Foto: Cropix/Jutarnji list Pred nama je kronika svega onog što ih se dotiče, što ih tišti i veseli, čega se prisjećaju sa spokojem i pomirenošću O, kako li je dobro naići na knjigu koja rastače svijet kakvog poznajemo! I to
Hristos je ležao u grobu i čekao učenike da dođu i podignu kamen, da pomole glavu u tminu i pozovu ga. I On će opet doći na svijet. No, nitko nije dolazio pa ga je uhvatila tuga i plakao je.
Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL Godina 1995. 1996. 1997… Opasne godine na rijeci Bojani, graničnom pojasu između Jugoslavije i Albanije, pune nepredvidljivih događaja i konfuznih vijesti. Šverceri malom i velikom robom: cigaretama, naftom, drogom, oružjem. Trgovina ljudima i, na sivo – građevinskim materijalom,
Jednom prilikom (davno li to bijaše!), kad je, još u snazi da razdaljinu od kuće do maslinjaka prepješači s voljom, uz stazu koja rubom brda vodi do njegovog imanja, na počivalu od kamena na koji bi sjeo i obično namotao
Upravo zato, jedino u našem vremenu preostalo svjedočanstvo istinske kulture kao zajedničkog svijeta Jovan Nikolaidis pronalazi na jednome groblju, posljednjem odmorištu plemena Šestani, na kome u plemenitom skladu jedno pored drugog leže izmiješana „pismèna“; na jednome grobu latinica na albanskom,
To sve je davno sad. Međutim… Trideset hudih godina, slabim glasom govorio je, sitnim perom pisao, malo ga je ko braniti htio – upirao je prstom na sve neuralgične tačke u crnogorskoj kulturi. Smjenjivali se ministri kulture, svakog je upoznao
Foto: adf.org Hoćemo li, vuci gorski, zapjevati crnogorski?! Često bol (gotovo mazohistički) naseli epsku fantastiku narodnu: prazan prostor neba i bespuća, i, u sredini pejsaža, puteljak koji se gubi u daljini; narod voli da hoda utabanim stazama. Na kojima najčešće i
Svaki uzrok ima svoju posljedicu. Platiće nevini i naivni, ka’ i vazda. Piše: Jovan Nikolaidis Problem gladi kao biološki problem naciona, drugi je po važnosti kad se posmatraju odnosi Srbije i Crne Gore, dijelom pretprošlog i tokom prošlog vijeka, zapravo kad
foto: partizanskaknjiga Njihovo bjekstvo otpočelo je sedmog maja devedeset druge, u sniježno jutro: bilo je napadalo preko noći i valjalo se pitati kako će i dokle stići sa starim automobilom na prednju vuču istočnonjemačke proizvodnje. Mislili su da tokom
Red, Rad i Sigurnost? Der kleine Morgen! Obnoć on razmišlja o nastalom stanju. Kadšto mu je smiješno sve što napiše, krhko je pero pisca i u dobima blagostanja. Slomljena dnevnim obavezama, skupljena tijela, u dnu trosjeda, ona čvrsto spava, ujednačeno
Jovan Nikolaidis – foto: Radoslav Ratkovic U izdanju DOM PISCA, (Porto Hendek, 2020.) izašao je roman “I TAKO SVIJET NASTA SLUČAJNO”. Opis trideset tri dana bombardovanja SR Jugoslavije, opisanih kroz prizmu onemoćalog bračnog para koji tome svjedoči i o tome
„Kurban Bajram mubarek olsun. Neka Alah dželešanum vama i vašoj porodici podari radost i veselje.“ „Hvala, komšinice. Pa, bujrum.“ „Imalo se gdje, akobogda, od sad pa do vijeka…“ I ulazi u domove sirotog, poštenog svijeta. U svojoj Bosni naučila je
Iznova čitam Andrića. Ipak, s vremena na vrijeme, iz njegovih rečenica, konciznih opisa i uvjerljivih dijaloga, poznatih epizoda iz romana, osjetim u tekstu našeg velikog pisca gospodara hladnoće, suzdržljivost koja je pretjerana. U toj disciplini stila ima zanatskog opravdanja, ma
(Da se vrnem na Cetinje, đe su naše sve svetinje) Svu noć u moj poljuljan san ulijeće stari znanac, izvrnuta slika, lik u ogledalu, lelujav odraz u vodi koga jednako uznemirava tok rijeke – Sandro Galeb. Jedno vrijeme
No, pošto se kod nas i najčestitijima katkada kaže da su hulje, i pošto su honorari i te kako neznatni, biće ih koji će mi verovati. A postignem li, ikad, da ma jednog samo mladića ogorčim, ili jednu lepu ženu
Foto: Pinterest Nije to više ona rijeka od prije trideset godina, razigrana zelena voda koja ka pješčanom ušću nosi barku i dva prijatelja na njoj. Šljuke i divlje guske više ovamo ne slijeću, a kečigama bojanskim se odavno repa vidjeti
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
