Osim nekih munjenih tipova pronacističkih krvnih zrnaca u zloglasnoj ukrajinskoj postrojbi Azov, koju su Rusi razbili u Mariupolju i zarobili preživjele u podzemlju grada sravnjenog sa zemljom, pa ih kasnije razmijenili, nitko se normalan iz bijedne naše nije otišao boriti protiv ruske vojske u Ukrajini. Niti će ići, osim ako ih se službeno ne unovači i silom otpremi poginuti ili ostaviti zdravlje tamo na ratištu. CRO premijer Andrej Plenković neki je dan u Elizejskoj palači u Parizu na ad hoc skupu dvadesetak europskih lidera o dvogodišnjem neuspjehu SAD/EU/NATO-ove proturuske strategije u Ukrajini i šire, koji je nabrzaka bio sazvao francuski predsjednik Emmanuel Macron, odšutio (?) ili „prijatelju“ što mu je za masnu svotu eura uvalio 14 godina izraubane borbene Rafale jatački kimao glavom kad je ovaj izvalio notornu budalaštinu o slanju „vojske zemalja EU-a/NATO-a u Ukrajinu, jer Rusi ne smiju pobijediti“.
Taj suicidni Macronov kretenizam zazivanjem izravnog sukoba NATO-a i Ruske Federacije, koji izravno znači početak rata sudnjeg dana i možda prvog Sotonu 2 na Pariz, s razlogom je izazvao negativna reagiranja u Uniji, NATO-u, SAD-u, ali i u Rusiji, koja je poručila da je „u tom slučaju“ (realizacija Macronove morske ideje) „rat s NATO-om ne vjerojatan, već neizbježan“. Smjesta je reagirao i CRO predsjednik i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Zoran Milanović, sumnjajući u to što je Plenković mogao obećati ratnohuškačkim „prijateljima“ u Parizu, kojima je, zna se, lani bez konzultacije s Milanovićem, na što je ustavno obavezan, obećao obuku ukrajinske vojske u RH, što je, pak, Hrvatski sabor glatko odbio. I to premijer ni danas ne može oprostiti „rusofilima“ (sic transit): Milanoviću i onih 54 saborskih zastupnika, koji su srušili njegovo, je li, protuustavno obećanje ratnohuškačkim vođama proturuske zapadne koalicije.
Stanje loše, strasti vatrene
„Dok sam ja predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OSRH“, priopćio je Milanović javnosti, „nijedan se hrvatski vojnik neće ići boriti u Ukrajinu!“ Jest da je u prošle dvije jalove godine rat tzv. kolektivnog proameričkog Zapada protiv Rusije na ukrajinskom tlu i do posljednjeg Ukrajinca pošao po zlu, ali nikakav NATO ili vojske zemalja EU ne mogu dvogodišnje zlo prepraviti u ono što bi nerazboriti politikanti na Zapadu rado vidjeli kao pobjedu nad Rusijom, Putina bačenog s vlasti i, je li, tzv. najunosniju nekretninu na svijetu (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić) u trajnoj koncesiji proameričkoga megakorporativnog kapitalizma. Nakon dvije godine rata Ukrajina je temeljito razorena zemlja iz koje je uglavnom nepovratno bilo izbjeglo u inozemstvo 10 milijuna žitelja.
Broj je mrtvih i ranjenih vojnika i nedužnih civila blizu pola milijuna. Vojne su vlasti na grdnim mukama s novačenjem radi popune postrojbi svježim topovskim mesom. Ukrajinska je tzv. proljetna ofenziva u lanjskih dva-tri mjeseca doživjela krah, izgubljeni su neki strateški gradovi (npr. Avdivka) i sela, pa sada i Kijev priznaje defanzivu, „rezervne obrambene položaje“ i kritičan nedostatak streljiva, topovskih granata, projektila srednjega i dalekog dometa etc. Malo se kojemu vojno sposobnom Ukrajincu još ide ostaviti glavu ili zadravlje za korumpirani režim Volodimira Zelenskog. Zemljom haraju neviđena korupcija u političkom i vojnom vrhu i beznađe većine tzv. običnih/malih ljudi, kojima je rata već preko glave, jer ga nisu ni željeli, a još mu se ne vidi kraj. Zapadna vojna i ekonomska pomoć jenjavaju zbog financijskog „zamora“ i rastućeg nezadovoljstva građana padom životnog standarda u Uniji i SAD-u te unutarnjih političkih razoga.
