OHR i Be i HaHaHaHa

Ono što znam sigurno je da nijedan predstavnik međunarodnih dobrotvora ovdje nije do sada odgovarao za svoje loše poteze. Što i nije čudno. Najčešće tih poteza nije ni bilo, poteza koji nose odgovornost. A, ko ne radi, prosto, ne može ni da pogrješi

Ono što znam sigurno je da nijedan predstavnik međunarodnih dobrotvora ovdje nije do sada odgovarao za svoje loše poteze. Što i nije čudno. Najčešće tih poteza nije ni bilo, poteza koji nose odgovornost. A, ko ne radi, prosto, ne može ni da pogrješi

U teškim vremenima sramno je biti neopredjeljen, rekao je neki grčki, koji bi drugo, mudrac. Gledajući poslednje izbore, svako drugo čovječije biće ovog vilajeta odlučilo se svjesno na sramotu nego na to obećano bolje, sada jednih, nešto prije drugih.

Svako drugo biće se, sa druge strane, opredijelilo i odabralo svoje partnere za budućnost.
I evo nas, nakon svih ovih godina, na početku smo. Svi zajedno sa međunarodnom zajednicom predvođenom OHR-om. OHR-om predvođenim Visokim predstavnikom. Tačnije sa nekoliko Visokih predstavnika kojima je jedino zajedničko da su, onog trenutka kada su otišli iz BiH, automatski počeli da zemlju koja im je ponuđena na odgovornost nazivaju nemogućom, teškom, neizvodljivom. Dok su vodili OHR, organizaciju zaduženu da to ne bude tako, govorili su sasvim suprotne fraze o budućnosti i nevjerovatnim mogućnostima Bosne i Hercegovine. Neupotrebljiva opšta mjesta.

I tako godinama, OHR postaje generator neodgovornosti u zemlji u kojoj je zadužen da odgovornosti, a ako nema druge, i nametne. Godinama OHR služi kao sjajan izgovor i za činjenja i nečinjenja domaćih vlasti da se teško oteti utisku da o tome nemaju i (ne)formalni dogovor.

Ono što znam sigurno je da nijedan predstavnik međunarodnih dobrotvora ovdje nije do sada odgovarao za svoje loše poteze. Što i nije čudno.

Najčešće tih poteza nije ni bilo, poteza koji nose odgovornost.
A, ko ne radi, prosto, ne može ni da pogrješi.
Prosječan službenik iz bilo koje strane zemlje u Bosni radi tri puta manje nego kod kuće, a za to je plaćen čarobnih tri puta više. Ne pokušava shvatiti problem Bosne, već pribjegava rješenjima iz svog kraja koji uglavnom nema nikakve dodirne tačke sa ljudima i krajem ovdje. Mandat mu je vrlo kratak da bi se, ako nije siguran, najčešće nije siguran, odrekao principa da je najbitnije ne napraviti grešku, pa makar ne bilo rezultata. Rezultatom nije ni vrednovan, a plata neće doći jedino ako se napravi vidljiva pogreška. Shodno tome nikada nije bilo spremnosti i stvarne zainteresovanosti na misiju koja bi stvari promijenila i koja bi naš slučaj dugoročno činila manje problematičnim. Vozni parkovi međunarodnih organizacija po čistoći automobila prije liče na prodajne izložbe nego na vozila koja se voze zemljom u kojoj nema autoputa. Ne silaze sa asfalta, a problemi su, razumljivo, uglavnom daleko od glavnih puteva. Energija međunarodnih organizacija i njihovih radnika se neprestano troši u sprečavanju najekstremnijih snaga da čine naročito teške nevaljaštine i potonji su to vrlo dobro shvatili. Ne bune se. Radi im se stalna, besplatna, vrlo kvalitetna kampanja i najbitnije je laganim zagrijavanjem atmosfere svo vrijeme ostati u stalnoj izbornoj, predratno-ratno-postdejtonskoj formi, u kojoj je i vrapcima jasno da je stvarni partner nacionaliste ovdje, jedino i samo – nacionalista tamo. Dok god ima nacionalista ovde i tamo ima i posla za trećerazrednog službenika međunarodne zajednice koji se nešto pita, što je mnogo bolje nego kod kuće, gdje je pomenuti službenik služio uglavnom za raznošenje kafe i novina sposobnijim drugarima.

A i privreda neće dobiti donacije i pomoć, jer, zar ne vidite da se još niste izliječili od nacionalizma i ne možete bez nacionalista….
Nažalost, kalkulisanje nacionalizmom, njegovim gradiranjem od prihvatljivog do manje takvog na duge staze je samoubilačka koncepcija i sa ovo malo zemlje će otjerati i poslednju nadu i čovjeka koji stvari može promijeniti na bolje. Nedovoljna zainteresovanost međunarodne zajednice i konstantno arogantno odbijanje i neznanje, kako da se sklopi savez sa iskrenim demokratskim snagama na terenu, nije do sada uspjelo da stvori istinske lidere civilnog sektora i lidere partija budućnosti, što je, najblaže rečeno, tragično. Posebno ako se zna kolika su sredstva u ovu zemlju uložena.

 

Crtež : Nina Hadžić Scenarij : BUKA

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Ostat će zapisano u turbulentnoj historiji ovih prostora da su tog petka, 12. aprila, tačno u podne, Baščaršijom prošetali predstavnici bošnjačkih stranaka iz regiona, na...
Sarajevo je grad tragedije, ali i pobjede; prošlosti s kojom bi se dalo ponositi jednako kao i stidjeti. Pritom, pogrešno bi bilo razmatrati ovu temu...
Prošle su 44 godine od smrti Josipa Broza, prošlo je više od tri decenije otkad su pomahnitali nacionalisti počeli da ruše zemlju koju je Tito...
Njihov posao nije bio da zbog devet huligana zabrane dolazak na utakmicu hiljadu i po ljudi, koji su kupili ulaznicu i s nestrpljenjem odvojili svoj...