Izet Alečković: Izložba slika i monografija

Ove nam slike, i ova monografija Izeta Alečkovića, govore upravo o užasu i posljedicama te i takve smrtonosne logike. One su glas pobune. Ukoliko ga dobro razumijem slikar nam (ako likovnu poruku slika prevedem u stihove bosanskog pjesnika Ahmeda Muhameda Imamovića) rezignirano kaže:

Foto: Privatni arhiv

Prva Božja zapovijed Kaže: NE UBIJ!
I nije nimalo slučajna, jer LJUDI VOLE SMRT.
Ali, da budem precizniji:
Ljudi vole smrt … Svoje se boje, u tuđoj smrti uživaju.

 

O tome svjedoči čitava povijest čovječanstva. Pedeset hiljada ratova kao povijest ljudskog zla. Logori: Aušvic, Jasenovac, opkoljeno Sarajevo, stratišta poput  Srebrenice i Gaze. Uz sve to idu i filmovi strave i užasa. Afred Hičkok. Javna pogubljenja, giljotine i kamenovanja do smrti, sa hiljadama okupljenih gledalaca. I konačno, krvave španske koride i ubijanje nedužnih i nemoćnih bikova, u atmosferi delirijuma prepunih stadiona i smrću oduševljene gomile.

Smrt i zločin na sve strane, nakon kojih zločinci postaju nacionalni heroji. Čak sveci. Crkva ih uzdiže, a gomila oduševljeno slavi.

Ove nam slike, i ova monografija Izeta Alečkovića, govore upravo o užasu i posljedicama te i takve smrtonosne logike. One su glas pobune. Ukoliko ga dobro razumijem slikar nam (ako likovnu poruku slika prevedem u stihove bosanskog pjesnika Ahmeda Muhameda Imamovića) rezignirano kaže:

Ne mogu više da trpim moru

Prećutanu riječ na čelu

Došlo je vrijeme zdravom govoru

I otkrivanju ožiljaka na tijelu.

Ovo su ti ožiljci na tijelu.

Na duhovnom tijelu Izeta Alečkovića. I njegova pobuna protiv ideologizacije zla, racionalizacije smrti, njenog pravdanja, osmišljavanja besmisla i krvavog obesmišljavanja života. Ovo je likovna i ljudska pobuna protiv nestvarnog mira i stvarnog nemira koji živimo i u ovom času. U kome Nečovjek gazi Čovjeka silujući Pravdu, Istinu, Logiku i smisao življenja. Sve podsjeća na stihove crnogorskog pjesnika Branka Banjevića:

Idem putem što se muči da put nađe
Drveća jedno drugo svim sredstvima guše

Dešavaju se ljudskih lica krađe
U meni samom cilj je srušen
Pa grdno zija taj prostor razgrađen

Evo tih pokradenih lica, stravično obezličenih polusilueta nad kojim zastaje dah i mrači se vid:

I sunce sāmo sija potkopano
Ima li vida iza tog zida

Tom crnom stranom bijem se s gavranom

A on mi komad po komad otkida

I od tih komada sebi kuću zida

 

I to je tako otkada nas ima

I biće tako sve dok nas nestane

A to sunce kad ostane s njima

Kao i ja i ono će da pane

I zaigraće mu po trbuhu tame

                   (Branko Banjević)

Tako pjesnički kazuje pjesnik.

Analogno pjesniku,  kistom upirući na kreatore patološke povijesti, isto nam kazuju i pokazuju, šokantno-vrišteće, dramatično intonirane slike Izeta Alečkovića i njegova monografija. I u tome je njihova ljudska misija, društvena i estetska, moralno-umjetnička zadaća. Da prodrmaju, bude i opominju, bezosjećajnu, zaspalu, izmanipulisanu gomilu, zbog čije šutnje Žrtva ostaje sama i bespomoćna. Ostavljena na milost i nemilost neljudskoj oholosti i lažnom herojstvu presuđenih zlikovaca i notornih ubica, od kojih neki još ćame u Hagu, a drugi, bestidno slavljeni, nesmetano šetaju među nama.

Zlo se širi na sav glas i na sve strane, a

Nigdje nikog da kaže ‘stani’,
Nikoga ne bi da pomoć pruži.

Između zemlje i hladnog neba,
Samo strvinar grakće i kruži.

                           (Zijad Frljak)

I ove slike, nam sve to, o čemu glagoljah, neuporedivo bolje, kazuju i pokazuju.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI