Igor Galo: Tražimo se u Evropi, a izgubili smo se na Balkanu

Foto: Duško Marušić Čiči

Uništili smo sve kinematografe da bismo pustili strance da nam naprave kina, ali u njihovom vlasništvu – Cineplekse, Multiplekse – zapravo supermarkete s kinodvoranama, osnovane za plasman američkog filma i zgrtanje profita od kojeg hrvatska kinematografija nema ništa, a hrvatski građani jadnu zabavu i to lažnu i obmanjujuću. Usto dobili su u paketu koncesiju i „stoku sitnog zuba”, odnosno domaću publiku za „šišanje – kao ovce”, mislim na sve zemlje bivše Jugoslavije, po istom obrascu, nema razlike!

Razgovarala: Sonja Leboš

Igor Galo (1948, Ćuprija, FNRJ) prvi put pojavio se na velikom filmskom platnu 1968. godine u filmu “Imam dvije mame i dva tate” Kreše Golika i od tada se profesionalno bavi filmskom glumom. Odigrao je preko 68 filmskih i TV rola. Dobitnik je nagrade „Marjan Rotar” za dugogodišnji doprinos Fe­stivalu igranog filma u Puli, nagrade „Fabijan Šovagović” 2018. godine za ukupan doprinos filmu i nagrade „Aleksandar Lifka” za regionalni doprinos filmu Evropskog filmskog festivala na Paliću 2022. godine. Povod za razgo­vor s Igorom jeste njegov najnoviji film.

Vaš film „1991 – Adio Jugofilm, adio Jugofestival, adio Jugoslavi­ja – vidimo se u sljedećem ratu” vidim kao prvenstveno povijesni film: filmski materijal, uglavnom dokumentarni i arhivski, koristite kao povijesne izvore za priču koju pričate. Koja Vam je bila početna ideja, odakle je krenula inicijalna emocija?

Da, to je povijesni film o razdoblju jugoslavenske kinemato­grafije FJIF u Puli.

Treba napomenuti da je to film i o hrvatskoj kinematogra­fiji, slovenskoj, srpskoj, bosanskoj, makedonskoj, crnogorskoj… Nažalost, to razdoblje i taj sastav kinematografija očigledno se ne uklapa u politiku i kulturu demokratske Hrvatske od 1991. do naših dana. Mi se tražimo u Europi, a izgubili se na Balkanu. Unazad proteklih više od trideset godina uništili smo sve što je do 1991. godine bila hrvatska kinematografija u umjetničkom i produkcijskom smislu. Uništili smo Jadran film, renomiranu filmsku pro­dukcijsku kuću na evropskom i svjetskom nivou koja je zadovoljavala naj­više standarde čak i za jedan Holivud. Eminentne i uspješne filmske radnike marginalizirali smo i otpisali, od režisera prvenstveno navodim Krešu Golika, Branka Bauera, Mimicu, čak i Zvonimira Berkovića; od stare garde ubrajam u tu marginaliziranu grupu autora koji su otpisani dolaskom Antona Vrdoljaka, njihovog dotadašnjeg kolege, na ključne pozicije kreiranja kulturne politike, sporta i nacionalne dalekovidnice Demokratske Republike Hrvatske.

Doduše, sačuvali su „Zagreb film“ samo zbog toga što je zagrebačka ško­la crtanog filma bila svjetska referenca, jedina na tako visokom nivou, osim dinastije Walta Disneya, ali i dalje svjetski renomiranim autorima Vukotićem, Dragićem, Dovnikovićem, Bourekom, Stalterom… koji su i opravdavali na­ziv “zagrebačke škole”, i nisu se mogli tako lako gumicom izbrisati. Međutim njihova znanja i renome u svjetskoj animaciji nije puno značilo u mladoj i de­mokratskoj Hrvatskoj. „Zagreb film” bio je svojevrstan „univerzitet – u rangu Cambridgea” za svijet crtanog filma, u koji nakon „demokratskih promjena” nisu mogli niti ući Vukotić, Dragič, Dovniković… a sada jedva da je pristojan spomenik slavnoj prošlosti!

