(pismo prijateljima) Doista i postojimo samo mi, i samo oni. Mi koji, radili-ne radili, imamo malo ili ništa, i oni, što prodavanjem magle i širenjem mržnje žive k’o bubreg u loju. Dok se, jednom, kadli-tadli, radnička klasa ne osvijesti, ujedini,
Carstvo sunca Kvrgavo drvo, jedini vidik. Da smo u Bosni, sa iskustvom ratnog drvosječe rekao bih: dobro za vatre. A ovdje – – ko će ga znati. Ovdje i stabla imaju drugačiji kod. I ružno, metalno krilo drugog odjela,
Ivica Sve se sužava: vrata, sto i krevet, ova jazbina u kojoj trošim beskrajne sate. tijelo, vidik, vokabular… Kako se kaže: kiša, fabrika, planina, nebo, galop, predvečerje? Kako se ono kaže: knjiga? Kako, s uzdahom olakšanja: ne boli? Male,
Nastavak bolesničkog dnevnika I Prva tri dana finala, uvoda u transplataciju matičnih ćelija – ništa posebno. Apetit i temperatura normalni, bez mučnine, pa čak i, pri pogledu na bijelo, grešne misli. (Imam li ih ja, jedini kao pacijent,
Povodom fizičkog napada na profesora Envera Kazaza od strane notornog šoviniste na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Nije to prva džukela koja je napala hrabrog i časnog prof. Kazaza. Evo šta sam, što je slučaj, upravo jutros napisao u uvodnom slovu,
Vratili se kući poslije novogodišnjeg slavlja u Njemačkoj. Moji vade stvari iz auta – garderoba, pokloni, ostaci ića i pića – a ja trotoarom šepesam ka kući. Odjednom, ženski glas iza leđa, na holandskom: “Sretna Nova!” Hoću da se okrenem,
Budim se rano, vlažnih obraza. Sanjao Ješu. A oca skoro nikad ne sanjam. Valjda zato što je D. juče napokon na zid objesila njegovu i moju uramljenu fotografiju koju sam za Novu godinu dobio od najstarijeg sina. More, šedeset i
Da mi je samo pregurat’ ovu heftu! U utorak s D. i T. kod asistentice od hematologa, da nam objasni sve što treba da znamo o transplataciji matičnih ćelija u krvi. (Prošli put sam pogrešno naveo da se radi o
Vraćam se taksijem s revalidacije. Sredina decembra, pet popodne, a već suton. Kad me je taksista, da ne ustajem i ne mučim se, pokupio” na zadnja vrata, kiša je lila kao iz kabla. A sad ni kapi, samo je zrak
Idemo napolje. Herben, fizios koga najduže poznajem i cijenim još od ležanja u bolnici i prvih vježbi, odmah nakon amputacije, zakopčava jaknu i s čuđenjem gleda moj šorc. “Vani je hladno, znaš.” U pravu je. Četvrti decembar. Noćas je mrzlo,
Zanimljiva vijest u subotnjim novinama: “U seoskoj školi blizu sibirskog grada Ulan-Ude petnaestogodišnji učenik sjekirom ranio najmanje pet učenika i učiteljicu. Takođe je molotovljevim koktelom pokušao zapaliti jednu od učionica. Napad u Sibiru se desio četiri dana nakon provale nasilja
U posjeti kod zema iz gradića u Srednjoj Bosni. Poznajemo se skoro cijeli izbjeglički život, još od azilantskog centra, gdje je rođen naš T. Nedavno su dobili novi stan, četvrti po redu otkad su ovdje. Nalazi se nedaleko od centra
U proljeće prošle godine baš smo bili zapeli da na Boračko jezero, Kulturno ljeto u Herzegovina lodges, dovedemo Borisa Dežulovića. Štefica nam je ljubazno proslijedila broj njegovog telefona, i tako smo stupili u kontakt. Već nakon prvih sms-ova se pokazalo
Ovaj odjel za fizioterapiju, Afdeling Fysiotherapie Radboud UMC u Nijmegenu, je internacionalno priznat i poznat. Pored nešto Holanđana i mene, polutanera, stranca i ovdje i tamo, ima pacijenata iz Italije, Danske, Velike Britanije… Svi došli da ovdje (opet) nauče hodati!
Čuda se još dešavaju, posvuda. Samo ih treba prepoznati. Neka od njih smo i mi u stanju napraviti, a da to ni ne znamo. Samo što ne treba čekati Božić, ili šta god, da se najednom prodobrimo. Nisam vjernik, priznajem. Kraj
Krenulo je kad me je “pod svoje” uzeo H., “medicinski brat” u koga nekako imam najviše povjerenja. Čovjek me uzeo za ruku, kao, božemeprosti, u šetnji s dragom, i tako krenuli. Tri kruga u velikom predvorju. Čak malo i popričali.
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