I onda se nađe jedan povijesno neuki francuski predsjednik Macron, koji ne mora znati da veliku Rusiju nitko nije pobijedio u prošlih 1000 godina, ali bi morao znati kako se provelo u Rusiji 600.000 Napoleonovih vojnika, zašto su „podjetinjeli“ francuski generali u samo dvije propale ofanzive s brojčano nadmoćnijim snagama u Prvom svjetskom ratu izgubili 250.000 vojnika u borbi s Nijemcima, odnosno kako su ih Hitlerovi generali izigrali u Drugomu svjetskom ratu na 150 kilometara dugačkoj „neprobojnoj“ tzv. Maginotovoj liniji, tenkovima je zaobišli i pobjednički ušli u Pariz. Povijest je nekima učiteljica života, koji su je učili u pučkoj školi – lat. Historia (est) magistra vitae – a Macron jamačno toga dana nije bio na nastavi. E sad, je li toga dana Plenković bio na nastavi? Ako jest, pa nije dobio jedinicu, zašto do tragikomičnog ratobornom Francuzu u Elizejskoj palači – koji se svojedobno „proslavio“ porukom Uniji i drčnom Donaldu Johnu Trumpu da je „NATO klinički mrtav“, sic transit – nije onako prijateljski kazao: „Daj, ohladi, prijatelju, Rusi nisu kolonijalni podanici što ih Pariz stoljećima krvavo, zločinima protiv čovječnosti disciplinira Legijom stranaca“?
Zato što je „šutnja zlato“ i zato što Plenkovićeva proturuska arogancija ne zaostaje za Macronovom? I zato što napadno „proeuropski“ bahati CRO premijer nema pojma o pitanjima oružja, ratovanja, strategijama i taktikama u tom području, jer je „zbog anemije“ izbjegao odslužiti vojni rok, odužiti obavezan muški dug vlastitoj domovini? Pa je u političkoj, medijskoj, ali i široj društvenoj javnosti fasovao podrugljivi nadimak – “Anemični”. E sad, vrag će znati ima li Macronova budalasta ideja ikakve veze – što, pak, neki politički oporbenjaci nalaze logičnim – s ubrzanim u posljednje vrijeme odmrzavanjem obaveznog vojnog roka u bijednoj našoj. Ne može se proniknuti u premijerove sive vijuge pa reći: “Naravno, Plenković želi vojno obučiti mladež radi slanja u Ukrajinu s ciljem borbe protiv Rusa.” Neće, valjda, biti ni to da toliko ne vjeruje u proametičku mantru o „ukrajinskoj pobjedi“, pa želi pravodobno omasoviti vojnu pričuvu (koje sada i nema, sic transit) eda bi bila spremna suprotstaviti se Rusima kad pregaze Ukrajinu, zaobiđu „prijateljsku“ Mađarsku i, je li – “napadnu Hrvatsku“? Zajedno sa Srbima iz Srbije i Repubike Srpske u BiH?
Ako već Plenković nije reagirao na eurosuicidnu Macronovu aroganciju na skupu u Elizejskoj plači, a nije, znači li to da se složio s tom prijetnjom pojedinačno najmoćnijoj nuklearnoj velesili na svijetu, Rusiji? Zemlji kojoj čak SAD zabrinuto spočitava konspirativno razvijanje najsofisticiranije do sada svemirske ratne tehnologije „od koje se svijet ne bi mogao obraniti“. Da stvar nije diplomatski probni balon – što bi kazao izvjesni „pretplaćeni“ proturuski „stručnjak“ Nove TV Ivica Mandić: „Macron zna zašto je rekao to što je rekao, jer je i Francuska respektabilna nuklearna sila“, odnosno da nije ni „mogućnost“ slanja vojnika država EU i NATO-a u Ukrajinu bezazlena ideja, redom su takvo što odbili najviši predstavnici SAD-a, EU, NATO-a, pa i nekih moćnih europskih zemalja poput Njemačke. „Ne dolazi u obzir ni pod kojim uvjetima slanje naše vojske u Ukrajinu“, na vlas je isti odgovor na Macronovo suicidno soliranje, pa…
Halucinirajuća politika
Pa sad, nakon što je vrlo oštro priopćenjem reagirao Ured predsjednika RH Zorana Milanovića, sugerirajući kako „Danajcu“ premijeru Plenkoviću ne treba vjerovati ni kada darove nosi, ovaj se – uvrijeđen kao vlaška mlada – oborio drvljem i kamenjem na stanara bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku. Kaže: „Nije mi ni u primisli bilo kakvo slanje hrvatskih vojnika na ukrajinsko ratište, ali neću odustati od svekolike financijske, humanitarne, vojne, ekonomske i moralne potpore Ukrajini kako bi se obranila od ruske agresije“. Ratni bubnjevi odjekuju u političkim ludim glavama, to jest dio i predizbornih kampanja u Uniji i Hrvatskoj, ali jest i idiotsko plašenje građana trećim svjetskim ratom koji se neće dogoditi. Ni najluđi posjednici gumba sudnjeg dana neće se usuditi pritisnuti ga.
„Vidim da je Milanović komentirao sastanak u Parizu“, rekao je premijer Plenković novinarima, pa to začinio redovnim uvredama: „Razumijem da nekomu prođe mandat, pa ga nitko ne zove, to nije lako. Nastavlja voditi halucinirajuću politiku koja nije utemeljena ni na jednoj činjenici, nego mora izmišljati po uzoru na prethodnike i mene prikazivati kao premijera opasnih namjera. Pretpostavljam da me zato Macron zove, a njega ne. Zanimljivo je kad podsjetimo na Milanovića i njegova 54 zastupnika koji su bili suzdržani ili protiv kada se odlučivalo o beniognoj misiji pomoći Ukrajini, i tu su bili protiv. Ponovno imamo proruski narativ koji šteti Hrvatskoj, koji je neprimjeren, a pritom lagati jedna je nova halucinirajuća dimenzija, u očaju od ljubomore što ga nitko nikamo ne zove niti ga pita. Zahvaljujući vladi, Hrvatska uživa respekt, a sigurno ne radi njega i njemu sličnih.“
Glupost do gluposti ne dokazuje da je netko pametan ili da je u pravu, pa bio on i premijer tzv. samostalne, neovisne i suverene koju, realno, nitko u tzv. visokoj – globalnoj, pa ni eurounijskoj – politici ne zarezuje ni pola posto. Osim kad je to u interesu pater/mater familiasa SAD-a, EU, NATO-a ili pojedinih njihovih članica/saveznica tzv. prve brzine. Kada, tko i zašto Plenkovića poziva, a Milanovića ne, ovisi o njihovim ustavnim nadležnostima u predstavljanju RH/upravljanju državom. Činjenica jest da CRO premijer nije ovlašten samostalno predstavljati RH i da zemlja nema jedinstvenu vanjsku politiku. Plenković odobravajući kima glavom i bezuvjetno prihvaća sve što diktiraju SAD, EU i NATO (jamačno bi na zahtjev tzv. kolektivnoga proameričkog Zapada, da smije, poslao i vojsku u Ukrajinu), a Milanović ima suverenističko, kritičko stajalište prema tim “aurotiterima“. RH je bio u prigodi kupiti bolje i novije borbene avione, ali je s izraubanih i 14 godina starih 12 francuskih Rafalea „kupio“ i Macrona kao adut u Plenkovićevoj predigri za prestižnu poziciju na činovničkom sljemenu EU, zašto ne i NATO-a etc.
Milanović to nije prešutio, pa ni Plenković mu ne može prešutjeti što mu, „nepozvan“ u neodgovornu družbu proameričkih EU istomišljenika kvari račune: „gazdama“ CRO licencije državnosti nešto obeća, a Milanović kontrira. Pa i kad je riječ o pomoći ukrajinskoj vojsci. Čime se to premijer ima razloga dičiti da je profitirao za hrvatske nacionalne interese tamo „gdje mene pozivaju, a njega ne“? Ničim, osim šupljim frazama koje ništa ne znače. I što svijet može misliti o Hrvatskoj, podijeljenoj na dva dijela, na dvije politike od kojih nijedna nije državnički vjerodostojna? Koja je Hrvatska prava? Milanovićeva koju predstavlja u UN-u ili Plenkovićeva koju prikazuje „dragoj Ursuli“ i „dragom Charlesu“ (iz službene prepiske) u Bruxellesu? Realno, nijedna. Sramota, ali tako je. Koja onda od nijedne ima pravo – a da ne odobri tzv. Visoki dom apsolutnom većinom – poslati hrvatske vojnike u tuđu zemlju u tuđi rat? Nijedna, i točka.