Uništili smo sve kinematografe da bismo pustili strance da nam naprave kina, ali u njihovom vlasništvu – Cineplekse, Multiplekse… zapravo supermarkete s kinodvoranama, osnovane za plasman američkog filma i zgrtanje profita od kojeg hrvatska kinematografija nema ništa, a hrvatski građani jad­nu zabavu i to lažnu i obmanjujuć Usto dobili su u paketu koncesiju i „stoku sitnog zuba”, odnosno domaću publiku za „šišanje – kao ovce”, mislim na sve zemlje bivše Jugoslavije, po istom obrascu, nema razlike!

U Zagrebu nam je ostao kino „Tuškanac”, dvorana Kinoteke i dvorana Studentskog centra, ukoliko se ne varam? Kao što smo izbrisali Balkan iz na­cionalne svijesti, ugasili smo i kino „Balkan”, iako smo ga preimenovali u kino „Europa” da se dodvorimo EU, ali to kino nije spasilo. Što je sada – istra­žite nezavisni novinari! Domaći film, odnosno domaći producent u situaciji je da pregovara s upravama Cinepleksa, Multipleksa kako bi uopće domaći film imao premijeru u Zagrebu, što naravno mora platiti vlasnicima kinodvorana koji uzimaju domaćem filmu od 60 do 80% od prodane ulaznice. Ministar­stvo kulture i medija RH dodatno financira troškove distribucije domaćeg filma, naravno od narodnih para, za premijere i distribuciju domaćeg filma u RH u kinima u stranom vlasništvu. Prava smo kolonija, eksploatiraju nas više nego u vrijeme robovlasništva kada su se vlasnici ipak brinuli o svojim robovima. Sada živimo u vremenu kad se robovi moraju sami brinuti o sebi, svom zdravlju, obrazovanju i kulturi, a nemamo iz čega, predala je „domaća politička elita” sve resurse strancima, naravno – uz obimne provizije!

Mi nabrajamo godine filmskog festivala u Puli, obilježavamo jubileje, ali i svjesno zanemarujemo, obezvređujemo razdoblje u kojem se hrvatska kinematografija razvijala i doprinijela reputaciji kako Hrvatske tako i Jugo­slavije u evropskim razmjerima. Iz ovoga što sam uvodno opširno elaborirao moglo bi se reći da je nastala „inicijalna emocija” za ovaj dokumentarni film. Slobodno mogu reći za sebe da sam „dijete” hrvatskog i jugoslavenskog fil­ma. Bio sam tinejdžer od 19 godina kada sam igrao svoju prvu ulogu u filmu Kreše Golika „Imam dvije mame i dva tate” 1968. godine i pojavio se na pre­mijeri filma u Areni na 15. FJIF. Doživio sam da se 1991. godine FJIF na svom 38. početku dekretom s najvišeg vrha vlasti RH ugasi! Taj nasilni moment ukidanja FJIF dodatno me motivirao.

Film ste očito radili dugo vremena – u njemu se pojavljuju mnogi koji danas više nisu s nama, poput Marijana Rotara, inicijatora Filmske smotre u Puli, koji je preminuo prije 20 godina, Fadila Hadžića, također zaslužnog za to da je pulski festival postao najvažnijim nacionalnim filmskim festivalom… Koliko dugo ste radili na filmu i kako se on to­kom vremena mijenjao?

