Klimatske emocije

Klimatska terapija, zaključila sam, može pomoći ljudima da prihvate realnost i krenu u akciju ili da ostanu tu gde su a da ne siđu s uma. Ali čini se da je terapijska praksa ukorenjena u veri da ćemo najbolje pomoći svetu i budućnosti ako zadržimo mentalno zdravlje – prilično razumnoj veri koju ne delim u potpunosti. Pozvala sam Tima Vihejdža, koji mi je rekao da je opet krenuo na terapiju i da mu je ona pomogla da nešto shvati: njegovo loše stanje se moglo pripisati nedijagnostikovanom poremećaju pažnje s hiperaktivnošću (ADHD)

Foto: Getty Images

Tim Vihejdž je odrastao u Južnoj Floridi. Kod kuće mu je televizor obično bio podešen na Foks Njuz, pa je često slušao tirade o liberalnom licemerju, ali ga politika nije mnogo zanimala. Nije nameravao da studira sve dok nije shvatio da ne želi da se bavi fizičkim radom po tropskoj vrućini. Na koledžu, na odseku mašinstva, učio je o obnovljivoj energiji i uzrocima globalnog zagrevanja. Nekoliko godina po završetku koledža, 2017, preselio se u Sijetl, gde je dobio posao u kompaniji koja se bavila povećavanjem energetske efikasnosti sistema hlađenja za banke podataka, bolnice i univerzitete. Bio je bezbrižan i svuda je išao peške. Postao je vegan. Voleo je lepotu pacifičkog severozapada.

Kao dete nije mnogo putovao, pa je 2019. odlučio da vidi sveta i pridružio se kompaniji Remote Year, koja je organizovala jednomesečne poslove u dvanaest udaljenih gradova tokom jedne godine. U Kuala Lumpuru vazduh je bio neproziran. U Hanoju je imao problema sa sinusima i pitao se kako bezmalo osam i po miliona ljudi udišu takav vazduh svakog dana svog života. U Indoneziji se veoma rastužio kad je čuo da orangutani izumiru. Krenuo je na turu po džungli u nadi da će videti orangutana dok je to još moguće, ali je video samo beskrajne plantaže palmi uljarica. Prirodno stanište orangutana je bilo uništeno zbog gajenja te palme. Vodič je pitao ima li u grupi Amerikanaca i da li oni čitaju etikete na prehrambenim proizvodima da bi proverili sadrže li palmino ulje. „Kad to ne radite, evo šta se događa“, rekao je vodič.

„Godinama čitaš sve te članke“, rekao mi je Vihejdž nedavno u telefonskom razgovoru. „Gledaš slike zagađenja, misliš o pohlepi koja ga izaziva i uznemiren si. A onda odeš tamo i vidiš da je stvarnost mnogo gora od svega što si pročitao.“ Vratio se u Sijetl uzdrman. Počeo je da čita etikete da bi izbegao palmino ulje, ali je znao da to nije dovoljno. Neprestano je mislio na ugljenični otisak od svih svojih letova i na to kako je, u nekim gradovima koje je posetio, pijaća voda bila tako zagađena da se mogla koristiti samo ona iz plastičnih flaša. Onda je počela pandemija. Vihejdž je prošao kroz raskid veze i počeo da provodi dane sam u skromnom, praznom stanu (nije hteo da nabavlja ništa što nije neophodno i što će završiti na đubrištu). Odlazio je u duge šetnje i ponekad sa sobom nosio kesu za smeće u koju je stavljao otpatke s ulice, ali ga je pritiskalo osećanje bespomoćnosti: na svaka dva minuta na televiziji su se pojavljivale reklame za automobile, a onda bi na Redditu beskonačno čitao o klimatskom usudu. Više nije uživao u aktivnostima koje je voleo: igranju košarke ili dugim šetnjama u prirodi.

U vreme kad je Vihejdž dostigao zrelost, ljudi nisu odlazili na psihoterapiju. Ali prijatelji su mu to savetovali i odlučio je da ih posluša. Našao je internet stranicu Saveza klimatske psihijatrije, na kojoj se nalazio spisak više od trista klimatski svesnih terapeuta praktičara koji su prepoznali klimatske promene kao veliki uzrok anksioznosti i razvili metode za raspravu o njima i lečenje s njima povezanih poremećaja. Uputio je poruke i pozive desetini terapeuta s tog spiska, ali niko nije bio raspoloživ. Pozvao je još desetak brojeva i konačno našao terapeutkinju koja je mogla da ga primi. Kad joj je rekao šta ga muči, odgovorila mu je da s većinom svojih klijenata raspravlja o klimatskoj krizi. „Posle tako duge izolacije, od same pomisli da nisam sâm pošle su mi suze na oči“, rekao mi je Vihejdž.