“A što”, pitali novinari Plenkovića, “ako netko od saveznika potegne pitanje slanja hrvatskih vojnika u Ukrajinu, kako će se Hrvatska postaviti?” „U Parizu je bio proces konzultacija“, odgovorio je. „Rusija očito ne misli stati s agresijom. I dalje treba vojno podupirati Ukrajinu, što Hrvatska radi, ali nije bilo obaveze ni konsenzusa niti netko želi nekoga prisiliti. Niti je to – za razliku od ovoga koji u očaju (?! – op. a.) želi skrenuti pozornost da postoji – od Hrvatske itko tražio. Mnoge zemlje smatraju da podršku Ukrajini moramo dignuti na višu razinu. Macron je samo rekao da ne isključuje slanje vojske u Ukrajinu. Francuzi polaze od postavke da imaju veliku, snažnu vojsku, oni su nuklearna sila, imaju sposobnosti kao malo tko u Europi. Ne smatram njegovu izjavu neodgovornom. On ima drugu odgovornost, Francuska je velika zemlja i ima drukčiju odgovornost u odnosu na globalnu sigurnost.“
Politika tzv. prave strane povijesti
Da to nije dozlaboga nakaradno, podaničko i poltronsko shvaćanje tzv. odgovornosti za globalnu sigurnost, poimanje iz žablje perspektive, bilo bi smiješno. Otkad je Francuska jamac „globalne sigurnosti“ i otkad ta „velika zemlja sa snažnom vojskom i nuklearna sila“ – koja dan-danas neokolonijalno drži za mošnje dio Crnog kontinenta i želi ostati „faktor“ na Bliskom istoku – rehabilitacijom napoleonske fatamorgane ima pravo gurati svijet u propast? Zar ga povijest nije baš ničemu naučila? Pa ni „anemičnoga“ vojnog apstineta Plenkovića, koji Macronov idiotizam drži državničkom odgovornošću? Zato što je Francuska nuklearna sila i velika zemlja? CRO premijer ne zna da je Rusija neusporedivo veća zemlja, s još snažnom vojskom i neusporedivo strašnija nuklearna sila?
Sa samo dva Sotone 2 Rusija je kadra zbrisati Francusku s lica zemlje, jer svaki taj „vrag“ može ponijeti deset atomskih glava od kojih je svaka višestruko jača od obje zajedno SAD-ove nuklearne bombe nepotrebno bačene 1945. godine (Hirošima i Nagasaki) na već pobijeđeni Japan. Na civile. Za taj u povijesti najstrašniji ratni i zločin protiv čovječnosti nitko u Americi nikad nije odgovarao. I neće. Francuska je, pak, ostala do neba dužna mirotvornom svijetu za također strahovite zločine Legije stranaca u tuđim zemljama, svojih tajnih policija i polit-ekonomskih ksenofoba po bivšim kolonijama te u SAD/NATO-ovim tzv. misijama od Afganistana i Iraka do Libije, Sirije… Ne daj bože tzv. novoga svjetskog poretka po, je li, Macron – Plenkovićevoj logici „discipliniranja“ Rusije u ukrajinskom ratu.
Plenkovićeva se, pak, politika na tzv. pravoj strani povijesti svodi na znanu posprdnicu: vidjela žaba da se konji potkivaju, pa i ona digla nogu. Neka on diže što mu se diže, Milanovićeva je vrlo precizna poruka na koju ovaj nekontrolirano pobjesni, ali neka to ne čini u ime i na štetu svih hrvatskih građana, kojima bez pitanja uzima iz siromaških džepova, izigravajući po europama Majku Tereziju i božicu Pravdu u jednom premijerskom tijelu. Njegova besadržajna diplomatski promiskuitetna filipika novinarima imala je glasiti prostoseljački jasno: „Hrvatska ni u kojim okolnostima neće slati svoju vojsku da ratuje protiv Rusa u Ukrajini“, a nije. Samo je Milanović bio bolno jasan: „To neću dopustiti!“ Na ruku mu ide i to da cca 70% domaće mladeži ne želi uzeti oružje u ruke, opredjeljuje se za tzv. civilno služenje obaveznog vojnog roka (tvrdi bivša SDP-ova ministrica obrane Željka Antunović), a Oružne snage RH već godinama imaju probleme s novačenjem za profesionalnu vojsku. Hrvat ne ide rado u vojnike?!
Do daljnjega, dakle, ostaje otvorenim to drži li netko u izvršnoj vlasti figu u džepu i spreman je – na zahtjev nekog reinkarniranog washingtonskog Führera via Bruxelles? – opet unovačiti alter ego zloglasne 369. pojačane pješačke pukovnije ustaške tzv. NDH, koja je 1941. godine poslana u sklopu njemačkog Wehrmachta na istočno bojište, gdje je bila počinila zvjerstva među ruskim stanovništvom, da bi je Crvena armija uništila 1942/43. u bici za Staljingrad. E sad, predsjednik RH Zoran Milanović sumnja u to da europski čelnici ipak nešto kuhaju u tajnosti, a formalno se protive slanju svoje vojske da ratuje u Ukrajini.
„Izjava predsjednika Vlade Andreja Plenkovića nakon što se vratio sa samita zapadnih savezika Ukrajine u Parizu, potvrdila je definitivno kako je Andrej Plenković premijer opasnih namjera koji bi, da može, odveo Hrvatsku i hrvatske vojnike u rat u Ukrajini“, dramatično je priopćio Ured predsjednika RH. „Iz njegovih riječi jasno proizlazi kako ‘Hrvatska nije ponudila slanje svojih vojnika u Ukrajinu’ samo i jedino zbog toga što Plenković sada ne može računati na podršku Hrvatskog sabora i Predsjednika Republike za takvu ludost. ‘Nedostajala su četiri glasa u Hrvatskom saboru da se odobri sudjelovanje Hrvatske u misiji obučavanja ukrajinskih vojnika’ pa ‘budući da nismo uspjeli ni tu simboliku, onda nismo niti nudili opciju o tome da hrvatski vojnici idu u Ukrajinu’”, kazao je Plenković.
Dakle Plenković do danas nije prežalio što je Hrvatski sabor spriječio indirektno uključivaje Hrvatske u rat u Ukrajini. I posebno mu smeta što sada ne može Hrvatsku odvesti u još veću katastrofu, odnosno ne može samovoljno ponuditi slanje hrvatskih vojnika u Ukrajinu. Da nema Hrvatskog sabora i Predsjednika Republike, jasno je, Plenković bi Hrvatsku direktno uključio u rat u Ukrajini. Zbog sigurnosti i interesa Hrvatske i njenih građana Andrej Plenković mora dati jasne odgovore na neka pitanja. O čemu se točno razgovaralo u Parizu i što je Plenković tamo obećao u ime Hrvatske (kao što je lani obećao obuku ukrajinskih vojnika bez konzultacija s Predsjednikom Republike)? U čije ime i za čiji interes Plenković sebi uzima pravo već i sudjelovati u raspravama o sudjelovanju hrvatskih vojnika u ratu u Ukrajini? Forsira li Plenković uvođenje obvezne vojne obuke u Hrvatskoj da bi pripremio hrvatske vojnike za slanje u rat u Ukrajinu?
Hrvatski vojnik neće pucati
Stav je Predsjednika Republike čvrst i jasan: dok je predsjednik države i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske, ni jedan hrvatski vojnik neće ići ratovati u Ukrajini. Jedino rješenje rata u Ukrajini jeste postizanje mirovnog sporazuma koji će spriječiti nove žrtve i spasiti tisuće života. Predsjednik Republike to govori od početka rata i to će biti njegova politika i ubuduće. Iako je Andrej Plenković zbog osobne promocije očito spreman sudjelovati u kreiranju alibija za neuspjehe dosadašnje briselske strategije zaustavljanja rata u Ukrajini, Predsjednik Republike jamči da Hrvatska i njeni vojnici u tome neće sudjelovati.
Komu milo, komu krivo, ali to je činjenica: Ustav RH definira obavezu da o krucijalnim pitanjima za tzv. samostalnu, neovisnu i suverenu zajedno odlučuju CRO predsjednik i premijer, a odluku amenuje apsolutna većina glasova u Hrvatskom saboru, najvišem predstavničko-zakonodavnom tijelu u zemlji. Pa dok je ovakvih odnosa među dvojicom najodgovornijih u državi, što isključuje bilo ozbiljan dogovor u obavezi tzv. sukreiranja, i dok je Milanović na Pantovčaku, a Plenković u Banskim dvorima, hrvatski vojnik neće pucati u Ukrajini ni na koga. I dobro je da je tako, pa dubili na glavi ili hodali po vodi ratni huškači u Washingtonu i Bruxellesu.
Prava se strana povijesti, je li, ne zalaže za rat, za još rata, za još mrtvih, ranjenih i domova sravnjenih sa zemljom, za još masovniju nesreću nedužnih ljudi, nego za mir. Prava je strana povijesti uvijek i dosljedno za dogovorno rješavanje problema. Nikako za giljotinu, kojoj bi krajnje neodgovoran Emmanuel Macron privodio čak i cijelu Europu i svijet, a CRO premijer Plenković – u ime svih hrvatskih žitelja, sic transit! – tomu kukavički drži svijeću. I nije ga sram?! Jadno.