Od svog ranog djetinjstva bavim se filmom, zapravo od tre­nutka kada mi je otac dozvolio da uzmem u ruke fotoaparat „Agfa”. Otvarao se kao harmonika, ulagala se rola c/b negativ filma koji je proizvodila Fotokemika – Zagreb. Mogao si snimiti 12 fotografija formata 6×9 cm. Dovoljno je bilo napraviti kontakt kopije na fotopapiru FK Zagreb, a kasnije uvećati ukoliko si bio zadovoljan kvalitetom čak do razmjera 1mx1,77 m da fotka bude briljantna! U pakovanju negativ filma nalazilo se uputstvo za razvija­nje, sastav kemikalija za razvijanje i količine u gramima, tako isto i za fiksir. Otišao sam u apoteku i sve nabavio i uspio razviti svoju prvu fotografiju u improviziranom laboratoriju u kupaonici. Moj stari shvatio je da je „vrag odnio šalu” i kupio mi je sav potreban pribor i skromni aparat za uvećanje slika – samo da oslobodim kupaonicu za potrebe ostatka obitelji! Od tada pa sve do ovog digitalnog doba nastojim ostati u trendu. Prvu kameru „Sony“ s prenosnim magnetoskopom U-matic nabavio sam 1990. Nastojao sam sni­miti sve što se oko mene događa u Puli i Istri, a uslijedile su burne društvene i političke promjene, a neke meni vrlo značajne srećom sam snimio i sačuvao! Nastojao sam razgovarati i snimiti sve istaknute ljude u gradu Puli i Istri onog vremena, istaknute po mojim kriterijumima, kao i one koje nisam cijenio, ali su obilježili političke promjene, što je također vrijedno čuvanja! Mogu reći da sam na ovom dokumentarcu radio više od trideset godina, ne znajući čemu oni početni videozapisi mogu poslužiti. Ideju o filmu predložio sam prvi put gradu Puli i PFF-u davne 2008. godine povodom 55 godina Filmskog festi­vala u Puli, koju je i grad i festival podržao, inicijalnim sredstvima u četiri uzastopne godine u ukupnom iznosu od cca 13.000 eura. Prosječna cijena za dugometražni dokumentarni film koje sufinancira HAVC iznosi oko 60.000 eura, a neki i mnogo više! Nažalost, jugoslavensko razdoblje i taj sastav kinematografija očigledno se ne uklapa u politiku i kulturu demokratske Hrvatske. Mi se tražimo u Evropi, a izgubili se na Balkanu. Unazad proteklih više od trideset godina uništili smo sve što je do 1991. godine bila hrvatska kinematografija. Film koji se danas može pogledati finalizirao sam u scenarističkom smislu 2022. godine, a dovršio početkom ove godine s idejom da ga po­kažem građanima Pule, vjernim i dugogodišnjim gledateljima, za 70 godina Filmskog festivala u Puli i za mojih 55 godina na filmu! Sugrađani su ostali uskraćeni za film, a i ja za prigodni jubilej rada na filmu. Moram napomenuti da je PFF organizirao prigodnu projekciju filma o Hariju Poteru povodom 20 godina serijala istog naslova u Areni u Puli – dan nakon službenog zatvara­nja hrvatskog 70. jubilarnog nacionalnog filmskog festivala!? Iz toga se najbolje vidi koliko smo suvereni i samosvjesni!

Osim bivših ravnatelja Festivala (od Milana Luksa preko Dejana Kosanovića, Miodraga Miše Novakovića, Martina Bizjaka, Petra Volka, zadnje ravnateljice iz jugoslavenskog perioda Gorke Ostojić-Cvajner, pa sve do direktora s početka 2000-ih, Armanda Debeljaka), rekonstrui­rajući njegovu povijest, intervjuirali ste i novinare i kritičare, glumce i glumice, ljude iz protokola poput Sulejmana Sofića… Čini mi se da ste izostavili redatelje (redateljica baš i nije bilo), osim Vrdoljaka koji je bio više u funkciji dželata festivala nego redatelja, ili famoznog Miltona Manakija, koji je filmotvorac najstarijeg kova, onog iz 19. stoljeća. Zašto je to tako?

