Što je to snašlo predsjednika Obamu? Što se dogodilo s tim utjelovljenjem nadahnuća koje su mnogi poželjeli na vlasti? Tko je taj neupadljivi, plašljivi tip koji se očito ni za što ne zalaže?
Jasno mi je da uz neprijateljski raspoloženu republikansku većinu u Predstavničkom domu ni ne može tjerati neku konkretnu politiku i moguće je da ondje tek za govornicom nešto može postići. No, čak ni to nije uspio iskoristiti da se istakne, već se, naprotiv, čini kao da dodatno pothranjuje retoriku svojih protivnika. Očigledan primjer toga je govor koji je početkom travnja održao vezano uz dogovor oko proračuna. Međutim, možda je ta katastrofalna nagodba, kojom su republikanci na kraju izvukli i više nego što su tražili, bila najviše što je mogao dobiti, mada se meni čini da predsjednik prvo mora pregovarati sam sa sobom i pristati na predostrožne ustupke, a tek se onda upustiti u drugi krug pregovora s repulikancima, gdje će također pristati na brojne ustupke. Usto, ne zaboravite da je ovo bila tek prva prilika republikanaca da počnu ucjenjivati proračunom i prijetiti raspadom vlade. S obzirom na to da se već u prvoj rundi predao, Obama je otvorio prostor za znatno veće ustupke koji će se od njega u sljedećih nekoliko mjeseci očekivati. No, povjerovat ćemo mu na trenutak i pretpostaviti da bolje od smanjenja proračuna od 38 milijardi dolara, što je znatno više od njegova prijedloga, stvarno nije moglo. Čak i da jest tako, je li Obama stvarno trebao slaviti svoj neuspjeh? Je li trebao hvaliti Kongres za to što je prihvatio “prijedlog najvećih rezova u godišnjem proračunu u američkoj povijesti”, kao da su kratkoročna rezanja dobra ideja u društvu u kojem vlada visoka stopa nezaposlenosti pa će smanjenje proračuna samo dodatno usporiti rast i dovesti do većeg broja nezaposlenih?
Osim što mu je naštetio na mnogo načina, ovaj sporazum o proračunu u potpunosti je poništio pozitivan gospodarski učinak Obamina, navodno, sjajnog poteza s kraja prošle godine, kad je izborio privremeno produljenje programa poreznih olakšica za zaposlene uvedenog 2009. godine. Sjetimo se da je taj potez produljenja prava na porezne olakšice koje je još Bush uveo državu odmah stajao 363 milijarde dolara, a vjerojatno se radi i o znatno većoj brojci jer će, izgleda, nerazumne porezne olakšice postati uobičajena stvar. Što je još gore, Obama vrlo očigledno ne zna odgovoriti na filozofiju koja se trenutno razvija u Washingtonu, a radi se, naime, o tome da će se siromašnima znatno smanjiti državne naknade za temeljnu zdravstvenu skrb i bonove za hranu, srednja bi klasa mogla ostati bez programa zdravstvene zaštite, a bogatima će porezne olakšice biti još veće. Što ti je teret žrtve! Uistinu ne pretjerujem. Prijedlog izmjena proračuna koji je Predstavnički dom izložio početkom travnja, koji su velike i važne face Washingtona nahvalile kao “odvažan” i “ozbiljan” plan, sadrži divljačka smanjenja sredstava za zdravstvenu skrb najpotrebitijih, čime će čak 34 milijuna Amerikanaca ostati bez zdravstvenog osiguranja. Nadalje, sprema se privatizacija Medicarea, programa zdravstvene skrbi za umirovljenike, što si mnogi naši stariji sugrađani neće moći priuštiti jer program više neće biti na državnim jaslama.
Usto, korporacije bi, prema ovom proračunu, plaćale znatno manje poreze, a porezna stopa onih koji najviše zarađuju bit će niska kao i 1931. godine. Iz neovisnog Centra za poreznu politiku procjenjuju da će zbog tih poreznih olakšica država u sljedećih deset godina izgubiti čak 2,9 bilijuna dolara prihoda. Republikanci iz Predstavničkog doma tvrde da se porezne olakšice mogu smatrati “neutralnima u odnosu na dohodak” jer će se “proširiti porezna osnovica”, to jest, pokrpat će se rupe u sustavu i ukinut će se sva oslobođenja od plaćanja poreza. Međutim, da bi pokrio manjak od 3 bilijuna dolara, moraš zakrpati jako puno rupa; čak i da se dokine ponajveće oslobođenje, to jest odbijanje hipotekarnih kamata, neće to biti ni približno dovoljno. Republikanci se, dakako, ne razmeću drastičnim mjerama i mislim da nisam nikad doživio da oni ukinu neko veće porezne olakšice. Što se to događa? Unatoč oštrim napadima opozicije s kojima se suočava od prvog dana na vlasti, Obama očito ne odustaje od vizije da će upravo on premostiti stranačke razlike u Americi. Njegovi politički stratezi, pak, misle da će si drugi mandat osigurati pomirljivim i razumnim stavom te vječnom spremnošću na kompromise. No, ako mene pitate, Amerika ne samo da želi već i treba predsjednika koji vjeruje u nešto i spreman je za to se boriti. To zasad kod Obame ne možemo vidjeti.
