Jasmila Žbanić za Tačno.net: „Svaka uspješna Povorka ponosa je za mene znak da idemo naprijed u ostvarivanju ljudskih prava i da se BIH otvara i demokratizira“

Jednom sam pročitala komentar na to da podržavam Povorku ponosa: „Napravila film o genocidu u Srebrenici, a podržava pedere. To ne ide“. Ljudi ne shvataju da film o genocidu ne bi mogla napraviti osoba koja NE podržava „pedere“ i nema svijest i emociju iz koje nastaje film o genocidu

Foto: Nikola Blagojević/MESS

Jasmila Žbanić je bosanskohercegovačka rediteljica i osnivačica udruženja umjetnika Deblokada. Njeni filmovi su prikazivani na filmskim festivalima i izložbama širom svijeta gdje su uvijek ostvarivali zapažene rezultate i iznova progovarali o traumama, stereotipima i ožiljcima naših društava.

Razgovarala: Vanja Šunjić

Kako u savremenom bh. društvu promišljati koncept savezništva? Kome Vi birate biti saveznica i na koji način očekujete savezništvo?

Savezništvo se uglavom spominje u medijima kao nešto što je bazirano na materijalnim interesima, često bez moralnih kvaliteta, pa riječ dobija i negativno značenje. Najbolje je savezništvo bez lične dobiti, zbog toga što će društvu biti bolje jer će biti progresivno, pravedno, sa jednakim pravima za sve.

Smatrate li da je borba za LGBTIQ+ prava borba za svu našu djecu i društvo u cjelini?

Da, to je borba za pravedno društvo! Ja se trenutno nalazim u Berlinu. Jučerašnji prizor mi je bio fascinantan: LGBTIQ+  raja leži, sjedi, ljubi se na ulici ispred kultne gej kafane.  Turci sa tespihom u rukama u kafani pored piju čaj u bašti. Niko nikome ne smeta – svi žive svoje života kako misle da trebaju.  Ne razumijem zašto u drugim sredinama ne bi moglo biti ovako ? Borba za LBGTIQ+ prava je borba za pravo da budemo drugačiji, da budemo istinski svoji i da budemo dio iste zajednice – to je ključ za prosperitetna društva.

Imate li ponekad osjećaj da su sve naše borbe fragmentirane, da bijemo bitke na mnogo frontova i da zbog toga ne uspijevamo, jer se isključivo borimo samo za prava koja se tiču nas samih? Koga smatrate najvećim krivcem u tome, političke lidere, ali aktiviste i aktivistkinje među kojima nekada izostaju solidarnost i savezništvo?

Mislim da bi se stvari mogle poboljšati kada bi od malih nogu učili raditi zajedno. Naša edukacija podstiče individualizam, a porodice često odgajaju narcise. Drugačija edukacija u školi i odgoj u kući bi nas morali činiti svjesnijim, otvorenijim, širim. Naravno, moramo uzeti u obzir da čovjek ima vrlo limitirano vrijeme i da je u BIH teško preživjeti, te su se ljudi „o sebi zabavili“ ali i to bi bilo lakše kada bi ljudi znali kako da se povežu, kako da demokratski sarađuju, imaju viziju i organizuju se.

Često otvarate važna pitanja koja se tiču kvalitete života kod nas, svrstavate se na stranu manjina, obespravljenih i targetiranih, a neko iz Vaše pozicije zbog konformizma i eventualne „negativne popularnosti“ to ne bi uradio. Šta Vas motiviše u tim trenucima?

Mislim da će svima biti bolje ako vidimo i govorimo istinu, ako štitimo druge. Ja sam  privilegovana bijela straight žena koja se bavi javnim poslom koji je priznat i moja pozicija omogućava da me ljudi čuju – to što se neće složiti sa mnom trenutno ne znači da se neće složiti sa mnom za par godina. A trenutna negativna popularnost prođe, a druge važnije stvari ostaju. Jednom sam pročitala komentar na to da podržavam Povorku ponosa : „Napravila film o genocidu u Srebrenici, a podržava pedere. To ne ide“. Ljudi ne shvataju da film o genocidu ne bi mogla napraviti osoba koja NE podržava „pedere“ i da samo neko ko smatra da ugrožavanje drugog zbog bilo kojeg razloga nije ispravno – može imati svijest i emociju iz koje nastaje film o genocidu.

Kroz Vaše stvaralaštvo uvijek otvarate teme koje se u našem društvu guraju pod tepih i zahvaljujući tome stvarate prostor za diskusiju, mogućnost uvida u drugo iskustvo, buđenje empatije i katarzu. Izostaje li to u našem društvu?

Nama jako nedostaje kritičko mišljenje. Da o stvarima razmislimo iz drugog ugla. Da naša pozicija nije jedina tačna i ispravna. Da ne prihvatamo ono što nam se servira iz centara moći.

U posljednje vrijeme su u popularnoj kulturi, naročito u serijama i filmovima tematizirani queer protagonisti i protagonistkinje. Često u mejnstrimu možemo čuti kako „zapad nameće“ tu vrstu sadržaja našim patrijarhalnim društvima u kojima tih identiteta nema. Kako to tumačite i koliko je važno da svi živimo naše autentične živote i identitete i izvan četiri zida?

To je naravno potpuno netačno. Pa historija osmanskog carstva je puna gej muškaraca, biseksualaca, lezbejki. Da ne idem dalje u istoriju. To nije zapadno nametanje, nego priroda.

Šta Vama predstavlja Povorka ponosa?

Svaka uspješna Povorka ponosa je za mene znak da idemo naprijed u ostvarivanju ljudskih prava i da se BIH otvara i demokratizira. Izuzetno pozitivna i važna manifestacija za sve nas. Smatram da mora biti potpuno finansirana iz budžeta gradova u kojima se održava jer je važna za društvo. Kao fudbal (koji ne vole svi) tako i Pride ne moraju svi voljeti.

Šta za Vas znači Ponosno zajedno?

Zajedništvo u kojem svako ima dostojanstvo i ponos je najzdravije zajedništvo. Zato Ponosno zajedno i sretno!

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Osobine arhetipske kriminalističke drame svakako je razbilo bh. okruženje i kontekst koji publiku definitivno može približiti samim slučajevima, ali i likovima serije. Koliko god posuđivala...
Tri su pretpostavke antiintelektualizma – mediji, demokratija i internet. Umberto Eko je pisao da internet dovodi do invazije imbecila, svjedočim da se to najbolje vidi...