Mediji i demokratija: Živimo u eri držača mikrofona

Zbog poslovnih interesa, rad se svodi na političke instrukcije, umjesto na istraživačko i objektivno novinarstvo što dovodi do opadanja standarda u javnim servisima, ali i do smanjenja cijene rada i plate novinara, te zapošljavanju osoba bez iskustva što vodi ka još jačoj političkoj manipulaciji i kontroli ovih servisa.

Piše: Suzana Sekulović - Kadirić
25.02.2024.
Politika

foto: RSE

Prema Indeksu slobode medija, stanje nezavisnih medija na Zapadnom Balkanu je zabrinjavajuće. Situacija na Kosovu, a posebno u Srbiji, Albaniji i Bosni i Hercegovini, značajno se pogoršala od prošle godine.

Mediji djelimično garantuju priliku ljudima da govore, ali i mogućnost da budu informisani o tome šta se dešava u zemlji i svijetu. Sloboda izražavanja i pravo na slobodno objavljivanje predstavljaju važan temelj u svim demokratijama.

Istovremeno, mediji imaju veliki uticaj na naše živote i na društvo uopšte, jer su jedan od glavnih faktora moći. Najvažnija uloga medija bi trebala biti da preispituju i kontrolišu one koji su na vlasti i koji donose odluke. Stoga bi izuzetno važno trebalo biti da postoji distanca između medija i političara. Kada političari imaju svoje lične stavove ili kada kontroliraju sadržaj medija, demokratija u društvu je ograničena.

Ta granica je kod nas već odavno pređena. Najbolji i najtransparentniji primjer za to je Zakon o kriminalizaciji klevete u Republici Srpskoj koji je donesen u avgustu 2023. godine. Iako su novinari koji se bave objektivnim novinarstvom, kao i pojedine NVO organizacije, te pravna lica, upozoravala na pogubnost ovog zakona i gušenje slobode govora, mnogi su se bili usredočili samo i isključivo na negativne posljedice koje taj zakon može donjeti novinarima u RS.

Stoga nije čudno da samu svrhu i pogubnost ovog zakona stanovništvo u BiH nije u potpunosti shvatilo, te je ostalo iznenađeno činjenicom da zakon koji je donjela Narodna skupština entiteta Republike Srpske u stvari vrijedi za stanovnike manjeg entiteta na teritoriji cijele BiH. Ovim je, bez obzira kako to čudno zvuči zatvoren dajnji pristup pregovorima sa EU, a širom otvorena vrata sistematskom utjecaju na mišljenja, vrijednosti i postupke ljudi.

Demokratija ne može funkcionirati bez slobodnih medija. Mediji djelimično garantuju priliku ljudima da govore, ali i mogućnost da budu informisani o tome šta se dešava u svijetu. Sloboda izražavanja i pravo na slobodno objavljivanje predstavljaju važan temelj u svim demokratijama.

Civil Rights Defenders je osudio donošenje ovog zakona i pozvao na njegovo ukidanje. Sloboda izražavanja mora biti zagarantovana u skladu sa međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima.

Na ovaj način se polako i sigurno i onako krhka demokratija u Bosni i Hercegovini može vrlo lako raskomadati i potpuno ugušiti.

U međuvremenu se i u Federaciji odvija infektirani sukob zbog finansijske i kadrovske dubioze Javnog servisa Bosne i Hercegovine.

U službi vlasti

Prema Zakonu o javnim RTV sistemima, BHRT-u pripada 50 posto od prikupljene takse na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, dok FTR-u i RTRS-u pripada 25 posto, međutim taj odnos se poljuljao kada je 2017. godine RTRS potpuno samostalno izašla iz sistema naplate RTV takse, te danas duguje preko 77 miliona maraka BHRT-u, ali se po tom pitanju ne žele oglasiti.

Danas na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine nema jedinstvenog načina naplate RTV takse, a do formiranja korporacije koja bi se bavila ovim pitanjima nikada nije došlo. U principu bi uloga jedne takve korporacije trebala biti i uloga tzv. tampon zone između političara i njihovih potpuno otvorenih namjera da javne servise upotrebljavaju za ličnu promociju i promociju svojih politika s jedne strane, dok bi s druge strane trebala da omogući slobodno i otvoreno formiranje mišljenja kao odlućujućeg faktora demokratije.

Republika Srpska je praktično sa Zakonom o kriminalizaciji klevete i izlaskom iz sistema naplate RTV takse, a uz pomoć političkog djelovanja, stvorila potpunu prazninu kada su u pitanju objektivno informisanje građana, otvoren razgovor u kojem se može čuti mnogo različitih glasova i perspektiva koji daju prostor za susretanje i nadgradnju povjerenja među ljudima.

