Potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, foto: CIA/Flickr
- Kako i gdje je povučena presudna crta podjele BiH?
- Ko je bila Pamela Chruchill Hariman?
- Ambasador Christopher Hill, “Diplomat na zadatku” ( izd. Simon Shuster, 2015)
Sadašnji američki ambasador u Beogradu, Kristofer Hill, nekadašnji Holbrukov zamjenik, u memoarima “Diplomat na zadatku”, otkriva našoj javnosti do sada mnogo nepoznatih detalja o tome kako je i gdje nacrtana prva mapa podijeljene BiH.
Upoznaje nas o stvarnim akterima koji su crtali mapu BiH, otkriva šta se dešavalo iza zatvorenih vrata dok su se u američkoj ambasadi u Parizu krajem augusta 1995. god, znatno prije nego što smo išta znali o tome, povlačile crte njene podjele i odlučivala sudbina nove zemlje.
Ambasador Hil upoznaje nas za kakvu su Bosnu i Hercegovinu Amerikanci bili spremni boriti se i za kakvu su BiH bili spremni ulagati svoj vojni i politički kapital.
On svjedoči o nekim važnim razlozima američke žurbe da što prije izađu iz rata u BiH i ukazuje na prilično teško i sumorno raspoloženje članova Holbrukovog mirovnog tima poslije tragične pogibije diplomata na planini Igman te dramatično opisuje trenutke panike i ogorčenja kada su u Parizu čuli za vijest o masakru nad civilima na pijaci Markale od 28. augusta 1995.
Samo u nekoliko kratkih rečenica ambasador će Hill pažljivog čitaoca ponukati da se ozbiljnije pozabavi istraživanjem uloge jedne, nama do sada nepoznate ali, važne ličnosti: Pamele Čerčil Hariman, Čerčilove snahe i majke njegova unuka, najprisnije Klintonove ambasadorice, ključne američke diplomatske veza s Europom pod čijim se budnim okom održavao tajni “pariški samit”, na kojem se odlučivalo o izgledu mape buduće Bosne i Hercegovine.
Iz ovih je memoara više nego jasno da su tadašnji bh. lideri, prije svih Izetbegović, tijesno i blisko, reklo bi se u “dosluhu”, radili s Amerikancima na stvaranju Dejtonskog sporazuma i donošenju ključnih dokumenta iz septembra 1995. god., poznatih kao “Zajednički principi”, na čijim su osnovama kreirane ugaone institucije BiH kao što su Ustavni sud i Predsjedništvo BiH.
U svojim nas memoarskim zapisima Hill upoznaje da je u ambasadi u Parizu na taj sudbonosni 28. august 1995. godine ujutro zakazan “tajni” sastanak za koji je znao samo mali broj visoko pozicioniranih Demokratskih lidera iz vrha američke administracije, od kojih je, po svemu sudeći, potekla inicijativa za održavanje jednog ovakvog skupa u Parizu.
U ovom, najvažnijem dijelu knjige Hill nas dovodi u samo središte događaja. Uvodi nas u umjetnički atelje ambasadorice Čerčil Hariman, koji se nalazio na drugom spratu američke ambasade. Ovdje su se okupili, piše ambasador, brojni i važni predstavnici State Depa, Pentagona i Nacionalnog savjeta za sigurnost NSC. U susjednim su se sobama također nalazili nižerangirani službenici administracije i diplomate iz američke ambasade. Učesnici su ovog “malog pariškog samita” bili pažljivo izabrani, uglavnom prema kriterijima lojalnosti Holbruku, kako u sjedište u Vašingtonu, kako piše Hill, ne bi stigao niti jedan suprotan ili oprečan glas u vezi s konceptom mira na osnovu podjele zemlje.
General Vesli Klark uz pomoć svojih asistenata raširio je na stolu za crtanje veliku mapu Bosne i Hercegovine koja se prostirala skoro od zida do zida.
I potom Hill nastavlja: “Gledali smo u tu mapu. Roberts Oven, pravnik u našem timu, okrenuo se prema meni i rekao: ‘Ovo je kao da pišemo testament’.” Cijela atmosfera u umjetničkom ateljeu bila je ispunjena nekim očekivanjem i jako je podsjećala na početak nekog “velikog ročišta”.
Ovo je taj, prepričan u najkraćem obliku, dramatski, trenutak “strašnog suda”, koji registruje ambasador Hill kada je historijska mapa BiH poslednji puta bila izložena u svom pravom i originalnom izgledu.
Crtu podjele povlačio je pravnik Roberts Oven. Polako, neumoljivo, precizno. On je vladao izvanrednim vještinama dobrog crtača. I kako se virtuozno rukom kretao od jedne do druge tačke, od jednog do drugog mjesta, tako je nastajala nova zemlja. Stvarala se osnova za budući mirovni, Dejtonski sporazum. I ove trenutke, dok je Owen pažljivo držao olovku u ruci i dijelio zemlju, Holbruk je koristio da mu iskaže komplimente. Često je i nametljivo koristio riječi: “Briljantno, Bob”, ”Sjajno, Bob”, i ponavljao: “To je briljantno, Bob”. Holbruk je, piše ambasador Hill, dobro znao ko je Roberts Oven – da je to čovjek blizak državnom sekretaru, Kristoferu, i da je izravno pod njegovom, a ne Holbrukovom kontrolom.
Osim slikovitog i živog opisa ponašanja Holbruka u jednom krucijalnom vremenu, Hill nam na ovom mjestu šalje još najmanje dvije važne poruke. Prvo, činjenica da je skup organizovan pod šifrom tajnosti i ambasadi u Parizu, ključnom središtu američkih veza s Europom, i da su “pariškom samitu” prisustvovali visoki članovi administracije, govori dovoljno koliko je političkog i diplomatskog kapitala uloženo u cijeli ovaj projekat.
Drugo, Amerikanci su se opredijelili za pretežno etnički karakter buduće vlasti u zemlji, s tim da su od ranijih mirovnih posrednika prihvatili model etničke podjele teritorija, a ne vojni ili politički obračun sa snagama koje su pokrenule rat, agresiju i genocid radi njenog komadanja i uništenja.
Obje ove poruke, međutim, otkrivaju kompleksni i presudni trenutak za dalju sudbinu američke vizije svijeta. To je trenutak kada američka diplomatija gubi svoj duh idealizma i kada njeni ključni diplomati odustaju od ranijih ideala i priklanjaju se principima golog realizma.
Holbruk je po svemu sudeći stajao na početku te transformacije američkih ideala u američke iluzije i slabljenja ethosa ljudskih prava, slobode, liberalizma…
Ambasador Hill također nas je u nekoliko vrlo kratkih crta obavijestio i o “iznenadnoj” i “neočekivanoj” posjeti Izetbegovića ovom “pariškom samitu”.Predsjednik Izetbegović došao je u pratnji MVP-a Šaćirbeja. Oni su se na ovaj dan zatekli u Parizu i Holbruk je ocijenio kako ih je potrebno pozvati tada kada je Bob već završio crtanje nove mape BiH.
“Provodio sam predsjednika Izetbegovića ivicom stola na kojoj je bila razastrta velika mapa BiH, dok sam se šalio s Ovensom o veličini mape BiH, koja kao da odgovara stvarnoj veličini zemlje”.
I to je sve što je rekao Hill o posjeti predsjednika Iztebegovića. Teško je objasniti zašto ne prenosi niti jedan utisak ili komentar Izetbegovića o mapi ili, pak, ne prenosi ni najmanji dio razgovora.
To što ambasador Hill nije ukazao ni na jednu reakciju, na nas je ostavilo utisak kako je Izetbegović već ranije bio pripremljen i da je u mnogo prije nego što je mapa osvanula u Ankari, nakon desetak dana (10. septemebar 1995) već bio sagalasan s ovakvim rješenjem za BiH.
Kristofer Hill u memoarima “Diplomat na zadatku” jedan je od rijetkih svjedoka koji nam je otkrio mnogo nepoznatih detalja o tome šta se dešavalo iza zavjese velike diplomatije u ambasadi u Parizu.
Memoari Kristofera Hilla traže dalje pažljivo studiranje i proučavanje.
Hill je diskretno ukazao kako se pod budnim okom također najbliže Klintonove ambasadorice, Pamele Čerčil Hariman, rješavala sudbina Bosne i Hercegovine, u vrijeme dok je Pamela bila neupitna “zvijezda američke diplomatije”, koja je u to vrijeme u bliskoj vezi s Francuzima rješavala pitanje uspostave nove Europe preko širenja NATO-a prema granicama Rusije.
Kristofer Hill u ovim je memoarima na jedan živopisan način pokazao cijelu galeriju važnih političkih aktera i rekao nam kako diplomatija stvarno “radi” kako pojedinačne strasti, ambicije, želja za slavom itd. čine kompleksni dio svake velike diplomatske igre.
Neke njegove poruke i pouke, pogotovo one o tijesnoj saradnji bh. rukovodstva s Amerikancima, ne bi smjele u ovom složenom vremenu, kada rastu pritisci da se preko reforme Predsjedništva BiH i Ustavnog suda BiH izvrši konačno prekrajanje ili, u najgorem slučaju, nestanak BiH kao teško sačuvane suverene zemlje.