Tijekom proteklih godina razgovarao sam i snimio sve glavne aktere. Marjana Rotara, osnivača festivala, direktore od 1955. do 1991. osim dvojice direktora (Božidara Torbice, direktora 1959. i Branka Bekiča, direkto­ra 1961. i 1962. godine) koji su već bili pokojni, zatim novinare i kritičare, a posebno su mi bili važni i vrijedni filmski arhivski materijali koji su odlično ilustrirali društvenu i političku pozadinu u kojoj je festival nastao, razvijao se i bio ugašen. Režiser Anton Vrdoljak, kao jedan od ključnih ljudi i najproduktivnijih režisera hrvatske kinematografije (snimio je 17 igranih filmova), odbio je razgovarati o festivalu i njegovom prekidu 1991. godine. Možda s dobrim razlogom – naime on je direktno učestvovao u donošenju odluke o zatvaranju FJIF, u najužem krugu suradnika predsjednika Tuđmana, čak je „radosnu vijest” i osobno donio u Pulu predsjedničkim avionom! Žao mi je što na razgovor nije pristao jer on bi imao što reći o FJIF, ali i o odluci za­tvaranja FJIF. Možda je odluka sačuvana u transkriptima predsjednika RH na Pantovčaku… Prošlo je više od trideset godina otada, nisu to valjda strogo povjerljivi dokumenti, mogli bismo ih dobiti na uvid. Uglavnom, vrlo se ele­gantno ispričao uz obrazloženje da su takva vremena bila, da se ionako više ništa popraviti ne može, pa da i ne vrijedi otvarati to pitanje. Na kraju mi je rekao: „Znaš, Igore, dok je Beograd organizirao festival, to je bio festival”.

Predsjednik Tito, popularni svjetski glumci i glumice, kao i neke od najpopularnijih domaćih glumica i glumaca svojim sjećanjem dodali su emociju i toplinu filmu, kod mnogih probudili zaboravljene vrijednosti, ali sam na­stojao da film ne preraste u populistički estradni Mislim da je FJIF bio vrlo vrijedna kulturna manifestacija za Jugoslaviju, ali i evropski zanimljiva i atraktivna manifestacija.

Prava smo kolonija, eksploatiraju nas više nego u vrijeme robovlasništva kada su se vlasnici ipak brinuli o svojim robovima. Sada živimo u vremenu kad se robovi moraju sami brinuti o sebi, svom zdravlju, obrazovanju i kulturi.

Na početku filma ne libite se ironije, dapače, sarkazma u odnosu na novo hrvatsko društvo (iako ne sakrivate ni „slijepe pjege” jugoslaven­skog socijalističkog društva). Otkuda crpite hrabrost za takav stav?

Otkad znam za sebe, išao sam kroz život „širom otvorenih očiju”, radoznao i znatiželjan za sve pojave kojima sam svjedočio i znao se kritički osvrnuti. Nisam modelirao stavove prema potrebama trenut­ka.

Eto i za početak filma nisam slučajno odabrao misao Đorđa Lebovića koja glasi: „Sve što se kaže, treba da je istinito, ali sve što je istinito, ne treba da se kaže”. Ja nastojim poštivati samo prvi dio citiranog razmišljanja.

Šest stotina mrtvih, tisuću ranjenih – to su brojke s kojima je Pula izišla iz II svjetskog rata. Dok Vaš sugovornik, novinar Marko Urošević, govori o Savezničkoj vojnoj upravi kao nekoj protoinačici UNPROFOR-a („United Nations Protection Forces“), Vi prikazujete paralelno službene jugoslavenske izvještaje onog vremena (pretpostavljam Filmske novo­sti) koji govore o Morganovoj liniji kao pogubnoj za Pulu, o zatvaranju tvornica i uništavanju života u gradu, pa čak i pljački koju prešutno omogućavaju savezničke snage, kao i jačanje iredente. Ujedinjenje svih jugoslavenskih teritorija nastupa tek 1947. godine, i to je svaka­ko i veliki diplomatski uspjeh FNRJ-a. Tu počinjete i priču o Puli kao filmskom gradu – onda kada Pula postaje jugoslavenski grad u punom smislu, što nikada prije nije bila. Vi ste se rodili godinu dana kasnije. Kada stižete u Pulu i koje su Vaše prve uspomene na to vrijeme kada Pula postaje Vaš grad?