RSRS/foto: Pixsell

Ono čega je politička elita u Republici Srpskoj svjesna je da sistematsko utišavanje i ućutkivanje različitih glasova automatski dovodi do potkopavanja demokratije i urušavanja ljudskih prava, te nepovjerenju između dva entiteta u kojem ima prostora samo za jednostrane izvještaje, vijesti i emisije što postaje plodno tlo za loše ukorjenje odluke o tome kako se naše društvo treba razvijati.

U tom i takvom okruženju političkim moćnicima koji nameću svoja pravila ne osvrćući se na pravne i moralne vrijednosti, zagarantovana je vlast uz čiju pomoć produciraju stalne tenzije i manipulacije istinom koje u svakom slučaju niti najmanje ne doprinose stabilizaciji društveno političke situacije u Bosni i Hercegovini, niti njenom približavanju zemljama EU.

U Federaciji se tek sad počelo tražiti rješenje kako i na koji način finansirati javne servise BHRT i FTV kako ne bi došlo do njihovog gašenja, mada se znak za uzbunu trebao upaliti još davne 2017. godine kada je RTRS prestao sa plaćanjem RTV takse.

Prijedlozi i rješenja koje Trojka pokušava da donese su svakako kratkoročni i nemaju tu snagu da ovu situaciju promjene iz korjena. Zašto se korporacija nikada nije organizovala i zašto se o nagomilanim dugovima RTRS-a nije na vrijeme razgovaralo ukazuje ujedno i na svu slabost kompletnog sistema i njegovih pravnih poluga, kao i na sve veću i veću udaljenosti od EU o kojoj političari oba entiteta vrlo rado pričaju.

Samostalni sindikat radnika u BHRT-u je 27. decembra prošle godine uputio otvoreno pismo kako bi spasili javni servis od zatvaranja, te poručili da im je dosta politizacije ovog servisa. Pismo je upućeno Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, koja je inače osnivač ovog javnog servisa, potom Vijeću ministara BiH, entitetskim vladama, Upravnom odboru i menadžmentimu BHRT, te građanima BiH.

Sa kolegom, koji želi ostati anoniman ovom prilikom, a zaposlen je na BHRT sam razgovarala o problemu koji je prisutan već godinama, ali se nikada nije ni sistematski, ni kadrovski, ni pravno rješavao, te je doveo do neodržive situacije, ponajviše za zaposlenike ova dva javna servisa.

Ima li nade za BHRT

U razgovoru mi je rekao da je potpuno svjestan da su se političke partije smjenjivale, dolazile i odlazile, te da je svaka pokušala da nametne svoj program, iako država i njene političke partije nikako ne bi smjele biti poslodavci tih servisa, već je njihova obaveza da oforme javne servise koji bi na jedan demokratski i nezavisan način informisali građane o najnovijim zbivanjima, kulturi, umjetnosti, sportu, kao i o ostalim aktuelnim temama.

Infektirana situacija i loša kadrovska politika BHRT je dovela i do vrlo teške situacije u odnosima i relacijama zaposlenika, gdje se problematika odražava na sam kvalitet rada i međuljudske odnose, kao i na njihove uslove rada i plate.

Na primjeru urušavanja javnih servisa ujedno se mogu pratiti i drugi paralelni procesi – urušavanje demokratije i ljudskih prava, loše kadrovske politike, manipulacije vladajućih političkih struktura koje dovode i do sve manje medijske i funkcionalne pismenosti stanovništva što predstavlja jako opasno oružje u rukama političkih elita, te na kraju krajeva dovode i do sve veće udaljenosti od EU o kojoj se toliko rado priča, piše i manipuliše, a bez ikakve vidljive predanosti ozbiljnom političkom radu koji bi te procese unaprijedio i usmjerio u pozitivnom pravcu, što uveliko ide na ruku svim euroskepticima u našoj zemlji.

Nedavno sam bila prisutna i na press konferenciji Kruga 99 (16. februar 2024.’ (1)) čiji uvodničari i gosti su bili Nevzeta Koljenović (urednica političkog magazina ”Mreža”), Darjan Babić (urednik dijaloške emisije ”Odgovorite ljudima”), kao i Džemal Šabić (generalni direktor RTV Federacije BiH).

Bilo mi je svakako interesantno čuti različita mišljenja uposlenika oba javna servisa (BHRT i FTV) vezana za ovaj sukob.

