ISLAMSKA FILOZOFIJA

Arapska filozofija je jedan od glavnih puteva kojima je Aristotelova filozofija dospela u zapadnu Evropu; ali, veliki filozofi srednjovekovnog islama (Averoes, Avicena) nisu bili samo interpretatori i komentatori već u velikoj meri i originalni mislioci. Islamska filozofija je bila povezana s filozo

ISLAMSKA FILOZOFIJA

Arapska filozofija je jedan od glavnih puteva kojima je Aristotelova filozofija dospela u zapadnu Evropu; ali, veliki filozofi srednjovekovnog islama (Averoes, Avicena) nisu bili samo interpretatori i komentatori već u velikoj meri i originalni mislioci. Islamska filozofija je bila povezana s filozofijom hrišćanstva već i zahvaljujući tome što su sirijski hrišćani bili ti koji su Aristotela i druge antičke filozofe preveli na arapski jezik. Prva etapa tog posla beše prevođenje antičkih filozofa na sirijski jezik; prevodilo se u školi u Edesi u Mesopotamiji koju je osnovao sv. Efraim iz Nisibisa (363) a zatvorio car Zenon (489) zbog nestorijazma koji je tamo preovladao. U Edesi su na sirijski prevedena neka Aristotelova dela, uglavnom logička, i Porfirijeve Isagoge. Taj posao je nastavljen u Persiji, u Nisibisu i Gandisapori, kuda su se sklonili učenici nakon zatvaranja škole. Tako su prevedena Aristotelova i Platonova dela na persijski jezik. U VI stoleću su u Siriji prevedena na sirijski dela Aristotela, Porfirija i Pseudo-Dionisija. Druga etapa sastojala se u prevođenju sirijskih tekstova na arapski. Kada je dinastija Abasida zamenila dinastiju Omajada 750. godine, sirijski naučnici su pozvani na dvor u Bagdadu. U početku su prevođena dela iz medicine a potom i filozofski spisi; godine 832. u Bagdadu je formirana prevodilačka škola i tu su na arapski prevedeni Aristotel, Aleksandar iz Afrodizije, Temistija, Porfirije i Amonije; prevedeni su i Platonovi dijalozi Država i Zakoni, kao i tzv. Aristotelova teologija koja zapravo predstavlja kompilaciju Plotinovih Eneada (4-6), pogrešno pripisivanih Aristotelu. Tome treba dodati i Proklov spis Institutio Theologica koji je takođe bio pripisivan Aristotelu. Muslimanski filozofi se dele u dve grupe, istočnu i zapadnu; istočnoj grupi pripadaju Alfarabi, Avicena i Algazali, dok je u zapadnoj grupi najznačajniji Averoes. Alfarabi je pripadao bagdadskoj školi i umro je oko 950. godine; on je pomogao islamskom kulturnom svetu da se upozna sa Aristotelovom logikom ali kad je reč o klasifikaciji disciplina on filozofiju svesno odvaja od teologije; čineći je posebnim područjem Alfarabi nije imao nameru da potkopa ili uništi islamsku teologiju, već se pre čini da je shematizaciju i logičku formu stavio u sluţbu teologije.
Premda je očigledan neoplatonski uticaj na Alfarabija, u dokazivanju božje egzistencije je koristio aristotelovske argumente. Pretpostavljajući da se stvari u prirodi pasivno kreću, a to je bila ideja koja se dobro uklapala u islamsku teologiju, on dokazuje da stvari moraju da dobiju svoje kretanje od prvog Pokretača, ili boga. Stvari ovog sveta su kontingentne, one ne egzistiraju nužno, pa to znači da njihova esencija ne uključuje i njihovu egzistenciju a što se dokazuje ukazivanjem na to da stvari nastaju i propadaju. Iz toga sledi da su stvari egzistenciju dobile te, u krajnjoj liniji, mora postojati biće koje egzistira nužno, suštinski esencijalno, i koje je uzrok svih kontingentnih (slučajnih) bića. Alfarabijev filozofski sistem je pod velikim uticajem neoplatonizma, posebno neoplatonističkog učenja o emanaciji na koje se on poziva da bi pokazao kako iz prvobitnog božanstva, ili Jednog, proizlazi Um i Duša sveta, a da iz njegovih misli ili pojmova proizlazi kosmos, počevši od viših i spoljašnjih prema niţim i unutrašnjim sferama. Tela su sastavljena od materije i forme. Um čoveka je iluminiran (prosvetljen) kosmičkim umom, koji je čovekov delatni razum. Iluminacija našeg uma objašnjava činjenicu da naši pojmovi „odgovaraju stvarima“, budući da su Ideje u bogu u isto vreme i primeri i izvori pojmova u ljudskom duhu i formi stvari. To učenje o iluminaciji je povezano ne samo sa neoplatonizmom nego i sa orijentalnom mistikom budući da je i sam Alfarabi pripadao sufističkoj školi.