Delikatno je razdoblje u Istri nakon 1945. godine, odnosno od kada je NOV Jugoslavije oslobodila Istru, čak i Trst od Nijemaca! Nakon što je talijanska vojska kapitulirala 1943. godine, Italija se okrenula saveznici­ma, nadajući se da će joj oni pomoći vratiti Istru, što je i bilo vidljivo uspo­stavljanjem Morganove linije, čime je Istra podijeljena na zone upravljanja jugoslavenskih i savezničkih snaga engleske vojne uprave. Zamalo su saveznici, odnosno pobjednici II svjetskog rata, mislim na NOVJ i savezni­ke sa Zapada, zaratili među sobom, ovog puta oko Istre i Trsta. Velike su se diplomatske bitke vodile, Jugoslavija je napravila ustupak i dozvolila save­zničku vojnu upravu sa sjedištem u Puli za period 1947/48. godine, kada su se Englezi povukli. Sve do pretkraj 1954. godine Istra je bila podijeljena, tek Londonskim sporazumom iz jeseni 1954. Istra je pripala teritoriji Hrvatske i Jugoslavije, gotovo deset godina od završetka II svjetskog rata. Formalne administrativne prepreke, nepriznavanje Jugoslavije u punom teritorijalnom smislu onemogućavale su obnovu i razvoj Istre. Pogotovo je Pula bila ra­zorena i privredno i demografski. U takvom je okruženju Rotar inicirao Re­viju stranog filma 1953. godine, koja je bila spektakularno pozdravljena od publike i dala krila organizatorima da se sljedeće godine organizira Revija domaćeg filma. Iz filmske revije manifestacija je sljedeće 1955. godine pre­rasla u Festival jugoslavenskog filma (kratkometražnog i dugometražnog). Na otvaranje je došao državni vrh, Tito i Moša Pijade. Tada je Festival uzletio i postao međunarodno zanimljiv. Brojne delegacije, a prve su bile iz Kine i SSSR-a, zatim Francuske i drugih zemalja zapadne Evrope, dale su međuna­rodni značaj festivalu.

Moj prvi doživljaj festivala dogodio se 1961. ili 1962. godine. Tada još nismo živjeli u Puli, bili smo na prolazu kod none i nona po majci i po ocu koji su živjeli u centralnoj Istri u mjestu Kaldir pored Motovuna. S roditeljima i bratom stigli smo kasnim večernjim vlakom, ne sjećam se otkuda, u Pulu. Na putu prema gradu prolazili smo pored hotela „Riviera”. Hotel je bio raskošno osvijetljen, na gornjoj terasi bilo je mnoštvo ljudi svečano odjevenih, svirala je muzika. Brat i ja smo zinuli u do tada za nas neviđen spektakl. Sjećam se da nam je tata rekao da su tamo filmske glumice i glumci jer se u Areni održava festival jugoslavenskih filmova. U Pulu smo se doselili kasnije, 1965, i osta­li živjeti. Tada sam prvi put preskočio zidove Arene i ležeći na travi podno zvjezdanog neba, odmah iznad projekcione kabine, gledao filmove. Festival nam je omogućio da budemo do ponoći u gradu, što je bila privilegija. Uku­pno sam se švercao na samo još dva festivala, da bi 1968. ušao na glavni ulaz kao glumac u filmu „Imam dvije mame i dva tate”.

Titova je uloga u opstanku filmskog festivala u Puli. On vrlo rano počinje dolaziti na Brijune, s njim dolaze i Moša Pijade, Božidar Jakac, Antun Augustinčić, Miroslav Krleža… kasnije i filmske zvijezde poput Richarda Burtona, Elizabeth Taylor, Sofije Loren, kao što poka­zujete u filmu. Luks je od Tita dobio pokroviteljstvo, i to je zapečati­lo sudbinu tog festivala u pozitivnom smislu. Tito je itekako shvaćao značaj filma, a Rotar je isto tako znao da su filmovi u Areni prikazani još 1938. godine, jer je, kako podcrtavate, fašizam također jako dobro znao preuzeti Lenjinovu izreku o tome kako je film najjače oružje. Je li filmska Arena ujedno bila i mjesto „političkog teatra”, kako naznačuje­te svojim filmom? Drugim riječima, što je Pula značila za jugoslavensku političku elitu?