Ovi novinari su tom prilikom rekli da žele svoju slobodu i nezavisnost, smatrajući da onog momenta kada se pokušaju staviti ekonomski okovi redakcijama i kada se dovede u pitanje sama egzistencija novinara, tog momenta nestaju i sami novinari. Tada počinje era držača mikrofona, naglasila je Nevzeta Koljenović.

Darijan Babić smatra da javni servis, između ostalog, služi i za okupljanje raznih političkih struktura i mišljenja, kako vlasti, tako i opozicije, te simptomatičnim smatra pojedine izjave iz Trojke o potrebama smjena u rukovodstvima i redakcijama kako bi se što više pratila politika vladajuće političke strukture.

Džemal Šabić/foto: Klix.ba

Džemal Šabić je izložio ekonomsku problematiku ova dva javna servisa (BHRT i FTV), te smatra da se nepotpisivanjem ugovora sa Elektroprivredom u principu urušavaju oba javna servisa, sve dok se ne pronađu neki novi modeli finansiranja. Istovremeno on smatra da se dug RTRS uopšte više i ne spominje u javnom prostoru.

Po Šabiću je problem nastao kada je BHRT priskrbila sebi pravo da obnaša funkciju nepostojeće korporacije, te tako rentaju prostorije i kapacitete.

Javni servis sa četiri subjekta je jasno naveden u Zakonu o formiranju korporacije i postoji od 2006. godine, te je trebao biti proveden, što se do danas nije desilo, napominje Šabić.

Pitanje koje se postavlja je kako bi se Zakon u sadašnjim okolnostima uopšte mogao i provesti kada se RTRS u međuvremenu potpuno odvojila od javnog servisa BiH, a Zakon (2) kaže sljedeće:

(1) Korporacija je zajednička upravljačka struktura između javnih RTV servisa sa istim pravima i obavezama prema sva tri javna RTV servisa (BHRT, RTRS i RTFBiH );

(2) Tri javna RTV servisa ovim zakonom uspostavljaju Korporaciju.

(3) Korporacija ima obavezu da uvodi nove tehnologije, u dogovoru sa sva tri javna RTV servisa.

(4) Korporacija ima organizacione jedinice u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru.

Možda je najbolju definiciju današnjeg stanja i konflikta u Javnom servisu dao Slaven Kovačević na sesiji Kruga 99:

”Ovo što se dešava nije samo problem Javnog servisa i federalne televizije, ja to smatram problemom svih nas, gdje artikulaciju tog našeg problema radi aktivna politika. Na žalost, naša politička scena je puna mediokriteta, a to nema veze sa medijima, već je riječ o osrednjosti, odnosno o osobama koje dolaze iz jednog prostora nerealiziranosti i jednostavno ”upadaju” u politiku, jer misle da je to ili zabavno ili da se mogu tako ponašati, a najčešće misle na to kako sebi lično pribaviti neke beneficije i lične koristi. Naša politička scena, na žalost, nema takve vrste političara koji su spremni da rade u korist društva i u korist zemlje, nego politika najčešće služi za artikulaciju pojedinih ličnih interesa kojih je jako puno. Upravo takva politička scena se danas sastoji od ljudi kojima bavljenje politikom daje mogućnost da budu vidljivi i koji su jednostavno zavisnici te vidljivosti, potom onih političara koji donose neke svoje zakone mimo postojećih pravnih okvira kako bi ujedno na taj način istovremeno pravili i svoje vlastite biznise, te na kraju i onih novoizabranih političara na svakim izborima koji kao da padnu sa Marsa i onda kada slušate njihova izlaganja o evropskim integracijama jednostavno ne možete vjerovati šta tom prilikom čujete i šta oni pričaju. Na žalost, takva nam je politička scena i to su oni koji stoje nasuprot novinara sa druge strane mikrofona ili kamere. To su ujedno isti oni ljudi koji odlučuju kako treba da izgleda javni servis BiH.”

U ovakvoj političkoj situaciji postoji i dvostruka misija koja je vezana za medije, javne servise i stanovništvo BiH.

Kako očuvati nezavisnost novinarstva

Novinarstvu prevashodno treba biti zadatak da očuva svoju nezavisnost. U vremenima smanjenja finansijskih marginala i poteškoća u naplati postoji veliki rizik od rasprodaje. Kupljene vijesti kod nas rastu kao fenomen, članci koji na površini izgledaju kao “obično” novinarstvo, ali gdje je naručilac neka od kompanija ili političkih autoritet je svakodnevnica u medijskom prostoru. Trend je i da se sve više novinarstva pretvara u novinarstvo mišljenja, kolumni, analiza i raznih vrsta kampanja bez objektivnih činjenica, kritičkog osvrta i izvora informacije.

U toj situaciji, mnogi ljudi percipiraju mišljenje da mediji imaju program koji je potpuno suprotan kritičnom ispitivanju moći, što dovodi do nepovjerenja kako prema okolini, tako i prema institucijama, a nerijetko su ovakve percepcije ujedno i izvor raznih vrsta konspiracija, psihičkih bolesti i osjećaja beznađa. To je jako zabrinjavajuće i nešto što moderni masovni mediji moraju uzeti u obzir, a pogotovo javni servisi koji bi trebali biti u službi stanovništva, a ne političke elite.

foto: Pixsell

Druga strana medalje je da mi kao građani koji bi željeli funkcionalno i demokratsko društvo moramo razumjeti vrijednost nezavisnog novinarstva. Čak i nezavisni mediji mogu povući liniju, jer biti nezavisan ne znači biti i nepristrasan, ali se novinarstvo svakako ne može svoditi samo na mišljenja kojima nedostaju potkrepljujuće činjenice.

Ono što je oduvijek bila misija novinarstva,kao što je kritički osvrt, provjeravanja činjenica, dopuštanje različitim stranama da iznesu svoje argumente, kao i raznolikost adekvatnih mišljenja je nešto što je postalo daleko važnije u doba lažnih vijesti i tzv. filter informacija svugdje u svijetu, pa bi to trebala biti i polazna tačka naših medija.

Ukoliko stanovništvo jedne zemlje počne sve informacije posmatrati kao podjednako obojene i pristrasne, istina postaje relativna, što u principu nikad nije slučaj. Istovremeno, moramo znati koliko sama današnja politika zarad svojih ličnih interesa drži cjelokupno stanovništvo u talačkom i podaničkom položaju, ne dozvoljavajući nikakve pomake u naprijed, te ne znajući u kojem pravcu uopšte idemo.

Sve zemlje zapadnog Balkana su ili zemlje kandidati ili potencijalni kandidati za pristupanje EU, kao i primaoci značajnih iznosa sredstava EU, te je napredak u slobodi medija ključan u njihovoj aplikaciji za članstvo u EU, jasno poručuju iz Brisela.

Tommaso Nodari, programski menadžer Civil Rights Defendersa u Briselu je još prošle godine naglasio važnost kako međunarodne podrške, tako i potrebe da Evropska unija da prioritet ovom pitanju u procesu pristupanja odlukama vezanim i za finansiranje i za pristup pregovorima.

Učesnici su razgovarali o brojnim poteškoćama sa kojima se novinari suočavaju, uključujući (auto)cenzuru, neprimjeren uticaj vlade i pritisak na medijske kompanije, napade i prijetnje novinarima, nedostatak zaštite medijskih radnika. Također su dobili priliku da razmijene ideje o tome kako se najbolje boriti protiv kampanja dezinformacija i promovirati slobodu medija (3)

Mediji u regionu navode da se suočavaju i sa izazovima u vidu ograničenog pristupa informacijama, političkog uplitanja i finansijskih pritisaka.

Koračajući ka martu mjesecu u kojem nas očekuje obilježavanje Dana nezavisnosti, kao i martovska sjednica Evropskog vijeća koja je izuzetno važna za Bosnu i Hercegovinu, bojim se da ćemo sa ovakvim političkim strukturama i nebrigom za državu i društvo ponovo ući u beznađe, nezadovoljstvo usmjeriti u pogrešnom pravcu, ojačati argumente evroskeptika, te se opet udaljiti od onih pitanja koja su visoko na agendi razvijenih zemalja, a to su demokratija i ljudska prava za koja se svakako vrijedi boriti ukoliko želimo da opstanemo ili izdržimo, kako je to lijepo rekla mostarska glumica i pjesnikinja Diana Ondelj – Maksumić:

”Jedino što će nas nadživjeti, ismijati našu žudnju da sačuvamo nezadrživo, jedino što će ostati i opstati i što ne prepoznaje nastojanja da se neke krhke nježnosti sačuvaju, jedino što sve preživi i na sve se obikne, što se nagradi i čemu se klanja je sveta samoživost. Onaj neuništivi princip: u se, na se i poda se. Gadljiv i sraman onoliko koliko i vitalan i tako obljubljen u vremenu u kojem nam je biti. I izdržati sve ambicioznosti odabranih.”