Neosporno najveći mislilac u istočnom muslimanskom svetu bio je Avicena, ili Ibn Sina (980-1037), tvorac sholastičkog sistema u islamskom svetu. Poreklom je bio Persijanac, rođen u blizini Buhare, stekao je obrazovanje na arapskom jeziku i najznačajnija dela napisao je na arapskom; u ranoj mladosti izučava Kuran, arapsku knjiţevnost, geometriju, pravo, logiku a potom sam studira teologiju, fiziku, matematiku i medicinu pa već sa 16 godina radi kao lekar. Vodio je pustolovan život: bio je vezir raznih sultana, bavio se medicinom, ali se neprestano bavio filozofijom, neprestano pisao, bilo da se nalazio u zatvoru ili na konju. U pedeset i sedmoj godini je umro u Hamadanu; njegovo glavno delo je Aš-Šifa, u srednjem veku poznato kao Sufficientiae (Dovoljnost) i ono obuhvata logiku, fiziku (uključujući i prirodne nauke), matematiku, psihologiju i metafiziku.
Njegova podela filozofije na filozofiju u širem smislu (logika, filozofska propodeutika, spekulativna filozofija (fizika, matematika i teologija) i praktičnu filozofiju (etika, ekonomija, politika) nije mnogo originalna; kada je reč o metafizici, iako je ova preuzeta od Aristotela i neoplatoničara, tu se može govoriti o svojevrsnoj originalnosti i samostalnosti. Kada su se pojedini delovi Aviceninog spisa pojavili u XII stoleću na zapadu, oni su izvršili znatan uticaj; tada se hrišćanski svet po prvi put suočio sa jednim strogo sastavljenim sistemom koji je na neke mislioce ostavio snažan utisak. Sve dok nije postala dostupna Aristotelova Metafizika u celini, nije se znalo koje spise treba pripisati Aristotelu a koje Aviceni: Avicena je na latinsku sholastiku uticao pitanjem o saznanju i iluminaciji, pitanjem o esenciji i egzistenciji i pitanjem o materiji kao načelu individuacije.

Algazali (1058-1111) je neko vreme predavao u Bagdadu i bio protivnik Alfarabija i Avicene. U svom delu Maqasid, poznatijem na Zapadu po svom latinskom nazivu Intentiones philosophorum (Namere filozofa) on prikazuje filozofiju svojih prethodnika i po tom prikazu činilo se da se on sa ovima i slaže; međutim, u delu Destruktio philosophorum on svoje prethodnike kritikuje a to je izazvalo kasnije kritiku Averoesa: Destructio destruktionis philosophorum. Algazali je bio više no kritičar svojih prethodnika: on je bio poznati sufist i mističar i nakon što se povukao iz Bagdada živeo je u Siriji asketskim životom. Kao svoj glavni zadatak video je oživljavanje vere u smislu misticizma. Oslanjajući se na prethodne islamske izvore ali i na neoplatonovsku tradiciju, pa čak i judaizam i hrišćanstvo, Algazali je izgradio jedan svojevrsan personalistički sistem.

Kulturnu pretpostavku muslimanskog filozofiranja na Zapada činila je islamska kultura koja se razvila u Španiji u X stoleću i koja je bila u to vreme superiorna u odnosu na ono što se moglo naći u zapadnom hrišćanstvu; najznačajniji mislioc bio je Averoes (ili Ibn Ružd, Komentator, kako su ga zvali latinski sholastičari), rođen je u Kordovi 1126, kao sin sudije. Studirao je prava, medicinu, matematiku i filozofiju i potom je i sam bio sudija, prvo u Sevilji, a potom u Kordobi, da bi 1182. postao kalifov lični lekar; pavši u nemilost kalifa Al-Mansura biva proteran sa dvora i odlazu u Maroko gde i umire 1198. godine. Averoes je bio ubeđen da je Aristotelov genije vrhunac ljudskoga uma i u tome se s njim slaţemo i Toma i ja; zato je veći deo svog ţivota posvetio pisanju komentara Aristotela i oni se dele na (a) veće komentare, u kojima Averoes prvo navodi deo Aristotelovog teksta a onda i svoj vlastiti komentar; (b) manje, ili „srednje“ komentare, u kojima Averoes iznosi Aristotelovo učenje, dodajući vlastita objašnjenja i izvođenja na takav način da nije uvek lako razlikovati šta je Averoesovo a šta je Aristotelovo, i (c) male komentare (parafraze ili kompendija) u kojima iznosi zaključke do kojih je došao Aristotel, izostavljajući dokaze i istorijska upućivanja; ovi komentari su bili namenjeni učenicima koji nisu bili kadri da dođu do izvora ili većih komentara. Smatra se da je Averoes srednje komentare (b) sastavio pre velikih komentara a isto bi se moglo reći i za male komentare (c). Postoje manji komentari (b) i kompendiji (c) za čitav Aristotelov Organon, i latinski prevodi svih triju vrsta komentara za Drugu analitiku, Fiziku, O nebu, O duši i Metafiziku. Osim tih i drugih komentara u latinskom prevodu, hrišćanski sholastičari su imali i Averoesov odgovor Algazaliju (Destructio destructionis philosophorum) kao i više spisa iz oblasti logike, jedno pismo o povezanosti apstraktnog uma i čoveka, spis o blaženstvu duše, i dr.

Averoes piše o tome kako postoji metafizički sled stupnjeva koji se proteţe od čiste materije kao najniţe granice, do čiste delatnosti (ili boga) kao najviše granice, a između tih dveju granica su predmeti (sastavljeni od mogućnosti i aktuelnosti) koji čine stvorenu prirodu (Natura naturata). Prva materija, kao ekvivalent bića, kao čista mogućnost i odsustvo svake determinacije, ne moţe biti rezultat stvaralačkog čina; ona je, večna, kao i bog. S druge strane, bog izvodi i izaziva forme materijalnih stvari iz mogućnosti čiste materije, stvara umove, deset na broju, spolja povezane sa sferama, tako da se izbegava Avicenina teorija o emanaciji i isključuje stvarni panteizam; red stvaranja ili generacija stvari jesu determinisani. Kada je reč o odnosu filozofije i teologije, Averoes je pošao od stava da je Aristotel dovršitelj ljudske nauke i pošto je interpretirao Aristotela tako kao da ovaj zastupa jedinstvenost aktivnog uma i prihvata učenje o večnosti materije, došao je do zaključka da mora izmiriti filozofska shvatanja sa pravovernom islamskom teologijom (jer, bilo je i onih koji su hteli da ga optuţe za jeres zbog njegove odanosti paganskom misliocu). To „pomirenje“ Averoes je pokušao da ostvari teorijom o „dvostrukoj istini“. Nije se tu radilo o tome da je nešto istina u filozofiji a laţno u teologiji i obratno, već je Averoes hteo da istakne kako jedna i ista istina saznaje jasno u filozofiji dok se alegorijski izraţava u teologiji. Naučna formulacija istine se postiţe jasno jedino u filozofiji, ali se ta istina izražava i u teologiji, ali na drugi način. Slikovito izlaganje u Kuranu izraţava istinu na način koji je razumljiv običnom čoveku, onom neobrazovanom, dok filozof skida alegorijsku ljusku i tu istu istinu saznaje u njenom „sirovom“ obliku, oslobođenu spoljašnjeg sjaja koji joj daje njena predstava.
To Averoesovo shvatanje odnosa filozofije i teologije koje nas podseća na ono kasnije, Hegelovo, bilo je neprihvatljivo za pravovernog islamskog teologa; ali, nije besmislena ideja da jedan stav moţe biti istinit u filozofiji a da je dijametralno suprotan stav istinit u teologiji. Averoes je teologiju podredio filozofiji i filozofiju postavio za sudiju teologiji pa samo filozofi mogu odlučivati koja shvatanja treba interpretirati alegorijski i na koji način ih treba tumačiti. Averoes je mrzeo tradicionaliste (kao što su i oni mrzeli njega) i njegovo stanovište o ovom pitanju dovelo je do zabrane grčke filozofije i do spaljivanja filozofskih dela u islamskoj Španiji.

( Milan Uzelac, Istorija filozofije / istorija filozofije do Dekarta /: 328 – 354 )

filozofski tekstovi

 

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI