Hrvatska bira između korumpiranog premijera i desničarskog predsjednika

Hrvatska je tako, zaslugom vlastitog predsjednika Republike, pred neizvjesnim razdobljem koje može rezultirati dvama politički raspletima, od kojih nijedan nije dobar: nastavkom koruptivnog klizanja k autokraciji koje je posljednjih osam godina predvodila vlada Andreja Plenkovića, ili zbrkanom neizvjesnošću nekakve desno-lijeve vlade Zorana Milanovića, bivšeg ljevičara koji sve više sliči Donaldu Trumpu.

Foto: Davor Puklavec/Pixsell/Arhiv

Hrvatska dramatično klizi udesno. To je jedino pouzdano dva dana uoči srijede, 17. travnja, kada će oko 3,3 milijuna birača u Hrvatskoj – uključujući i hrvatske građane u BiH – birati 151 zastupnika u novom sazivu Sabora. Jer, bit će to prvi izbori na kojima Hrvatska upadljivo ostaje bez ljevice: od pet čvrsto profiliranih grupacija kojima ankete predviđaju ulazak u parlament, tri su desne, četvrta ideološki dezorijentirana, a tek peta zeleno-lijeva. Pritom, desnu i lijevu opoziciju protiv HDZ-a pokušava objediniti nepredvidivi predsjednik Republike Zoran Milanović, koji se političkom akrobacijom na rubu ustavnosti prije mjesec dana kandidirao za lijevog premijera, ali se u kampanji pokazao bližim radikalnoj desnici. Mnogi su birači zato zbunjeni i ljuti: u srijedu mogu birati između koruptivne autoritarnosti Andreja Plenkovića i zbrkane neizvjesnosti Zorana Milanovića.

Od 151 zastupnika, koliko ih je u Saboru, 140 ih se bira u deset teritorijalnih izbornih jedinica sa stranačkih i koalicijskih lista s po 14 zastupnika na svakoj listi. Još tri zastupnika bira se u 11. izbornoj jedinici za dijasporu – u toj jedinici biraju i hrvatski građani u BiH – te još osam zastupnika u 12. izbornoj jedinici, za nacionalne manjine. Od osam manjinskih zastupnika najviše, tri, ima srpska nacionalna manjina.

U predizbornoj kampanji profiliralo se pet jasnih političkih grupacija. HDZ Andreja Plenkovića od birača traži povjerenje za treći mandat; desno od HDZ-a je radikalno desni Domovinski pokret, stranka otpadnika od HDZ-a koju je osnovao propali političar i pjevač Miroslav Škoro, i koja je, nekim čudom, ne samo uspjela preživjeti Škorin misteriozni odlazak iz politike, nego se čak i oporaviti te etablirati kao relevantna snaga na desnici. Predsjednik joj je gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, a među čelnim ljudima i saborskim zastupnicima je nekoliko veterana obrane Vukovara, koji vode neprestani politički rat protiv političkih zastupnika Srba, netočno tvrdeći da Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) Milorada Pupovca “vodi velikosrpsku politiku”. Druga desna grupacija je Most, stranka iznikla iz nezavisnih inicijativa koje su prije desetak godina pobijedile HDZ u nekoliko gradova, i koja od raspada većinske parlamentarne koalicije s HDZ-om 2016. kontinuirano klizi udesno, pa danas zagovara slanje vojske na granicu da zaustavi migrante, a njezin predsjednik Božo Petrov poručuje kako je “Most jedini osigurač protiv lopovluka i anacionalne lijeve politike”.

Na kraju lijevog političkog pola je Možemo!, zeleno-lijeva stranka iznikla iz zagrebačkih aktivističkih inicijativa za ljudska prava i ekološku pravdu, koja sporo ali kontinuirano napreduje već desetak godina, pa je na proteklim parlamentarnim izborima 2020. trijumfirala s čak sedam osvojenih mandata, a potom i na izborima u Zagrebu godinu kasnije, kada je kandidat Možemo! Tomislav Tomašević uvjerljivom većinom pobijedio za gradonačelnika Zagreba.

I dok su opisane političke skupine manje-više ideološki prepoznatljive, najveći misterij izbora svakako će biti koalicija zvučnog naziva “Rijeke pravde”, u kojoj je nekadašnji stup hrvatske ljevice, Socijaldemokratska partija (SDP), okupila još četiri slabašne i ne naročito uvjerljive centrističko-liberalne stranke: Građansko-liberalni savez Glas, lijevo krilo nekad jake, a danas propale Hrvatske narodne stranke (HNS); Reformiste Radimira Čačića, nekadašnjeg HNS-ova liberalnog diva; Centar splitskog gradonačelnika Ivice Puljka; Hrvatsku seljačku stranku (HSS) svadljivog i nepredvidivog Kreše Beljaka, te stranku pravnice Dalije Orešković, koja je sadašnji parlamentarni mandat osvojila na valu ugleda bivše predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. No manji bi problem bio to što koalicija Rijeke pravde već na prvi pogled ne ulijeva naročito povjerenje, jer je ideološki nehomogena, a kadrovski vremešna, s malo mladih, svježih i ambicioznih političara. Mnogo veći problem te skupine jest njezin je kandidat za premijera – predsjednik Republike Zoran Milanović, koji je svojim ponašanjem u proteklih mjesec dana izbore pretvorio u politički presedan na samom rubu ustavnosti, koji prijeti da zakomplicira – ako ne da čak i blokira – poslijeizborni proces formiranja vlasti.

Milanović je učinio dotad nezamislivo: suprotno članku 96. hrvatskog Ustava, koji propisuje da predsjednik Republike “ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost”, on je 15. ožujka izašao pred novinare zajedno s predsjednikom SDP-a i dotadašnjim SDP-ovim premijerskim kandidatom Peđom Grbinom, pa su obojica bombastično objavili kako premijerski kandidat neće biti Grbin, nego – Zoran Milanović. Kada je, tri dana kasnije, Ustavni sud izdao upozorenje kako Ustav priječi da Milanović bude premijerski kandidat i da se kandidira za Sabor – što su ova dvojica također najavili – Milanović je odustao od formalne kandidature za Sabor ali ne i od odluke da postane premijer, ako SDP-ova koalicija pobijedi na izborima. Istodobno, odbio je dati ostavku na mjesto predsjednika države, što bi razjasnilo ustavne nejasnoće, nego je do dana današnjega nastavio igrati dvostruku, politički izrazito nepoštenu igru: pobijede li “Rijeke pravde”, podnijet će ostavku i biti premijer, ali ako pobijedi HDZ, ostat će predsjednikom države kao da se ništa nije dogodilo.

Opći je dojam da je Milanovićev šokantni potez u prvi mah silno pomogao SDP-u, nadoknadivši slabe rezultate nekarizmatičnog i neodlučnog Peđe Grbina. Milanović je, naime, proteklih mjeseci stekao naklonost mnogih ogorčenih protivnika HDZ-a, jer se nije libio teških, često i preteških riječi na račun vladavine Andreja Plenkovića, koja uistinu jest teško opterećena sumnjama za tešku, sistemsku korupciju. Ali, kako je kampanja odmicala, dojam o velikom Milanovićevu preokretu postupno je blijedio, pa posljednje ankete pokazuju jednodušan trend prema kojemu se hrvatsko biračko tijelo vraća u svoj dugogodišnji stabilan raspored, u kojemu HDZ osvaja relativnu većinu, SDP dosta manje od toga, a ostali se glasovi raspoređuju manjim grupacijama. Tako je jedna od posljednjih objavljenih anketa predvidjela da bi HDZ mogao osvojiti 60 saborskih mandata, koalicija Rijeke pravde 44, Domovinski pokret čak 14, Most i Možemo! po devet, Istarski demokratski sabor dva, a još bi dva mandata pripala manjim strankama. Tome treba pribrojiti još tri mandata iz dijaspore i osam s manjinskih lista, za koje anketa nije provedena, pa biva jasno kako je prije izbora iznimno teško predvidjeti kako bi na kraju mogla izgledati parlamentarna većina, i tko bi mogao postati sljedeći hrvatski premijer.

Ali od toga smo, uistinu, još jako, jako daleko. Jer, do izbora premijera treba postići stranački dogovor o parlamentarnoj većini, konstituirati Sabor i provesti proceduru imenovanja mandatara za premijera. U sadašnjim okolnostima, kada je predsjednik Republike istodobno i premijerski kandidat jedne političke opcije, to bi se moglo pokazati nemogućom misijom, jer predsjednik Republike, prema Ustavu, ima važnu ulogu u procesu pregovaranja o parlamentarnih većini, ali isključivo kao nezavisni arbitar koji, kaže Ustav, “brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti”. Sada, kada je Milanović razorio taj ustavni položaj predsjednika Republike, u konstituiranju Sabora i poslijeizbornom stranačkom pregovaranju mogli bi nastupiti svakojaki nepredviđeni problemi, za koje su neki ugledni politički analitičari ovih dana upozorili da bi mogli prerasti čak i u ustavnu krizu.

Hrvatska je tako, zaslugom vlastitog predsjednika Republike, pred neizvjesnim razdobljem koje može rezultirati dvama politički raspletima, od kojih nijedan nije dobar: nastavkom koruptivnog klizanja k autokraciji koje je posljednjih osam godina predvodila vlada Andreja Plenkovića, ili zbrkanom neizvjesnošću nekakve desno-lijeve vlade Zorana Milanovića, bivšeg ljevičara koji sve više sliči Donaldu Trumpu. Izbori u srijedu bit će puni paradoksa, no najveći je zasigurno tužna činjenica da je Zoran Milanović učinio nemoguće: birače željne političke pristojnosti i vladavine prava prisilio je da pomisle kako HDZ Andreja Plenkovića možda i nije tako loš.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Bez obzira na ishod hrvatske poslijeizborne zavrzlame, Dragan Čović i hrvatski radikali u BiH mogu slaviti. Možemo! će i u sljedećem sazivu Sabora ostati jedina...
Službena Hrvatska odšutjela je obljetnicu gromoglasnim mukom: službena Hrvatska, dakle, ne sjeća se da je u Ahmićima počinjen ikakav zločin. Službena Hrvatska, čiji je simbolički...
Budući da vođe tzv. mainstream lijevih i desnih stranaka još nisu i valjda nikad neće biti spremni za zajednički nastup na parlamentarnim izborima, jer su...
Nema veze, je li, što Ustav RH izrijekom ne zabranjuje predsjedniku RH kandidirati se kao nestranačka osoba na nekoj od stranačkih lista i reći da...