Uz isprike za neredovno javljanje sa novim tekstom u Književnom Kutku (u najavi je bilo: ponedjeljak/utorak/srijeda – novi tekst!), za koje nemam opravdan razlog (!?), evo … nastavljamo. Tema za Kutak ima dovoljno, iako bih željela, u barem u skoroj budućnosti, više prostora dati mladim autorima, njihovoj poeziji, savjetima … ali to sve ovisi o vama koji ovo čitate, a istovremeno i pišete. Javite se! Poziv vrijedi i za sve ostale kolege književnike koji žele biti dio „ove priče“. Do tada, nastavljam sa onim što ja mislim da je vrijedno vaše pažnje.
Od samog početka sam željela, u okviru ovog Kutka, napisati tekst o kultnoj tribini poezije u Zagrebu, ali sam čekala neki povod (*); nešto što će mi biti i putokaz kako toj temi opće pristupiti. Jer je bezbroj podataka, informacija, pa i mojih osobnih emocija i doživljaja, koje su vezane za Tribinu, tako da je teško „držati pravac“, a da istovremeno ne ponavljam ono što već možete naći o Jutru na Internetu (stranica: www.jutropoezije.hr). Usput Tribina, pogotovo što se ne očekuje od jedne neprofitne (skoro i neformalne) udruge, ima, po meni, izvrsno uređenu Internet stranicu: jednostavnu, preglednu, ažurnu, te malobrojne (ali dobro odabrane) linkove. Također, što je vidljivo i iz samog naslova, osim ovog još sljedeća dva Književna kutka biti posvećena Tribini. Nadam se da ćete, iz svega što slijedi, i sami uvidjeti da je Tribina (sa bezbroj pjesnika koju su prodefilirali tijekom ovih silnih godina) i zaslužila takav tretman. A uz to ću, svaki puta, na kraju teksta objaviti i po nekoliko pjesama pjesnika – članova Tribine. Dakle, za one ljenije čitatelje, koji neće otići na stranice Tribine po više informacija, ipak evo nekoliko rečenica (djelomično skinuto sa Internet stranaca) iz, skoro pa fascinantne, povijesti Tribine Jutro poezije.
U Zagrebu (Mesnička 15a) davne 1964. godine, u prostorijama konobe “Staro Petrovo selo” (koja će se kasnije nazvati TINGL-TANGL), na dan obljetnice samoubojstva Sergeja Jesenjina nekolicina hrvatskih pjesnika (Gustav Krklec, Vjekoslav Mayer, Vesna Parun, Salih Alić, Berislav Nikpalj i dr.) utemeljili su subotnje okupljanje pjesnika koje su nazvali “Jutro poezije”.Vremenom, ova multikulturalna tribina, sa svojom otvorenošću prema svim pjesničkim stilovima i svima koji u pjesničkom smislu imaju što reći, uz to sačuvavši ujevićevski šarm boemskog ozračja, postala je kultnom tribinom ne samo u Zagrebu nego i u cijeloj Hrvatskoj. Tek osamdesetih godina prošlog stoljeća slična se altrenativna, izvaninstitucionalna okupljališta pojavljuju u New Yorku, Londonu, Amsterdamu… Stoga se slobodno može reći da je “Jutro poezije” jedna od najstarijih tribina ovakvog tipa na svijetu. Promovirajući i educirajući i najmlađe talente, ona je u isto vrijeme ugošćivala i najpoznatija imena hrvatske poezije, šansone i glumišta. Tijekom četrdesetak godina svojega kontinuiranog trajanja, tribina je pod vodstvom samoprijegorne pjesnikinje Ružice Orešković (do 1990) i Saše Meršinjaka (do 2008) često mijenjala prostore okupljanja. U siječnju 1998. g. “Jutro poezije”, registrirano kao udruga, utemeljilo je dvije pjesničke nagrade: “Ružica Orešković” i “Josip Sever” , te pokrenulo nakladničku djelatnost za tiskanje knjiga kako mlađih autora (R.Orešković), tako i relevantnih hrvatskih pjesnika (J.Sever) uz podršku Ministrastva kulture RH i Ureda za kulturu Grada Zagreba.Ova biblioteka, zamišljena kao prostor u kojem će se pokazati najbolje i najnovije u suvremenoj hrvatskoj poeziji, bez obzira na stilske pravce, nastojala je opravdati svoje visoko zacrtane ciljeve. Objavljeno je više od dvadeset autora među kojima su između ostalih i renomirane hrvatske pjesnikinje i pjesnici: Vesna Krmpotić, Diana Burazer, Luko Paljetak, Mate Ganza, Arsen Dedić, Joja Ricov, Dražen Katunarić i drugi. Mjesec dana nakon smrti Saše Meršinjaka, voditelja ove kultne tribine, u zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića osnovana je nova skupština s novoizabranim predsjedništvom. Za predsjednika i voditelja tribine jednoglasno je izabran književnik Robert Roklicer, a za dopredsjednika pjesnik Davorin Žitnik.
Kako sam i sama počela dolaziti na tribinu Jutro poezije tek nakon 1992 godine, to prvu voditeljicu Ružicu Orešković nisam osobno poznavala. Znam samo, iz priča kolega koji su je poznavali, da je bila osebujna ličnost, puna duha, boem … Njene kolege još uvijek na Jutrima kažu po neki njen stih, koji je obilježavao te davne godine njihova druženja.
Saša Meršinjak!?
E Saša! To je već jedna nova priča! Možda drugi put! Ali nedvojbeno, Saša je posljednji zagrebački boem; boem u pravom smislu te riječi! Bio je i ostao (do svoje smrti 2008 g.) legenda tribine Jutro poezije! Istovremeno, kako to i biva u životu, krajnja boemština, i življenje „od trenutka do trenutka“ rezultirao je, pri kraju njegova mandata, i „lošijim Tribinama“ (dolazak tek 3-4 najvjernija člana, neimanjem vizije „što i kako dalje“…). I tako se sve nekako posložilo u korist kvalitetnog nastavka Tribine: Sašu je naslijedio, književnik Robert Roklicer.
Robert je, uz najvjernije članove Tribine (Žitnika, Krajine, Buklijaša, Vjekoslave Jurić, Liljane Dimove, Mujičića…) uspio je okupiti ponovno sve stare članove Tribine, dozvati nove generacije mladih ( i nešto starijih) pjesnika, uvjeriti i one koji samo vole poeziju da je najbolje ipak kavicu popiti subotom na Tribini Jutro poezije. Tako da se može dogoditi da subotom od 11 do 13 sati u caffe baru “Berka”, Berislavićeva 18 nema slobodnih stolica! Robert Roklicer je uspio (kao što to i dolikuje Voditelju takve Tribine) osobno zadržati „kavanski look“, ali dokazao je da ima i neočekivane vještine jednog dobrog managera! Naime, uspio za Tribinu izboriti naklonost kod onih koji se „pitaju za novce“, te pokrenuo snimanje dokumentarnog filma o Tribini, tiskao Antologiju, organizira česta TV snimanja… Na Tribine Jutro poezije sada dolaze i glumci, ljudi iz medija, renomirani književnici „kojima je baš zgodno popiti kavicu uz dim i poeziju“…. Sve to čini vrlo primamljivu pozornicu za čitanje poezije, razgovor i druženje. Bolju publiku za svoje pjesme ne možete poželjeti! Nedavno, na jednoj od Tribina, sam shvatila da je Tribina Jutro poezije jedina književna udruga/institucija koja se redovno, i na najljepši mogući način, sjeća pjesnika koji nisu više živi; na Tribinama se govore njihovi stihove, citiraju su njihove „legendarne“ rečenice, prepričavaju događaji.
Robi – kapa dolje!
Nastavak slijedi u srijedu, 2.2.2011!
Pjesme iz knjige „Antologija Jutro poezije“, Udruga Jutro poezije, Zagreb 2010
Vjekoslava Jurić (1950)
Moj ćaća
Jutrom pođe
i krst na se meće
te stare ruke o staro tilo
ča privrćedu zemju za jilo i pilo.
A nikad dosta
ni rada ni posta
uvi ka da niko krade
jol tica jol zemja škrtica.
Josip Sever (1938. – 1989.)
prostrano sagorijevanje
u vode u oazi
ulaze sjene rijeka
u maštalačkoj aziji
širi se jeka vjetra.
iza i prije mene
umorna pusta ravnica.
osjećam srušeno vrijeme
i razvaline lica.
i onda pun tišine
bježim od sebe u dim.
a kad oganj umre
od pepela poludim.
Liljana Dimova (1957.)
Riječi
riječi su kurve koje proždiru
iznutra:
u paučinama mozga
čekaju i čuče
a ipak
odjednom nadru.
ima rijči koje su polja makova
ima ih srebrenih zvona
ima ih bujicom suza
a ima ih
ima ih
koje naprosto šute
grizu
pritišću
i muče.
riječi su kurve: one grube
s tisućama zlogukih krakova
da nisam pjesnik
kojem su riječi važnije
od vida i od vode
sve bih pod giljotinu stavila
i slavila
pobjedu konačne tišine
u ditiramb slobode.
Nikica Krajina (1962.)
Odveć dugo
po navici
kao stara kurva
smrt
druguje sa mnom
No, ne dam joj
mira
već ju, iz sućuti,
nije ona kriva,
vučem
za usahle prste
uz moj dnevni
obred:
zajutrak,
kava i cigareta
posao,
objed pa konjak
biblioteka;
a nakon večere
zovem je
u postelju,
da ne spava
sama
Vesna Parun (1922-2010)
Ja tjeram krdo riječi
Ja tjeram krdo riječi,
kudravo runo jesenje.
A sumrak zeleno ječi
i mlin žuboravo stenje.
Vjetar uljuljava brdo,
šuma u žudnjama gine.
Ja tjeram živahno krdo
izvoru bistre doline.
Ja ljubim jezik moj,
kolijevku sunčana smilja.
U travi nemirnoj
grgolji rijeka od milja.
A zviježđe rasuto, sjajno
na odsjev vode čeka.
Jezik je disanje tajno
i draga duboka jeka.
Večer stišava zjene,
kudjelju plavu mi dariva.
Ja njišem mekane sjene,
u san se srce sakriva.
(*)
Dakle, sam povod jeste nedavno objavljena, a u prošli petak (21.1.2011) u knjižnici Bogdan Ogrizović u Zagrebu i službeno promovirana, prva (i jedina) antologija poezije pod nazivom „Antologija Jutra poezije“. Ali o tome više u sljedećem tekstu.
