Foto: Aida Redžepagić
Uoči četvrte Bh. povorke ponosa koja će se održati 24. juna u Sarajevu, pod sloganom „Ponosno zajedno“ razgovarali smo sa aktivistkinjom i članicom Organizacionog odbora Lejlom Huremović. Ona se više od decenije bori za bolji položaj LGBTIQ osoba u našem društvu. Godinama se bavi praćenjem i analiziranjem medijskog izvještavanja, kreiranjem medijskih kampanja i uličnim aktivizmom. Svoj doprinos boljem i zdravijem društvu odnedavno pruža i kroz psihoterapijski rad u Fondaciji „Krila nade“.
Bližimo se četvrtoj Povorci ponosa. Svjesni smo svakodnevnog kršenja ljudskih prava i suspenzije sloboda, no zasigurno je da su se desile i neke pozitivne promjene u ovom poludecenijskom periodu. Tome su uveliko doprinijele borbe LGBTIQ+ aktivista_tkinja, udruženja i naravno Povorka ponosa, no možemo li to posmatrati i kroz prizmu tranzicije i trendova iz susjedstva? Je li došlo vrijeme da naše društvo postane osvještenije kada su LGBTIQ+ prava u pitanju, ili će se jačanje desnice u Evropi i sve ono što vidimo u Poljskoj, Hrvatskoj, Sloveniji sa Janšom slomiti i po BiH?
Ono što je historija pokazala jeste da se nikada, čak i kada uspijemo napraviti promjene, ne možemo opustiti. Fašisti i nacionalisti, retrogradne politike nikada ne miruju i samo čekaju kada će moći ponovo ograničiti nečija ljudska prava. Tome upravo svjedoči ponovni rast desnice u cijeloj Evropi. Više ne postoji bojazan da će se preliti, one su već tu. Politički zvaničnici na svim nivoima već odavno šire desničarsku retoriku, pozivaju na ograničavanje slobode LGBTIQ osoba. Da li će se društvo slomiti pred desnicom ovisi od svih nas. Povorka ponosa postaje važan otpor upravo tome, kontinuiran i jači iz godine u godinu. Upravo takve težnje restrikcije ljudskih prava pokazuju koliko je kontinuirana povorka važna, jer ona upravo propituje otvorenost društva, prihvatanje različitosti, ljubavi i solidarnosti. Što više budemo njegovali one principe koje promiče povorka, ne samo na dan povorke već svakodnevno, ovo društvo će biti slobodnije i bit će odgovor takvim strujama.
Kako tumačiš odnos naših političkih elita kada je u pitanju poštovanje ljudskih prava?
Nažalost, političke elite većinom pripadaju ovim desničarskim težnjama. Naročito oni koji su na pozicijama odlučivanja. Mi danas imamo premijere, ministre, zastupnike_ce koji se ne libe da u javnom i medijskom prostoru bez imalo grižnje savjesti šire mržnju, pozivaju da se LGBTIQ osobe izoliraju, da im se zabrani pristup školama, da nisu dobrodošli u određene gradove, da se zabrani povorka i slično. Oni zapravo jasno poručuju da ne poštuju ljudska prava. Zanemarimo prefiks LGBTIQ, mi ovdje govorimo o ljudskim pravima. Rijetki su primjeri političara_ki koji su dosljedni i jasno podrška tu. Čak imamo i stranke koje su deklarativno tzv. ljevica ali šute ili čak i otežavaju promjene. Socijaldemokrati su takvi danas. Stranka koja je visoko rangirana, poput SDP-a, često biva neutralna ili u savezništvu sa desnicom i zapravo više odmaže nego što pomaže u zaštiti ljudskih prava, naravno čast pojedinim izuzecima unutar stranke.
Tema ovogodišnje Povorke ponosa je savezništvo koje se svake godine provlači kroz misiju i vrijednosti Povorke, no ove godine ste odlučili na jedan temeljitiji način da ga propitate. Zašto, šta je sve savezništvo i šta ono znači LGBTIQ+ zajednici?
Jeste, savezništvo bi trebalo biti u srži borbe za ljudska prava i ono se kao takvo ne bi ni trebalo isticati, nego podrazumijevati, međutim kao aktivisti_kinje često svjedočimo da to u praksi nije tako, te da naši saveznici_ce ne razumiju u potpunosti važnost kontinuirane borbe, zaštite i bivanja ruku pod ruku u toj borbi. Neki saveznici_ce misle da je sasvim dovoljno što su jednom došli na povorku ili neki LGBTIQ događaj ili napisali status na društvenim mrežama, a u svakodnevnici, recimo na radnom mjestu, šute kada se negativno komentarišu LGBTIQ osobe. LGBTIQ osobe trebaju kontinuirano i javno savezništvo u svim sferama njihovog života – od poslovne sfere, škole i fakulteta, porodice, javnih mjesta i institucija. Kada imate podršku i kada znate da je neko tu da stane uz vas kada ste diskriminisani, napadnuti ili kada se o vama priča negativno, onda je lakše suprotstaviti se, lakše je preživjeti sve to.
Kroz ovogodišnji slogan „Ponosno zajedno“ takođe komunicirate savezništvo, ali i ponos koji se, usljed svakodnevne obespravljenosti želi oduzeti LGBTIQ+ osobama. Zašto je važno da one ponosno žive svoje autentične živote izvan četiri zida?
Kada živite u društvu koje vas od rođenja stigmatizira, koje vam govori da je vaša seksualna orijentacija ili rodni identitet nešto loše, bolesno, poremećeno, da ne zaslužujete da budete sretni i da gradite porodice, a vi uprkos svemu tome istrajavate, uzdignute glave koračate i živite svoju autentičnost, onda itekako imate razloga da budete ponosni. LGBTIQ osobama se konstantno želi nametnuti stid i stid biva nešto s čim se LGBTIQ osobe suočavaju i protiv čega se bore, sama sam osjećala dugo u sebi stid zbog toga što sam lezbejka. To vas izjeda, to vas uništava. Zato mi ističemo ponos, jer put od stida do ponosa je dug kada je toliko dugo ukorijenjen u naše odrastanje i društvenu presiju. S druge strane, često nam se spočitava i ponos, šta mi imamo biti ponosni, dok svi drugi mogu biti ponosni. Zato, ponos biva moćan alat koji šalje višestruke poruke. Prije svega šalje poruku LGBTIQ osobama da mogu otpustiti duboko ukorijenjeni stid i da mogu prigrliti ponos uz koji će njihovi životi sigurno biti puno kvalitetniji. Šalje poruku i društvu da smo jaki i da ne damo naš ponos, ne odustajemo od naših života i upravo zbog kontinuirane borbe još više imamo razloga biti ponosni.
Može li se borba za LGBTIQ+ prava posmatrati i voditi odvojeno od ostalih borbi za sve obespravljene i marginalizovane u našem društvu kojih je, nažalost, svaki dan sve više?
Naravno da ne. Borba mora biti bora svih nas, jer na kraju dana biti LGBTIQ osoba ne znači da niste, recimo žena, ili osoba sa invaliditetom ili sestra, roditelj i slično. Ali ne moramo ni nositi neki identitet da bismo stali u zaštitu istog. Zapravo mislim da je to ključ, da privilegovane osobe ustanu i iz svojih privilegovanih pozicija, zauzmu stav i stanu u zaštitu LGBTIQ osoba i svih ostalih koji su deprivilegovani.
LGBTIQ+ borbi često spotiču političnost. Može li se ijedna borba za ljudska prava voditi izvan političkog konteksta u kojem živimo i djelujemo?
Naravno da ne. Sve je političko pitanje.
U sklopu Mjeseca ponosa, čije obilježavanje je organizovala Bh. povorka ponosa sa saveznicima; akademskom zajednicom, institutima i civilnim sektorom, prvi put nakon 15 godina i QSF-a koji je naglo prekinut nakon nasilničkih događaja, na Akademiji likovnih umjetnosti se održava queer događaj. Šta tebi, kao savremenici oba događaja to znači, a šta to znači za naše društvo?
Vraćanje u te institucije znači mnogo. Velika je stvar nakon 15 godina vratiti se tamo gdje su LGBTIQ osobe i aktivisti_kinje prekinuti u borbi. Vraćanje znači i jasna slika pomaka u borbi za ravnopravnost LGBTIQ osoba. Isto tako, vraćanje na ALU znači uvažavanje i odavanje priznanja svim hrabrim aktivistima_kinjama koji su prije 15 godina otvarali ove prostore i olakšali put nama danas koji se nastavljamo boriti.
Bh. povorka ponosa je protest, ali i proslava. U državama u kojima postoje mnogo bolje zakonske regulative, javnost je osvještenija i poštuju se LGBTIQ+ prava, prajdovi otvaraju pitanja koja se ne tiču samo zajednice, nego općenito marginalizovanosti kao takve. Tema ovogodišnje Povorke ide u tom smjeru, no još je previše zahtjeva i stvari za koje se moramo izboriti. Sanjaš li dan u kojem ćemo na Povorke ponosa širom Bosne i Hercegovine izlaziti isključivo da se veselimo i samo slavimo ljubav, zajedništvo, savezništvo? Šta je potrebno za to?
Sanjam dan kada će povorka postati prostor gdje će ljudi dolaziti da osjećaju pripadanje, zajedništvo, ljubav, solidarnost, empatiju i sreću. Sanjam povorku koja neće morati da prolazi kroz institucionalnu i političku torturu prilikom organizacije. Sanjam povorku koja će slaviti sve dobijene bitke i pobjede nad fašizmom, nacionalizmom, nasiljem i nepravdom. Sanjam povorku na kojoj će naše porodice, one koje mi kao LGBTI osobe gradimo, ali i naši roditelji, braća, sestre biti tu, ruku pod ruku sa nama. A da bi se ovi snovi ostvarili moramo nastaviti biti otpor, kontinuirano i hrabno izlaziti na ulicu i boriti se sa svim retrogradnim politikama kojima smo preplavljeni svakodnevno.