Pre godinu dana, kad sam prvi put razgovarala s njim, rekao mi je da se posle seansi osećao manje bespomoćnim i da mu se donekle vratila nada. Želeo je da se poveže s grupama u susedstvu i odlučio da „više ne mislim da sam usamljeni vuk i da na svaki način moram da rešavam problem“. Kad počne da ga hvata panika, rekao mi je, „duboko udahnem i razmislim o tome šta ja, kao pojedinac, mogu da uradim. Šta možemo da uradimo kao društvo? Šta se već preduzima i šta je u planu? Šta se uopšte može učiniti danas?“

Možda je nemoguće ozbiljno razmišljati o stvarnosti klimatskih promena duže od devedeset sekundi, a ne zapasti u potištenost, ljutnju, osećanje krivice, žalost ili prosto mentalni poremećaj. Zemlja se ugrejala za više od jednog stepena Celzijusa od preindustrijskog doba do danas i šteta je nepopravljiva. U okeanu se šire hipoksične zone; divlje pčele, svici i ptice izumiru; jedna studija zaključuje da će polovina današnjeg drveća umreti za četrdeset godina. Pre godinu dana u Delhiju se topio asfalt. Godinu dana pre toga Kina i Zapadna Evropa su doživele biblijske poplave, zapad severnoameričkog kontinenta jedan od najekstremnijih toplotnih talasa, a centralni deo Sjedinjenih Država apokaliptičku ledenu oluju. U tim katastrofama stradale su hiljade ljudi. A svake godine milioni umiru od zagađenja, suše i drugih uzroka povezanih s klimom. „Zemlja je sada zaista bolesna“, rekla je Džojita Gupta, kopredsednica Zemaljske komisije, nakon što je ta organizacija objavila studiju u kojoj se tvrdi da smo već prekoračili sedam od osam ekoloških pragova koji štite život na Zemlji. Bolje vremenske prilike od ovih danas nećemo imati u svom životu: svakog dana kad izađemo iz kuće u nezdravo ili opasno vreme, doživljavamo bolju i stabilniju klimu od one koju ćemo ikad ubuduće videti.

Treba li da promenimo temu pre nego što potonemo u potištenost? Ne vlada oskudica u krizama koje se nadmeću za našu pažnju, a klimatske promene mogu učiniti da nam znanje izgleda besmisleno ili još gore: u tri decenije od prvog međunarodnog sporazuma o smanjenju emisije ugljenika ispustili smo u atmosferu više ugljenika nego što ga je čovečanstvo ispustilo u celoj svojoj prethodnoj istoriji. Ledene kape nastavljaju da se tope, permafrost nastavlja da ispušta metan i budućnost nastavlja da se stvrdnjava u psihičku grudvu patnje i straha. Do sredine veka, stotine miliona ljudi će biti raseljeni zbog globalnog zagrevanja. U anketi sprovedenoj 2021. pokazalo se da 56 odsto pripadnika generacije Z smatra da je „čovečanstvo osuđeno na propast“. A što je situacija gora, kao da sve manje o njoj govorimo: godine 2016. gotovo 70 odsto ispitanika u jednoj anketi reklo je da retko raspravlja o klimatskim promenama u krugu porodice i prijatelja, što je povećanje za 10 odsto u odnosu na 2008, kad se tako izjasnilo 60 odsto ispitanika.

Pre nekoliko godina, dok sam u ranim jutarnjim časovima čitala na telefonu jedan izveštaj o klimi i razmišljala o tome, zapala sam u standardnu paniku. Probudila sam svog partnera u potrazi za utehom; on me je pažljivo saslušao i nastavio da spava. Sledećeg jutra je napravio spisak od 30 aktivnosti koje možemo da razmotrimo, od prelaska na telefonsko bankarstvo do obustavljanja međunarodnih putovanja i vršenja eko sabotaža. Na spisku se nalazilo nešto što smo već godinama radili – kompostiranje otpadaka hrane, kupovanje polovnih stvari – ali i nešto o čemu ranije nismo razmišljali. Nedavno smo dobili i bebu: njen ugljenični otisak verovatno je već prevazišao otisak celih sela u Burundiju. Zavaravala sam samu sebe o svojim potrošačkim željama. Svakog dana sam se osećala kao samoživo govno.

„Poverovali smo da imamo prava da se ne gnjavimo detaljima nege“, piše engleska psihoanalitičarka Sali Vajntroub u nedavno objavljenoj knjizi Psihološki koreni klimatske krize (Psychological Roots of the Climate Crisis). Ona tvrdi da se mnogi od nas bore s jednom posebnom vrstom liberalnog pogleda na svet, da smo oblikovani u ljude na kakve se oslanja potrošačka ekonomija koja je upropastila planetu, ljude koji se čvrsto drže ideje da svet može i treba da ostane isti. Vajntroub je članica Udruženja klimatske psihologije, koje je, kao i Udruženje klimatske psihijatrije – i pregršt drugih, sličnih profesionalnih asocijacija – posvećeno ideji da psihologija i psihijatrija mogu da nam pomognu ne samo da razumemo klimatsku krizu već i da nešto učinimo.

Prvi put sam razgovarala s Timom Vihejdžom posle čitanja knjige Sali Vajntroub; razgovarala sam i s psiholozima, aktivistima i drugima o onom što se ponekad naziva „klimatske emocije“ u nastojanju da shvatim principe klimatske terapije. Privukla me je ideja da specijalizovani terapeut može da kanališe klimatske emocije na takav način da podstakne ozbiljne i postojane napore u borbi s klimatskom promenom. Brinula me je mogućnost da terapeuti prosto mogu da otklone ta osećanja i pomognu mi da mirnije prihvatam svet u plamenu. Ako je cilj da planeta ostane nastanjiva i u sledećem veku, koji stepen panike je onaj pravi i kako da se s njim nosimo?

Lesli Davenport, licencirana terapeutkinja u državi Vašington, među prvima je počela da se bavi klimatskom terapijom. Osamdesetih godina prošlog veka osećala je strepnju i preduzela korake da je otkloni: potpisivala je peticije, tražila ekološke organizacije koje bi mogla da podrži. Onda je shvatila da je klimatske promene izazvalo ljudsko ponašanje, dakle upravo ono za šta je ona stručnjak. „Dobar deo naše obuke u oblasti mentalnog zdravlja tiče se probijanja kroz poricanje, rada sa žalošću, motivisanja promena životnog stila, olakšavanja verbalnog sukoba“, rekla mi je u telefonskom razgovoru. „Zapravo smo obučeni da radimo sve što je potrebno da bismo ljude pripremili da reaguju na klimatske promene. Davenport je napisala knjigu Emocionalna izdržljivost u doba klimatske promene (Emotional Resiliency in the Era of Climate Change) u želji da pomogne kliničarima da prepoznaju kad se pacijent bori s tim pitanjem. Otad se zalaže za obuku usmerenu na probleme u vezi s klimom i stvara programe za terapeute slične modulima koji su propisani za teme poput zlostavljanja starijih i samopovređivanja.

Klimatska anksioznost se razlikuje od mnogih oblika anksioznosti o kojima se može raspravljati na terapiji – strah od gomile, od javnog nastupa ili nedovoljnog pranja ruku – zato što cilj nije da se reši i otkloni uporno neprijatno osećanje. „Tu ne važi pristup ʼsamo mirno produži daljeʼ“, rekla mi je Davenport. Kad je reč o klimatskim promenama, želja mozga da se oslobodi straha i očajanja često vodi ili u poricanje ili u fatalizam: neki ljudi uspevaju da sami sebe ubede da klimatske promene nisu mnogo važne ili da će se neko drugi njima pozabaviti, a neki zaključuju da je sve izgubljeno i da se ništa ne može uraditi. Davenport podstiče svoje klijente da teže sredini: podnošljivom očajanju. Moramo naučiti, kaže ona, da mirnije živimo u neizvesnosti i da ostanemo prisutni i aktivni usred straha i žalosti. Njeni klijenti obično se bore s tim zadatkom na jedan od dva načina: ili su aktivisti koji ne mogu da priznaju svoja osećanja ili su tako svesni svojih osećanja da nisu u stanju da deluju.

Šta biste mi rekli, upitala sam je, da sam vaša klijentkinja koja oseća da je svako delovanje nedovoljno? „Svaki put kad dodirnem plastiku, zamišljam da mi pred vratima raja ispostavljaju račun za sve bionerazgradivo đubre koje sam proizvela za života“, rekla sam joj. „Svaki put kad duže držim uključenu slavinu dok perem sudove, zamislim detence s praznom čašom u ruci.“ Opisala sam svoj osećaj da se za mene, kao zapadnjačku potrošačicu, sreća zasniva na neznanju jer gradim svoj dobar život na patnjama drugih. Da li su to zdrave misli?

Davenport je saosećajno promrmljala: „U redu. Nekog ko nije tako zabrinut, podsticala bih da otvori oči i postane odgovorniji. Nekog ko doživljava ono što vi opisujete možda bih podsticala da malo prikoči. Koliko god to zvučalo otrcano, prisetite se Molitve za smirenje: u svakom trenutku radite ono što možete i prihvatajte ono što ne možete da promenite.“ I dodala je: „Savetovala bih da tim osećanjima svakog dana posvetite jedan sat u kom ćete brinuti, procenjivati možete li nešto da preduzmete i praviti plan.“

Kasnije sam razmislila o njenom odgovoru i shvatila da nije rekla tri stvari koje sam tada očekivala da čujem u razgovoru o klimi. Prvo, nije potcenila individualnu odgovornost: nema sleganja ramenima u stilu „avion će leteti bila ja u njemu ili ne bila“. Nije me pohvalila što pokušavam ili što mi je stalo u stilu: „Bar koristite platnene pelene. To je sjajno!“ Nije sugerisala da su moje vizije planina đubreta i žedne dečice same po sebi znak neprilagođenosti. „Nije te lagala zato što ne laže samu sebe“, rekla mi je prijateljica kojoj sam prepričala naš razgovor.

Ipak, njen savet o Molitvi za smirenje podsetio me je na zaključak Andreasa Malma u knjizi Kako dići cevovod u vazduh (How to Blow Up a Pipeline) da je klimatski pokret dosad bio „krajnje blag i obziran“. Luksuz da natenane razmišljam o svojim osećanjima svedoči o tome da sam mnogo bliže problemu nego rešenju: najteže posledice klimatskih promena uvek će trpeti siromašni i obespravljeni, kako lokalno tako i globalno, i u tom kontekstu teško je poverovati da projekat učenja najpovlašćenijih šta treba da osećaju nije samo još jedan oblik zurenja u sopstveni pupak. Upitala sam se ne dobijam li loše pouke koliko god mi se one činile tačne.

„Na Zapadu ljudi samo beskrajno procesiraju, idu na terapiju zbog svojih emocija, odlaze u gradske parkove koje mi nemamo, razmišljaju o Zemlji i pišu o tome“, rekla mi je Izabela Tandžakto na Zoomu nekoliko nedelja posle mog prvog razgovora s Lesli Davenport. „Za vas je dobro što to možete, ali mi ne možemo.“ Izabela ima 22 godine i sad ide u Dizajnersku školu Parsons u Njujorku. Ona i njena sestra Nataša (23) odrasle su u Manili i počele da se bave klimatskim promenama kao tinejdžerke. Po nekim procenama, Filipinski arhipelag s više od 7.000 ostrva, čija emisija ugljenika je manja od 0,5 posto globalne emisije, najugroženiji je od klimatske promene: oko njega nivo mora raste brže nego na drugim mestima, a većina stanovništva živi u niskom priobalju. Sestre Tandžakto su odrasle u dobrostojećoj porodici, ali su još kao deca shvatile ogromne probleme koje sve jači tajfuni donose siromašnima. Nataša se seća kako je sa svojom bakom volontirala posle tajfuna Kecena 2009, osmog pacifičkog tajfuna u toj sezoni, koji je ubio više od 300 ljudi. „Nebo je bilo vedro i sunčano i oluja je bila više dana za nama, ali zajednica je i dalje bila opustošena; to me je potreslo“, kaže. Tada je imala osam godina.

Kad su sestre imale petnaest odnosno 13 godina, osnovale su organizaciju Kids for Kids i nagovarale drugare i vršnjake da organizuju priredbe i prikupljaju novac za pomoć manjinskim i starosedelačkim zajednicama. Govorile su da situacija nije normalna, da se ne bi smela prihvatiti, da su tajfuni primetno gori iz godine u godinu. Trudile su se da održavaju optimističan ton, ali da se istovremeno ne klone sistemskih tema. Otkrile su da njihovi vršnjaci dobro reaguju na direktan pristup – da su u stanju da se bave složenim i neprijatnim pitanjima i da poštuju naglasak na lokalnoj kulturi i na uverenju da se strah i strepnja mogu pretvoriti u motiv za delovanje i odgovorno ponašanje.

Upitala sam Natašu i Izabelu kako se nose sa sopstvenim klimatskim emocijama. Rekle su mi da nikad nisu bile tako tužne i uplašene kao za vreme 26. konferencije UN-a o klimatskoj promeni, poznate kao COP26, koja je održana u Glazgovu 2021. Učestvovale su u tamošnjem prvom klimatskom štrajku i sve vreme su mislile o tome da je na Filipinima gotovo nemoguće protestovati na ulici jer je tamo ubistvo ekološkog aktiviste česta pojava. Bila im je neobična ideja da ljudi mogu zahtevati odgovornost od svojih vlasti – i onda čekati. Kao i drugi aktivisti iz osetljivih ostrvskih zemalja, sestre Tandžakto su nestrpljivo iščekivale vest o osnivanju fonda za „gubitak i štetu“ od 100 milijardi dolara – mehanizma kojim bogate države, najodgovornije za klimatsku promenu, pomažu siromašnijim državama koje trpe najteže posledice. Umesto toga, COP26 je prosto najavio „nastavak dijaloga“ o toj temi. (Ni COP27, održan prošlog novembra, nije urodio osnivanjem fonda; Sjedinjene Države i druge bogate zemlje najpre su bile protiv toga i za „pokretanje procesa traženja odgovarajućih rešenja i donošenje konačne odluke u kasnijoj fazi“. Na kraju je ipak postignuta saglasnost da se osnuje taj fond i očekuje se da će savetodavni odbor saopštiti preporuke za njegovo funkcionisanje sledeće godine, na COP28.)

Sestre Tandžakto su osetile da državnici u Glazgovu vide globalni jug kao nešto nevažno i sviklo na patnju; nisu mogle da se načude što se svi ponašaju kao da još ima vremena. „Niko ne može da donese pravu odluku u klimatizovanoj prostoriji“, rekla mi je Nataša. „Ljudi govore da nova generacija pati od ʼekološke anksioznostiʼ, da smo zabrinuti za budućnost, a ja mislim ʼČoveče, zabrinuti smo za sadašnjostʼ.“ Sestre mi opisuju prizore iz noći kad je udario tajfun Uliks, u novembru 2020. Tuguegarao, jedan od pogođenih gradova, nije bio dovoljno upozoren – za vreme pandemije vlasti su odlučile da privremeno zatvore najveću TV mrežu u zemlji, glavni izvor informacija o nepogodama. „Svi su naslepo vodili jedni druge po mraku jer nije bilo struje dok je voda nadirala u kuće“, rekla je Izabela. „Pokušavali su da se popnu na krov, da izvuku ljude iz vode, a jedina svetlost je dolazila iz njihovih telefona.“ Sestre Tandžakto je u dva sata posle ponoći probudio rafal poruka. Uplašile su se i počele da organizuju članove svoje i drugih organizacija. Napravile su spisak adresa, kontakta i potreba. Počele su da prikupljaju novac preko društvenih mreža i u narednim danima su uspele da unajme i pošalju deset spasilačkih čamaca s hranom, vodom, lekovima i građevinskim materijalom. Lokalne vlasti su na kraju koristile njihove spiskove da bi pratile raseljene porodice.

„Kad gledate uživo kako se vaši zemljaci dave, to nije klimatska anksioznost“, rekla je Izabela. „Gledale smo ljude koji vrište u vodi i dozivaju decu. Plakale smo. Te emocije se moraju nekako obraditi, ali u takvim trenucima nemate vremena. Upadate u modus preživljavanja. Sve vreme smo slale poruke i mobilisale ljude.“ Nataša je dodala da zapadnjaci uvek traže linearni tok akcije: „Najpre moraju da shvate kako treba da se osećaju, zatim smišljaju kako da deluju i tek onda deluju. Ovde odmah delujemo i za to vreme osećamo šta osećamo, kasnije opet osećamo, a onda opet delujemo.“

Djun Lankard je imao 30 godina u martu 1989, kad je Ekson Valdez prosuo 11 miliona barela nafte u vode Rukavca Princa Vilijama, gde su ribarile generacije njegove porodice. „Bilo je to kao da su se klimatske promene desile preko noći“, rekao mi je. „Cene naših čamaca i dozvola su se survale. Usledili su razvodi, samoubistva i raspadanje ribarskih zadruga. Prijatelji i članovi porodice su se okrenuli jedni protiv drugih. Alkohol, droga – sve je haralo.“ Haringe su prolazile kroz zaliv, izlazile na površinu i nalazile samo naftu. Lankard, pripadnik naroda Ijak, seća se da je svakog dana odlazio na vodu i pokušavao da očisti morsku travu; osećao se kao da se bori u ratu koji je već izgubljen. Dok je gledao šta je snašlo njegovu zajednicu – „haos, disfunkcionalnost, beznađe“ – bio je preplavljen gnevom i tugom.

Lankard je počeo da odlazi na vodu kad mu je bilo pet godina. Priroda je bila raskošna i čudesna: za vreme godišnje migracije haringi, riba je po mesečini izranjala na površinu da uhvati vazduh i voda se pretvarala u svetlucave srebrne dolare. Naučio je životni stil samostalnog preživljavanja; naučio je i istoriju gubitka zemlje i eksploatacije prirodnih blaga; naučio je da je „svaka grupa ljudi koja je ovde došla“ posle njegovog naroda „pokušavala da uzme sve što nije bilo pričvršćeno“. Kao dete je gledao moderne ribarske brodove koji su ulazili u vode rukavca i osećao veliki strah. „Odmah se videlo da je životni stil ljudi na tim brodovima različit od našeg“, rekao je.

Jednog kišnog dana posle katastrofe koju je izazvao Ekson Valdez, Lankard je otišao do jezera Ijak i „vičući iz sve snage“ zatražio od predaka da mu pomognu – da mu pokažu zelenu munju ka aktivizmu. Kiša je ubrzo stala i pojavila se zelenkastožuta severna svetlost. Lankard je osnovao više neprofitnih organizacija, među njima Starosedelačko očuvanje, prvi trust u Sjedinjenim Državama kojim su upravljali starosedeoci. Lankard je bio njegov izvršni direktor. Otad je predvodio poduhvate koji su zaštitili više od milion jutara zemlje na Aljasci. On pomaže i starosedelačkim ribarima da započnu farme morske trave, što istovremeno obećava dobre poslove, pravo na zdravu, kulturno prikladnu i ekološki proizvedenu hranu i kontrolu emisije ugljenika. „To je samo jedna od stvari koju treba finansirati, koja treba da se dogodi ako nam je zaista stalo“, rekao mi je on.

Dok smo razgovarali, Lankard se nije ustezao da izrazi žalost i osećanje da ljudi dostižu tačku samouništenja. „Potrebne su nam naše emocije“, rekao mi je. „Moramo ih koristiti proaktivno a ne reaktivno. Ja sam rečni splavar; tako naučiš da se moraš suočiti s opasnošću, bila ona vir, brzak ili medved. Moraš se suočiti s opasnošću da bi saznao šta ti preti i da bi se spasao.“

Lankard je sad u šezdesetim godinama, a ima trinaestogodišnju ćerku. Upitala sam ga da li je to uticalo na njegova razmišljanja o klimatskoj promeni. Dok je prvi put držao ćerku u naručju, zaključio je da su njegov aktivizam decenijama pokretali gnev i frustracija, osećanje da je povređen, rekao mi je. Ali tada je shvatio da će njegova emocionalna motivacija ubuduće biti drukčija. Radiće iz ljubavi prema ćerki koja ga podseća, samim svojim prisustvom, da se budućnost ne može zaobići.

Godinu dana posle prvog razgovora s Lesli Davenport ponovo sam stupila u dodir s njom. Poslednjih meseci aktivisti grupe Zaustavite naftu (Just Stop Oil) organizovali su razne akcije, od besmislenih (bacanje supe na Van Gogove „Suncokrete“) do jasno fokusiranih (razbijanje benzinskih pumpi). Grupa zvana Istrebljivači guma ispumpala je 10.000 automobilskih guma u Njujorku, Londonu i drugim gradovima. Uništavani su naftovodi, izmišljeni i stvarni. U svojoj knjizi Davenport kaže da je ekološki terorizam primer nezdravog poriva ka ekstremnoj, opsesivnoj akciji. „Moramo naći načina da postojimo s nesavršenošću procesa“, rekla mi je u našem prvom razgovoru. „Moramo da uperimo svoje antene i pronađemo pogodno mesto za svoj glas, da se okupljamo na važnim mestima, tamo gde bi se mogao dogoditi kolektivni pomak.“ Ali šta ako su upravo te akcije, primetila sam, kolektivni pomak koji treba da tražimo? Zar ekstremizam ekoloških sabotaža nije odgovor na ekstremnu prirodu problema?

„Da, 100 posto!“ složila se. A onda je dodala: „Ipak, da li one uspešno pokreću ljude prema potrebnoj promeni?“ Istraživanja nauke o ponašanju, rekla je, pokazuju da strategije koje izazivaju žaljenje, krivicu ili strah najređe vode u promenu. A najuspešnije su one koje nadahnjuju nadu i aktivnost – na primer, inicijativa za čist vazduh u zajednici. Neke studije pokazuju da je za društvenu promenu dovoljno da samo četvrtina članova zajednice izvrši pomak.

Nekoliko dana pošto sam dobila mejl od Lesli Davenport, dim od kanadskih šumskih požara stigao je do nas i Njujork je prožela narandžasta izmaglica. Pomislila sam na odlomak iz knjige Učenje o umiranju u antropocenu (Learning to Die in the Anthropocene) Roja Skrentona: „Možemo nastaviti da se ponašamo kao da će sutra biti isto kao juče i biti sve nespremniji za svaku narednu katastrofu i sve očajnije prianjati uz život koji ne možemo da održimo. Ili možemo gledati svaki dan kao umiranje onog što je bilo ranije i postajati slobodniji da se bavimo svakim problemom koji nailazi bez prianjanja i straha.“

Klimatska terapija, zaključila sam, može pomoći ljudima da prihvate realnost i krenu u akciju ili da ostanu tu gde su a da ne siđu s uma. Ali čini se da je terapijska praksa ukorenjena u veri da ćemo najbolje pomoći svetu i budućnosti ako zadržimo mentalno zdravlje – prilično razumnoj veri koju ne delim u potpunosti. Pozvala sam Tima Vihejdža, koji mi je rekao da je opet krenuo na terapiju i da mu je ona pomogla da nešto shvati: njegovo loše stanje se moglo pripisati nedijagnostikovanom poremećaju pažnje s hiperaktivnošću (ADHD). Počeo je da uzima lekove i u novom spokojstvu svog uma pomislio da je ponekad koristio klimatsku strepnju kao izgovor za svoje lične, intimnije probleme. „Nemojte me pogrešno razumeti – i dalje često razmišljam o globalnom zagrevanju i ugroženosti naše egzistencije, ali nisam opsednut.“ I dodao je: „Postoje ljudi u društvu koji su stvoreni da popravljaju gradove i zemlje. Ja nisam jedan od njih i to je u redu.“

Jia Tolentino, The New York Review of Books

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Sa sve višim temperaturama i nedostatkom padavina, smanjenje vodostaja u rekama i jezerima širom Grčke dobija dramatične razmjere. Sjever zemlje je posebno pogođen, sa mogućim...
Ako se zemlje u razvoju onda smatraju odgovornim za svoj udeo u godišnjim emisijama (tj. za svoj udeo u godišnjem „prilivu“ emisija) kao da odgovornost...
Priča koja dominira u zadnjih nekoliko desetljeća je ona o promjeni klime na Zemlji. Možda se u svemu tome daje prevelika uloga čovjeku i njegovim...
Svijet je prošle godine dodao manje od polovine potrebne nove obnovljive energetske kapacitete kako bi ispunio svoje klimatske ciljeve, s porastom potražnje za energijom i...