Jugoslavenska politička elita prilično je nategnuta kvalifikaci­ja, doduše i sada je „politička elita” diskutabilan pojam. Od kada je Tito „bla­goslovio” festival i prihvatio se pokroviteljstva, tada je to i „politička elita” zdušno prihvatila, iako su se interesi za preseljenje festivala iz Pule iskazivali u Zagrebu, pa čak se i Bled predlagao, a pretenziju je imala i Srbija. Tito je to jednostavno presjekao rekavši da ukoliko se odluče izmjestiti festival iz Pule, on neće biti pokrovitelj. Tu su se usijane glave brzo ohladile. Tužno mi je jer većina nije shvaćala da je festival u Puli bio prilika da se Jugoslavija predstavi svijetu, pogotovo Zapadu, kao zemlja koja drži do kulture ali i jasno daje na znanje što predstavlja i u političkom i društvenom smislu. Vanjsku politiku Tito je vrlo dobro razumio i znao „što se iza brda valja”. U teškim poratnim okolnostima u Arenu je vraćena operna sezona već 1952. koja je u vrijeme Italije bila uobičajena ljetna priredba, a sama revija stranog filma iz 1953. godine direktno se veže na Reviju stranog filma iz 1938. godine također u Areni, što će reći da mi nismo pretendirali graditi novi svijet uništavajući pri­jašnji, šaljući jasnu poruku svijetu da u Istru nisu došli divljaci nego ljudi koji cijene vrijednosti kulturnog nasljeđa. To možemo zahvaliti Titu, naravno, i pravoj eliti intelektualaca i umjetnika koje je okupio oko sebe: Koči Popoviću, Moši Pijadi, Božidaru Jakcu, Antunu Augustinčiću, Miroslavu Krleži…

Pečat Titove podrške sramotno je skinut 1991. godine kada se Vrdoljak okuražio onemogućiti Gorku Ostojić-Cvajner da radi svoj posao ravnateljice festivala. Jasno pokazujete tu atmosferu, Gorkinu tugu, zbunjenost, ali i dostojanstvo. Čini se da ipak ne vjerujete da je mogu­će rekreirati tu atmosferu iz najboljih dana Pule, koju zaziva Gorka – film završavate riječima „Doviđenja u sljedećem ratu”…

Da, „pečat Titove podrške” sramotno je skinut, ali se in­stitucija „pokrovitelja festivala” nastavila i na predsjednike Demokrat­ske Republike Hrvatske, republike koja je obrisala gumicom razdoblje kinematografije do 1991. godine, ali nastavljala zbrajati godine. Po­kroviteljstvo nad festivalom predsjednici RH prihvaćali su po inerciji, vrlo formalno i bez ikakvog suvislog utjecaja na ukupna kinemato­grafska zbivanja. Današnja „politička elita” nema interesa za dobrobit kulture i ukupna društvena zbivanja, jer tu za njih nema para, sami su sebi najvažnija briga. Vidi se i na primjeru ovogodišnjeg jubilarnog 70. Filmskog festivala kojemu je pokrovitelj bio predsjednik Zoran Milanović, a koji se nije ukazao, čak niti poslao čestitku, čini mi se. Nakon toga i ostatak „političke elite” na nižoj razini, lokalnoj, nije se ukazao svojim osobnim prisustvom – toliko cijene najvažniju filmsku manifestaciju u RH, time i film i kulturu. Kad govorim o lokalnoj razini, mislim na Filipa Zoričića, gradonačelnika Pule, i na Borisa Miletića, istarskog župana. Boje se da bi ih Arena izviždala. Arena i publika znaju biti itekako mje­rodavni u iskazivanju poštovanja prema zaslužnima, kao i surovi spram nezaslužnih, a tom se riziku družina nije htjela izložiti. Da se i dalje lažemo ili je dosta?

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI