Ocu, Miši, Sandiju Ocu je danas godišnjica. Dvadeset i druga. Umro je na svadbi, stari svat. Usred pjesme. Samo mu glava pala, kraj tanjura sa supom. Plakao sam tada, u mrtvačnici, dugo, gorko, sâm sa njegovim najmlađijem bratom, mojim Jovanom.
“Kako je bilo,” upitam kolegu koji se upravo vratio sa sastanka. “Super”, živahno odgovori jedan od mojih boljih holandskih kolega. “Dogovarali smo se o stvarima o kojima se naredni put, na slijedećem sastanku, ne moramo dogovarati.” Ah, ti Holanđani!
Foto: Rudolf Viček I s njima ja, starohan, što sam se u životu nagledao pobjeda i poraza, a te večeri, kao nekada, na sat i po zaboravio da je u pitanju samo, kako tvrde skeptici, trčanje za “napuhanom mješinom”. Piše:
Kumrovec Mada već prosijedi Brozov pionir, prvi put da idem u njegovo rodno mjesto. Polazimo 15.8., na Veliku gospu. Kao za inat hodočasnicima, kleberi se ateist u meni. No, zar i ovo nije neka vrsta hodočašća, mada zakašnjelog? Mako
Popodne uoči promocije mog “Praškog šamara” prijatno iznenađenje. U dvorištu Lodges se iznenada, opet, pojavljuju Sandra i Predrag. Samo na kafu. Nisu, kažu, mogli doći samo po auto, koje im se u odlasku pokvarilo, a da ne svrate. Kratka,
Kao djeca smo se najviše plašili vještica i duhova. U partizanskim filmovima, na koje smo išli sa školom, strašili su nas ustaše i četnici. Ali to je bilo samo na platnu. Te spodobe su u stvarnom životu davno porazili partizani:
*** Kad smo u Selcetu preko interneta rezervisali apartman, u oglasu je stajalo da je isti od mora udaljen kojih 200 metara. To nije puno, mišljasmo. I nije. Ako nije – uzbrdo. Skoro okomito. Kad smo se prvi put
Mi Bosanci i Hercegovci smo, čast izuzecima!, glupi ljudi. Ta nisu bez vraga najslađi vicevi na cijelom prostoru bivše Juge oni o Sulji i Muji. Bobi i Rudi im – ni do koljena! To mi je prva pomisao kad
U subotu uveče, 10. avgusta, u prelijepom ambijentu prepunog Ognjišta Herzegovina Lodges predstavljena je nova, deveta po redu samostalna knjiga našeg kolumniste,književnika i prevodioca Gorana Sarića koji već dugo živi i radi u Holandiji. Radi se o knjizi kolumni “Praški
(najveća hodačka manifestacija na svijetu) Ništa smješnije od Holanđanina na pješačenju. Džinovski ruksak, kompletna kamp-oprema, kabanica, osamn’est presvlaka, pribor za jelo, sendviči, iće i piće, lonci i poklopci – nerijetko čak i pribor za roštiljanje! Tri para sunčanih naočara,
Vremenska prognoza za naredni vikend sjajna. “Astronomskih” dvadeset pet stepeni. Sunce “do daske”, oblaka – ni do Balkana. Ljeto, napokon! Millingenski čajni vrtovi, moji ste! Međutim, tri dana prije magične subote u kojoj će, sada već znamo, Nole glatko
Jeste li znali da je u prošli petak bio Svjetski dan izbjeglica? Niste? Ne bih ni ja, da juče u dnevnim novinama ne pročitah potresnu reportažu iz jednog od najvećih izbjegličkih kampova na svijetu. Kakum, Kenija. Sto hiljada duša.
Rijetko mi se desi da me omladina obraduje. Što sam stariji, postajem sve kritičniji prema njihovim adetima i ponašanju. Gledam ih u vozu i busu, na putu za posao: skoro da ne pričaju, ništa udvaranje, o ašikovanju da i ne
N o r v e š k a p r i č a Majka je slušala vijesti, žustro mijeseći hljeb, pazeći na svaku mrvicu brašna. (Ko zna šta nas još do snijega čeka?!) Soba se punila dimom tek
Ovaj molitvenik krpim od svega i svačega. Kao u majstora u nevolji, kad klonem duhom ili osjetim da se ponavljam, posežem za duhovno srodnim gubitnicima iz prošlosti. Osim magije prepoznavanja, čudesnog premoštavanja vremena, oduševljava me gađenje nad zanosom pripadanja masi,
u Sarajevu je , do dvadesetog septembra hiljadudevetstodevedesetidruge godine poginulo , prema bezbojnom glasu spikera prestoničkog radija , dvije hiljade dvije stotine i dvadeset petoro djece.(1) Zapisujem to u podrumu bez škura, i bez prozora, jazbini “popločanoj” hladnim linoleumom. Pišem
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
