam u toku čitavog tog perioda mog života imala podršku svih ljudi i kolega u Volksthatru, te da me je Beč lijepo primio i da sam u Beču stekla zavidnu karijeru.

A onda ste se ipak vratili u Sarajevo…

Da. Ne može čovjek biti na dvije adrese i ja sam odlučila da ta jedna adresa bude Sarajevo i Bosna i Hercegovina. Vratila sam se u Narodno pozorište, ali i osnovala svoj ”Putujući teatar” koji ima osam članova.

I onda su nastale vaše cabaré – predstave s kojima ste obišli uz ostalo i Skandinaviju.

Najprije sam igrala cabaré – ”Nura”. Radi se o monodrami nastaloj prema nazivu jedne stare bosanske pjesme: ”Majka Nuru počesto izruži”, u kojoj ja igram 22 lika. U svakom od tih likova ja govorim drugim dijalektom (što se odnosi na sve bosanskohercegovačke, ali i na dijalekte bivše Jugoslavije). Nura je djevojčurak sa Baščaršije koja svojoj majci odgovara zašto neće nijednog od 33 prosca iz uglednih familija 19. stoljeća. To su u neku ruku bosanske stilske vježbe za koje je vladalo veliko interesovanje i ova je moja monodrama postala jedna od najpopularnijih predstava u istoriji bosanskohercegovačkog pozorišta uopšte.

Drugi cabaré je nastao na osnovu tekstova (koje su pisali Boris Dežulović, Viktor Ivančić i Predrag Lučić iz splitskog tjednika ”Feral Tribune Cabaret”. Sakupljala sam sve ono što se odnosilo na rat u BiH i dobili smo jednu krasnu predstavu (sastavljenu od niza satiričnih tekstova, pjesama i fotomontaža projeciranih na platnu) koja govori o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. U ovoj predstavi igram oko 30 likova od Tuđmana, preko Kukanjca do Mirjane i Slobodana Miloševića. Ova je predstava igrana na cijelom području bivše Jugoslavije, u Americi, a dijelove sam izvodila i prilikom posljednje turneje u Švedskoj.

Sa direktorom zatvora u Haagu devet mjeseci sam se dogovarala da i tamo u zatvoru igram ovu predstavu, još dok je Milošević bio živ. Dva puta smo predstavu odigrali u Međunarodnom sudu u Haagu. Predstava u Sudu je i snimljena i mada je već bilo dozvo-ljeno da je igramo i u zatvoru, pred ljudima kojima se sudi, kasnije nam to nisu dozvolili. Bila je stroga tajna da ću ja to igrati, no informacija je ipak procurila i neko je to ipak zaustavio. I mada su me oni u Haagu na neki način izigrali ja sam ipak zadovoljna da su je vidjeli bar oni koji koji sude i donose presude u ovoj instituciji.

Koji vas projekat sad zaokuplja?

Moja najnovija monodrama zove se ”Ova zemlja u kojoj utjehe nema”. To je poetska drama nastala prema stihovima bosanskohercegovačkog pjesnika Mile Stojića i obuhvata pjesme nastale za vrijeme rata u BiH. Vrijeme rata pjesnik je proveo u Beču, a u pjesmama on govori o egzilu, o ljudima koji su morali napustiti svoju domovinu zbog rata. Monodrama je potresno svjedočanstvo o djevojčici Aneli, o glumcu Elvedinu Avdiću koji je došao u Beč da umre, ali i o mnogim drugim sudbinama bosanskohercegovačkih ljudi.

Na kraju se pjesnik vraća u domovinu, ali to više nije ona zemlja koju je pjesnik napustio. Sve je kao u onoj pjesmi Edvarda Polgera: ”Tuđina mi nije postala domovina, ali mi je zato domovina postala – tuđina”.

Nadam se da će se i vaši čitaoci pronaći u ovoj monodrami i da će im njena tematika i ideje biti bliski.

Nakon svega, poručila bih i našima, gore u Skandinaviji: ne zaboravite svoj jezik! Pogotovo mladima: učite svoj jezik! Isto tako je važno da čovjek, ma gdje se nalazio – bude ono što jeste. Ako si svjestan svoje kulture i jezika bićeš više poštovan od svojih prijatelja u novoj životnoj sredini. I nikada ne treba zaboraviti da postoji samo onaj narod koji ima svoju kulturu.

bosanska posta

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI